‘Za širu podršku ljevica mora pridobiti male poduzetnike‘: socioekonomist dr. Toni Prug o odnosu ljevičara i privatnog sektora

stdClass Object ( [id] => 1053133 [title] => ‘Za širu podršku ljevica mora pridobiti male poduzetnike‘: socioekonomist dr. Toni Prug o odnosu ljevičara i privatnog sektora [alias] => za-siru-podrsku-ljevica-mora-pridobiti-male-poduzetnike-socioekonomist-dr-toni-prug-o-odnosu-ljevicara-i-privatnog-sektora [catid] => 244 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Na nedavnom trećem godišnjem „Forumu za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice”, koji se pod nazivom „Korčula after PARTY” (KaP) krajem rujna održao u Ljetnom kinu Korčula, gostovao je i sociolog i socioekonomski analitičar dr. Toni Prug, koji je tom prilikom održao predavanje na temu „Ljevica i privatni sektor: neprijatelji ili potencijalni saveznici?”.

Kako biste ukratko odgovorili na pitanje iz naslova vašeg korčulanskog predavanja: jesu li ljevica i privatni sektor neprijatelji ili saveznici?

– Neizbježno oboje.

Na predavanju ste kritizirali ljevicu zbog nerazumijevanja i odbacivanja privatnog sektora?

– Privatni sektor je kapitalističkim načinom proizvodnje emancipirao čovječanstvo od feudalizma i tadašnjeg siromaštva. Međutim, on nije emancipatoran uvijek i svugdje. U gotovo svim državama robna proizvodnja dominira, no većini to i dalje n donosi napredak, ni u smislu hvatanja koraka s bogatstvom razvijenijih, niti u smislu jačanja demokracije. Upravo suprotno, ekonomije centra su integrirale periferiju u svoje proizvodne lance na način koji stvara ekonomsku ovisnost i limitira jačanje demokratskih procesa, oduzimajući time perifernim zemljama pravo na alternativne ekonomske i političke oblike, te ograničavajući pravnim okvirom razvoj koji nije podređen proizvodnji robe i alokaciji putem tržišta.

Danas dominiraju negativni efekti takvog razvoja, nejednakost je eksplodirala, a prirodni resursi se do te mjere nekontrolirano koriste da nam prijeti uništenje uvjeta života na Zemlji. Zastupnici liberalne ekonomije kažu da će tržišta ipak sve to razriješiti. Za mene su to inherentni problemi kapitalističke proizvodnje. Unatoč tome, njima se ipak do neke mjere može upravljati i time ublažavati negativne efekte. Ljevica bi se trebala baviti takvim mjerama, i to ne kao svojim krajnjim ciljem, nego kao korakom ka sagledavanju drugačijih rješenja proizvodnje i alokacije u pojedinim sektorima, pogotovo u trenutku kad sama nije u stanju ponuditi uvjerljivu cjelokupnu alternativu.

Slučaj Kina i Jugoslavija

Za kapitalistički način proizvodnje koristili ste termin „robna proizvodnja” te ste ustvrdili da se taj tržišni model još uvijek pokazuje najboljim?

– Razni pokušaji da se nadvlada dominacija robne proizvodnje nisu uspjeli. Također, prošli pokušaji građenja alternativa pokazali su se povijesno gledano kratkotrajnima te ih se, kao u SFRJ ili Kini, spašavalo upravo okretanjem prema tržištima i robnoj proizvodnji.

U Jugoslaviji su, unatoč mnogim razlikama u odnosu na današnje ekonomije, firme ipak većinski proizvodile robu i bile u znatnoj mjeri podložne logici tržišta i profita. Kina je zaokretom ka robi i tržištima izvukla iz siromaštva stotine milijuna ljudi.

Unatoč problemima koje to donosi, zasad nemamo sistemsku alternativu robnoj proizvodnji i tržištima, što ne znači da progresivni pomaci k njihovu nadilaženju u nekim sferama proizvodnje nisu mogući.

Osim nejednakosti i destrukcije planetarnih uvjeta za život, koji su još minusi robne proizvodnje?

– Monetarno izraženi rast, tj. profitabilnost, kao jedino mjerilo uspjeha; sukob rada i kapitala koji se u velikoj mjeri očituje u nedostatku demokratskog upravljanja proizvodnjom i viškovima; natjecanje natjecanja radi; cikličke međunarodne krize; znanost podređena profitu; eksplozija luksuzne proizvodnje s kojom se troši ogromna količina resursa za zadovoljavanje potrebe malog broja pojedinaca.

U ne-robnoj proizvodnji javnog sektora, višak u monetarnom smislu sam po sebi nije cilj proizvodnje. Pokazalo se da se u nekim sektorima, poput zdravstva i školstva, takvim pristupom potrebe mogu zadovoljiti efikasnije, povećanjem dostupnosti većem broju stanovništva i smanjenjem korištenja resursa. Američko zdravstvo, najbogatije i najprivatiziranije na svijetu, istodobno je i po mnogim parametrima manje efikasno od javnih modela.

Što bi u tom smislu trebao biti zadatak ljevice?

- Osim obrane postojeće javne proizvodnje, ljevica bi mogla biti ambicioznija te zagovarati proširenje javne proizvodnje u

pojedinim sektorima i vrstama proizvoda kod kojih se postojeća robna proizvodnja pokazuje u najlošijem svjetlu. Na primjer, u postojećem sustavu trećina hrane propada prije konzumacije.

Ljevica bi se mogla zalagati za unapređenje efikasnosti tog sektora uvođenjem ekološki održivih sustava javne financirane prehrane. Međutim, s obzirom na to da javni modeli postoje u društvima u kojima dominira privatna proizvodnja s kojom javni sektor surađuje i o kojoj u velikoj mjeri ovisi, razumijevanje privatnog sektora nužan je korak u procesu osmišljavanja i zagovaranja alternativa.

Bismarckova ideja

Koje bi to snage mogle natjerati kapitalističke vlasti da, eto, uvedu javnu prehranu?

– One koje zahtijevaju takve promjene i ekonomska kriza. Dok drugo bez dileme imamo, i to u potencijalno tragičnoj kombinaciji s klimatskim promjenama, za ovo prvo bi se moglo reći da je u povojima, no ipak u porastu.

Njemački kancelar Otto von Bismarck, koji je prvi zagovarao elemente javnog zdravstva, godinama nije mogao uvjeriti svoju konzervativnu stranku da to treba uvesti jer će inače socijalisti postati jaki u parlamentu. Pritisak lijevih snaga natjerao ga je na takve poteze. Da bi dobila širu podršku, ljevica mora na svoju stranu pridobiti i one koji se bave robnom proizvodnjom, odnosno ljude u privatnom sektoru, a pogotovo male poduzetnike, jer je njihova pozicija u našim uvjetima ekstremno prekarna.

Ali na predavanju ste rekli da imate problem s udrugama malih poduzetnika?

– Da, jer unatoč tome što govore o stvarnim problemima koji im sputavaju rad i koje je potrebno adresirati, od njihovih predstavnika nisam čuo nikakvo osnovno razumijevanje uloge malih firmi u ekonomskom razvoju, niti to da su na mikrorazini i makrorazini interesi kapitala sasvim različiti, a o ulozi države u razvoju da i ne govorimo. Nekad se ti interesi preklapaju, ali ne možeš reći da je interes malog poduzetnika jednak interesu društva. Oni to ne moraju znati i ne zamjeram im što ne znaju, ali mainstream ekonomisti i stručna javnost to im moraju objasniti.

Također ste izrazili skepsu i prema ideji da se država može razviti preko malog poduzetništva?

– Država kao kormilar ekonomije nema iste interese kao vlasnik kafića ili teretane. Nije joj u interesu veliki broj mikropoduzetnika jer se takvom strukturom ekonomije ne postiže napredak. U današnjem svijetu integracije, velikih proizvodnih sustava i otvorenih ekonomija, malim firmama nedostaje cijeli niz kapaciteta nužnih za uspjeh te stoga ne mogu biti nositelji razvoja.

Danas puno ljudi biva prisiljeno postajati mikropoduzetnicima kako bi se prehranili. Iz svog strukturalnog pogleda na društvo, ljevica bi trebala imati više razumijevanja za njih, ali bez podilaženja mitologizaciji takvog oblika proizvodnje.

Postoje li ipak neke vrste malog poduzetništva koje potiču razvoj?

– Naravno, mikro i malo poduzetništvo se jako razlikuje među sektorima. Ono igra bitnu razvojnu ulogu u nekim sferama, pogotovo kod primjene znanosti u tehnologiji. No, u kakofoniji prigovora mikropoduzetnika u kojoj se svaki oblik poduzetništva prikazuje kao društveni ideal, potrebe tih specifičnih, znanstveno potkovanih inicijativa, nažalost, rijetko imamo prilike čuti.

Što sa zadrugarstvom

Je li zadrugarstvo jedan od modela koji na neki način pomiruje robnu proizvodnju i javni sektor?

– Moguće, ali ne nužno. Unatoč tome što proizvode robu, kooperative mogu odlučiti da iz svoje dobiti financiraju rješavanje onih probleme lokalne zajednice koje nije riješila država – beskućništvo, teško siromaštvo, izbjeglice, nedostatak terena za sport i rekreaciju itd.

Zašto bi oni to radili?

– Odgovorio bih protupitanjem: zašto lokalna samouprava ili država gradi takve sadržaje? Zašto gradimo ovaj park? Zašto investiramo u školsku zgradu? Iz istih razloga bi to mogli raditi i zadrugari.

Ideja kooperative i jest, među ostalim, da zaposleni mogu donositi neke odluke izvan klasičnog kapitalističkog modela.

Na primjer?

- Liberalna ekonomska teorija kaže da je javna proizvodnja uvijek inferiorna privatnoj robnoj proizvodnji te da je stoga intervencija države opravdana isključivo tamo gdje postoji ono što oni zovu „tržišni neuspjeh”, odnosno kad tržišta navodno ne mogu profunkcionirati kako bi trebala. To je empirijski netočno i teorijski interno nekonzistentno. Funkcija sintagme „tržišnog neuspjeha” jest apriori idealizacija robne proizvodnje i tržišta te ideološko blokiranje ovog drugog modela proizvodnje koji smo kolege i ja u nedavno završenoj knjizi nazvali „proizvodnjom javnog bogatstva”.

Što bi ljevica trebala naučiti od zemalja s razvijenom robnom proizvodnjom?

– U Engleskoj možeš firmu i otvoriti i zatvoriti u sat vremena, a kod nas ti treba sto godina. Brojne kazne i nameti koji postoje u Hrvatskoj destimulativni su za sve, a osobito za male poduzetnike.

Takve probleme treba priznati kao stvarne prepreke za opstanak i rad privatnika. Priznavanjem bi se ekonomskim liberalima u hrvatskom javnom prostoru oduzeo monopol na podršku privatnom

sektoru i pružila bi se prilika da se otvori dijalog o navedenim problemima, kao i o ulozi države i javne proizvodnje o kojima

liberali rijetko govore. To nikako ne znači da treba zatvarati oči pred sukobom, ali i zajedničkim interesima rada i kapitala.

Treba priznati i emancipacijski potencijal uspješnog, razvijenog i reguliranog privatnog poduzetništva za same radnike, jer da bi takve firme napredovale, moraju zapošljavati sposobne – a ne podobne, kao što je često slučaj u javnom sektoru u Hrvatskoj.

Hoćete reći da je meritokratsko zapošljavanje inherentno privatnom sektoru?

- Ne nužno, jer je i privatni sektor u Hrvatskoj u znatnoj mjeri žrtva praksi u kojima pripadnost stranci, interesnim ili obiteljskim vezama igra presudnu ulogu. No, u njemu ipak postoje tržišni mehanizmi pritiska da se zaposle sposobni, dok su u javnom sektoru razvijeni razni zamjenski mehanizmi koji očito nisu dovoljno dobri. Negativna praksa zapošljavanja po vezama, uz siromaštvo, ljude najviše prisiljava da se odsele iz zemlje.

Ako ljevica želi širu podršku, o tom bi problemu - koji smo gotovo svi u nekom obliku iskusili - trebalo razvijati zajednički stav te svojim aktivnostima biti primjer drugačijeg pristupa uključivanja u politički rad i zapošljavanja.

Temeljni dohodak

Što mislite o uvođenju jedinstvenog temeljnog dohotka za sve punoljetne građane, o čemu se puno govori zadnjih godina? Bi li to dovelo do emancipacije radnika?

– Pozitivna strana je što bi se ljudi oslobodili egzistencijalnog straha. Loša strana je što mnoge političke snage koriste taj prijedlog kako bi agitirale za ukidanje svih drugih doprinosa iz kojih se financira proizvodnja javnog sektora i socijalna država.

Na predavanju ste rekli da je vama osobno najzanimljiviji kineski model robne proizvodnje. Zašto?

– Jer kombinira planiranje i tržište u najekstremnijem obliku.

Kineski model prihvaća robnu tržišnu proizvodnju te od nje dobiva prednosti i probleme u ekstremu. Posebno je zanimljivo što se ekonomski uspjesi Kine ne uklapaju u modele društvenog i ekonomskog razvoja koje poznajemo, zbog čega se njihov model ne može promatrati u postojećim teoretskim okvirima. Kina je, odnosno Partija, upravljala kapitalističkim razvojem na način koji tek treba proučiti bez predrasuda.

Spomenuli ste da Kinezi koriste i planiranje u ekonomiji, što je na Zapadu odavno prezreno i čak zloglasno?

– Apsolutno. Mainstream ekonomija nema alate za razumijevanje javne proizvodnje te je odustala od njezina proučavanja i od razumijevanja specifičnog karaktera proizvodnje javnog bogatstva.

Po mainstream shvaćanjima ne postoje različiti društveni i ekonomski oblici proizvodnje, već samo kapital, roba i tržišta. Sve ostalo su iznimke čiji se karakter ne proučava po svojim specifičnostima, već ih se sagledava kao odstupanje od idealizirane slike robe i tržišta. To se na neki način kosi s liberalizmom i ljudskim slobodama. U lijevoj misli postoji ogranak koji je napredniji od liberalizma u shvaćanju individualnih sloboda, a koji tvrdi da se one bolje ostvaruju ako je određeni broj nužnih kolektivnih potreba zadovoljen planski i kroz javnu proizvodnju.

Zasad imamo djelomične dokaze da je to točno u nekim sferama, poput zdravstva i školstva, ali i u planiranju prostora, izgradnji transportnih veza, kulturnih i sportskih objekata, energetske i komunikacijske infrastrukture itd.

I socijalizam je gazio radnike

Zvuči kao povratak u socijalizam?

– Ne, nikako. Planiranje i javna proizvodnja na tako visokoj razini povijesno je vrlo recentna pojava u svim državama.

Proizišla je dijelom iz eksperimenata u socijalističkim državama, a dijelom iz pritiska lijevih političkih aktera u kapitalističkim državama i potrebe njihovih vlada da pruže odgovor na tada postojeće socijalističke alternative, kao i iz kriza i ratova.

Bivše socijalističke zemlje u svojoj su ranoj fazi nemilo gazile svoje radništvo u trci za razvojem, inicijalno nudeći jako malo onoga što danas prepoznajemo kao pozitivno i emancipacijsko nasljeđe tih sistema. Razvoj proizvodnje javnog bogatstva se dakle dešavao paralelno, i u kapitalističkim i u socijalističkim državama, nerijetko iz različitih motivacija.

Napretkom tehnologije danas imamo puno više alata pomoću kojih je moguće planirati zadovoljenje šireg seta potreba izvan čisto robnih odnosa, kroz kombinaciju proizvodnje javnog i privatnog bogatstva.

Kineski znanstvenici tvrde da će razvoj umjetne inteligencije (AI) dokazati prednost planske ekonomije. Kako to komentirate?

– Tehnologija je uvijek društveno oblikovana, a svaka vrsta proizvodnje ima jasan cilj. U kapitalističkoj proizvodnji to je profit. Robna proizvodnja je danas najefikasniji način povezivanja ponude i potražnje. Drugačije korištenje velikih baza podataka, algoritama, mrežnih sustava i umjetne inteligencije može nam itekako koristiti kako bi planiranje na makrorazini postalo efikasnije, i to ne samo u postojećim sektorima javne proizvodnje, već i kao način da se javnom proizvodnjom šireg opsega artikala zadovolje potrošačke potrebe stanovništva. Drugim riječima, tehnološkim se napretkom otvaraju vrata i drugačijim društvenim oblicima postavljanja i rješavanja pitanja ponude i potražnje.