Slobodna Dalmacija - Poznata književnica Julijana Matanović otkrila kolika joj je mirovina. Radila je dva posla, bila je sveučilišna profesorica, a penzija joj je

stdClass Object ( [id] => 1133712 [title] => Poznata književnica Julijana Matanović otkrila kolika joj je mirovina. Radila je dva posla, bila je sveučilišna profesorica, a penzija joj je - sića [alias] => poznata-knjizevnica-julijana-matanovic-otkrila-kolika-joj-je-mirovina-radila-je-dva-posla-bila-je-sveucilisna-profesorica-a-penzija-joj-je-sica [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Julijana Matanović je književnica i sveučilišna profesorica, ddnedavno je u mirovini. Ima 35 godina staža, titule, radila je uvijek najmanje dva posla, pogotovo nakon što je rodila i nakon što je godinama bila sama s djetetom. Taj dio života provodila je u čistom žanru samohranosti, sve je to trebalo financijski pokriti. Smatra da joj je mirovina kao sveučilišnoj profesorici s dva posla i svim uplaćenim doprinosima mala.

– Nije mi neugodno izgovoriti i drugu brojku, iznos moje mirovine, a to je 4.200 kuna. Svjesna je da netko sada može reći da ima upola manju mirovinu i da od toga mora živjeti - kaže Julijana za magazin Mirovina.

– Što se tiče honorara za knjige, to je lako izračunati. Ako je naklada 1000 primjeraka, cijena knjige sto kuna, a ja kao autor dobijem deset kuna bruto, iz toga slijedi da za knjigu dobijem 8000 kuna. Čula sam da je slogan „Cijepi se, misli na druge“ honoriran iznosom honorara za mojih 16 knjiga. To mi ipak zvuči kao da je izvučeno iz žanra fantastike, pa ipak ne vjerujem u to – govori Julijana.

Njezinsuprug je poznati književnik, Pavao Pavličić. Život dvoje književnika izgleda lijepo, ugodno, smireno… Puno razgovaraju o književnosti, književnom životu. Pavao ništa ne mistificira. Kad je spreman za pisanje, piše svaki dan po sat i po. I nikoga ne opterećuje time.

– Ja sam kompliciranija. Tražim bolje uvjete. I kako ih ne pronalazim, već dugo nisam napisala “ništa u komadu”. Čitamo ono što drugi napiše. I uglavnom se slažemo oko svega – kaže.

Supruga Pavla Pavličića poznaje od svoje mladosti, a vjenčali su se kad je Julijani bilo 58, a njemu 71 godina. Primjerom najbolje pokazuju da nikada nije kasno za nove početke. Raduje je da time ohrabruje neke druge ljude da naprave taj korak, bez obzira na to koliko godina imali.

– Ohrabrivala sam druge i kad sam rodila kćer s 43 godine. Tad mi je u Vinogradsku bolnicu stigao brzojav, čestitka, moje dobre prijateljice. Napisala je „Čestitam na hrabrosti“. Naravno da sam se u tom trenutku pitala što je njoj. Druga mi je, nakon što sam izašla iz bolnice, rekla: „E, sad se ne možeš ni ubiti“. Ponovno sam pomislila isto. A one su htjele samo govoriti o odgovornosti – prisjeća se.

Kćer Magdica došla joj je kao čudo. Kad su je svi uvjerili da nikada neće, i ne može, biti majka, rođena je Magdalena. Njezin otac bio je “razbijen” između dvije države, Julijani je nalikovao na junake povijesnih romana, na one koji vjeruju u napredak, u domovinu, koji ne napuštaju majku. Mislio je da će njih troje jednom uskoro biti zajedno. No, dijagnoza je bila okrutna: karcinom. Prije 17 godina, 4. studenog u toj istoj Vinogradskoj rekli su mu da mu je ostalo šest mjeseci. Preminuo je 4. svibnja sljedeće godine. Nakon toga razboljela se njegova majka. Sin je bio jedinac.

Odlazak u mirovinu bio je neodgovorna odluka

– To su bile jako teške godine; i za Magdicu i za mene. Počela sam strahovati. Zbog toga mi je danas jako žao. U njezino odrastanje uvukla se moja zebnja. Kad smo se uspjele malo izvući, stigla je moja dijagnoza. I zbog toga kad mi netko kaže da sam premekana i da se Magda mora naučiti životu, ja propištim kao Papenov lonac. To se dijete sa svoje dvije i po godine itekako upisalo u ozbiljnu školu života – priča Julijana.

Svoj raniji odlazak u mirovinu naziva najnepromišljenijom odlukom. I jako neodgovornom. Ako ne prema njoj, onda barem prema Magdi. Otišla je u mirovinu tek kada je vidjela da je dogovor sa Sveučilištem u Osijeku propao; propalo obećanje i prihvaćeni silabus. Njih troje su odlučili 2017. preseliti se u Osijek. Pavao i Magda preseliti, a Julijana vratiti se. Bilo je to i po preporuci Magdalenina liječnika. Nakon što su ušli u kupovinu stana, nakon što je Magdalena krenula u Isusovačku klasičnu gimnaziju, rečeno joj je da od mjesta na fakultetu nema ništa jer neki moćni pojedinci pružaju otpor.

– Ti dolaze iz bazena onih koji su me odlučili zatajiti. Nisam mogla putovati na relaciji Osijek – Zagreb kako to mnogi čine, bilo bi to neozbiljno. Nije mi preostalo ništa drugo nego ispoštovati najavu odlaska sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Jako, jako mi nedostaje predavaonica, pogotovo kad smo se nakon godinu dana vratili u Zagreb – kaže.

Htjela je raditi, tada još nije imala 60 godina. Čak su je pozvali s jednog privatnog veleučilišta, sad je sveučilište. Potpisala je s njima ugovor i nakon tog potpisivanja nikada se više nisu javili.

– Danas imam 62 i znam da ću još neko vrijeme slušati kako je šteta da ne predajem studentima, a onda će priča postajati sve tiša i tiša, dok ne utihne. Prirodan proces. No, prije godinu dana pokrenula sam Umjetničku organizaciju u kojoj objavljujem neke Pavlove i neke svoje knjige, i svjedočim kako su u pravu oni koji kažu da u mirovini ništa ne stižu – govori Julijana.

Više ovdje:

Književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović u knjizi 'Ljuta godina' piše o tome kako je u Zagrebu otišla u prijevremenu mirovinu, a njen Osijek je nije prihvatio