Bi li današnje BiH bilo da je nije obranila Hrvatska? Ne bi! To službeno Sarajevo nikad ne smije zaboraviti. Međutim, teško će oprostiti kontroverzne Tuđmanove transkripte...

stdClass Object ( [id] => 1229610 [title] => Bi li današnje BiH bilo da je nije obranila Hrvatska? Ne bi! To službeno Sarajevo nikad ne smije zaboraviti. Međutim, teško će oprostiti kontroverzne Tuđmanove transkripte... [alias] => bi-li-danasnje-bih-bilo-da-je-nije-obranila-hrvatska-ne-bi-to-sluzbeno-sarajevo-nikad-ne-smije-zaboraviti-medutim-tesko-ce-oprostiti-kontroverzne-tudmanove-transkripte [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

"Ne treba zaboraviti i prestati ponavljati – jer će drugi preuzeti priču i ta priča će se pričati u drugim školama, iz drugih usta i grla – da je Hrvatska vojska oslobodila Bosnu i Hercegovinu, onu u kojoj danas Hrvatima na jedan lopovski način oduzimaju temeljna prava, da bez Hrvatske vojske, a ne američkih, francuskih i britanskih bombardera, nikada tadašnja srpska vojska Karadžića i Mladića ne bi pristala pokoriti se, sjesti za pregovarački stol i pristati na Dayton", izjavio je predsjednik Zoran Milanović.

Nije to bio prvi put da je Milanović ustvrdio kako je Hrvatska vojska imala presudnu ulogu pri oslobađanju BiH 1995. godine. Slično je izjavljivao i nekoliko puta ranije.

"Istina je da je Hrvatska vojska – hrvatske gardijske, ali i domobranske brigade, i hercegbosanske brigade – oslobodila Bosnu i Hercegovinu od jarma Karadžića i Mladića. Ne kažem Srba, nego Karadžića, Mladića i te vrlo, vrlo jasno definirane bande ratnih zločinaca jer narod kao takav ne možete karakterizirati i to se ne smije raditi. To je Hrvatska vojska omogućila, ne britanski, francuski, američki bombarderi koji su tukli položaje Srba oko Sarajeva jer od toga se nitko nije preplašio i nitko se nije predao zbog toga. To je osigurala Hrvatska vojska, ljudi koji su do posljednjeg dana na američki zagovor i nagovor išli do Banje Luke i tamo bili ranjavani i ginuli. Da bi se istog trenutka kada su politički kriteriji bili ispunjeni povukli natrag u Hrvatsku i za nagradu dobili Dayton koji se sada krši i koji se Hrvatima provlači kroz nos i uši, koji se šalje na pretpranje i kemijsko, i na kraju dobijete zgužvanu krpu – kazao je Milanović u lipnju, podsjeća Faktograf u tekstu pod naslovom "Hrvatska vojska imala je važnu ulogu u oslobađanju BiH, ali nakon što je postignut dogovor u Splitu", te dalje analiziraju je li predsjednik u pravu.

Nakon zadnje Milanovićeve tvrdnje o tome kako je Hrvatska vojska oslobodila BiH, u bh medijima podsjetili su na transkripte iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana koji pokazuju kako je Hrvatska pomagala snage HVO-a u ratu protiv Bošnjaka u BiH.

Hrvatske operacije u ljeto 1995.

Točno je da je Hrvatska vojska imala veliku ulogu u oslobađanju BiH 1995. godine.

Hrvatska vojska tada je djelovala na osnovi sporazuma o zajedničkoj obrani i koordinaciji oružanih snaga kojeg su u srpnju 1995. u Splitu postigli predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, a kojim je Hrvatska vojska pozvana u pomoć radi obrane Bihaća, odnosno legalizirana je prisutnost postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju BiH.

Splitski sporazum, punim imenom "Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice" imao je presudnu ulogu i za okončanje rata u BiH i za oslobađanje hrvatskih područja u Oluji.

U operaciji "Ljeto ‘95" koja je uslijedila krajem srpnja oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč te je omogućeno pozicioniranje Hrvatske vojske nedaleko Knina prije početka Oluje.

Neposredan povod za potpisivanje Splitskog sporazuma bio je pritisak srpskih snaga na Bihać. I sam tajming operacije Oluja kojom je oslobođena Hrvatska zadala je upravo prijetnja pada Bihaća koja ne bi značila samo humanitarnu katastrofu za tamošnje stanovništvo, već i spajanje teritorija pod nadzorom pobunjenih Srba iz Hrvatske s teritorijem kojeg su držali bosanski Srbi. Za Hrvatsku je održanje Bihaća bilo važno jer je onemogućavalo potpuni dodir vojske pobunjenih hrvatskih Srba i Vojske Republike Srpske.

Tijekom Oluje deblokiran je Bihać, a Hrvatska vojska spojila se sa snagama Petog korpusa Armije BiH koji je do tada branio opkoljeni grad. Peti korpus tijekom borbi ušao je na teritorij Hrvatske i stigao do Grabovca, na cesti Rakovica – Plitvička jezera. Nakon oslobađanja tog područja od srpskih snaga, prema dogovoru s hrvatskim zapovjedništvom, povukli su se na teritorij BiH, dok je 6. kolovoza na državnoj granici na mostu na Korani u Tržačkim Raštelima upriličen susret zapovjednika 1. Gardijske brigade Tigrovi generala zbora Marijana Marekovića i zapovjednika 5. Korpusa Armije BiH generala Atifa Dudakovića.

Poslije Oluje uslijedila je operacija "Južni potez" kao zajednička operacija Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH u zapadnoj Bosni od 8. do 12. listopada 1995., kada su snage Hrvatske vojske, na zahtjev SAD-a, zaustavljene na samo 23 kilometara od Banja Luke. U vrlo kratkom razdoblju, snage bosanskih Srba su od držanja 70 posto teritorija BiH svedene na manje od 50 posto. Akcija u zapadnoj Bosni zaustavljena je, prema svjedočenju bivšeg američkog veleposlanika u Zagrebu Petera Galbraitha, zbog straha od humanitarne katastrofe, ali i kako bi se uklopila u prethodno sastavljene planove Kontaktne skupine međunarodne zajednice (1,2).

Prema tim planovima, BiH se trebala sastojati od dva entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske u omjeru teritorija 51:49.

Naime, iako je djelovanje Hrvatske vojske i HVO-a, ali i Armije BiH, imalo presudnu ulogu za oslobođenje BiH, ono se ujedno uklapalo u inicijativu koja se nakon godina neučinkovitog američkog pristupa osmislila u Washingtonu da bi potom bila prihvaćena i u europskim prijestolnicama. Na istom je valu, a nakon pokolja na tržnici Markale, NATO poduzeo svoju prvu opsežniju vojnu operaciju u povijesti gađanjem srpskih pozicija oko Sarajeva.

Operacija Deliberate Force provođena je od 30. kolovoza do 14. rujna 1995. kada je vojska bosanskih Srba pristala na povlačenje teškog naoružanja s pozicija oko Sarajeva, što je doprinijelo okončanju blokade tog grada. Koordinirani napori vojske na terenu u zapadnoj Bosni i kampanja NATO-a oko Sarajeva doveli su do kraja rata, odnosno potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu.

Prije Washingtonskih sporazuma radilo se na podjeli Bosne

Preduvjet za zajedničko djelovanje hrvatskih i bošnjačkih snaga bilo je postizanje Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. godine. Prije tog dogovora o uspostavi Federacije BiH, koji je ostvaren na američki pritisak, vodio se rat između Hrvata i Bošnjaka u BiH, odnosno na teritoriju te države međusobni su rat vodile tri zaraćene strane koje nisu pristajale ni na jedan mirovni plan.

Već spomenuti transkripti razgovora vođenih u uredu Franje Tuđmana, a koji su u javnost stali izlaziti nakon što je za predsjednika izabran Stipe Mesić, pokazali su kako je Tuđman od raznih scenarija raspleta rata u BiH favorizirao podjelu Bosne.

"Čak i kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači?… Hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo? Hoćemo li carine postaviti?

Znači, opstanak Bosne i Hercegovine u današnjim uvjetima sa hrvatskog gledišta je takav da se mi za nju ne samo ne moramo zauzimati, mi je ne smijemo otvoreno postavljati, ali zašto ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja kad je to u interesu hrvatskog naroda. (…)

Osim toga, jedan je od naših ljudi u Bosni napravio neki prijedlog o takvom jednom razgraničenju gdje bi Hrvatskoj pripala područja koja ste vi obuhvatili u ovoj zajednici Herceg-Bosni i zajednici Hrvatske Posavine, i vjerojatno još zbog geopolitičkih razloga i Cazinska, Bihaćka krajina, da bi to bilo gotovo optimalno zadovoljenje hrvatskih nacionalnih interesa, ne samo sada, nego i za budućnost, a da bi se znači iz preostalog dijela, gdje bi ostali pretežito Muslimani i jedan dio Hrvata katolika, da bi se moglo znači oko Sarajeva stvoriti jedna državica koja bi podsjećala na onu povijesnu zemljicu Bosnu koja bi bila, znači, tampon onda između tog razgraničenja Hrvatske i Srbije, a koja bi se nužno onda u takvim uvjetima u većoj mjeri oslanjala na Hrvatsku.

(…). S toga gledišta nama ni nekakva kantonizacija sa ostankom Bosne i Hercegovine ne znači ono rješenje koje je znači rješenje – razgraničenje. (…) Prema tome, čini mi se da, kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku, međunarodno priznatu. Tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama", govorio je Tuđman na sastanku s predstavnicima Hrvata iz BiH još u prosincu 1991. godine. Spomenuti transkripti poslužili su i kao dokazni materijal na suđenjima Hrvatima iz BiH u Haagu.

Ta dvojaka politika razlog je međusobnog nepovjerenja koje se i danas njeguje u BiH, navela je u svojoj analizi Sanja Despot za Faktograf.