stdClass Object
(
[id] => 628520
[title] => Zašto nogometaši glume? Simuliranje pada u nesvijest Daniela Jamesa čini se kao prirodna etapa u evoluciji trenda koji je prisutan već desetljećima
[alias] => zasto-nogometasi-glume-simuliranje-pada-u-nesvijest-daniela-jamesa-cini-se-kao-prirodna-etapa-u-evoluciji-trenda-koji-je-prisutan-vec-desetljecima
[catid] => 277
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Svi oni koji su prošle nedjelje gledali utakmicu Wales - Hrvatska, utihnuli su u 14. minuti kada je nakon zračnog duela s Domagojem Vidom Daniel James ostao nepomično ležati na travnjaku.
Igrači su panično zvali liječnike, kao i sudac Bjorn Kuijpers, a oni su u teren utrčali još i prije nego što su dobili dozvolu od Nizozemca.
Velškom reprezentativcu pomoć se pružala nekoliko minuta, a zatim se ustao te ubrzo vratio u igru. Vida je za neoprezan start dobio žuti karton, a svima je bilo čudno kako se 21-godišnjaku dopustilo da se odmah vrati u igru i odigra utakmicu do samog kraja.
Izbornik Walesa Ryan Giggs je nakon utakmice rekao novinarima da je James prošao pregled za potres mozga i na terenu i na poluvremenu u svlačionici te da uopće nije pao u nesvijest, već da je to odglumio.
- Rekao je liječnicima: “Nije mi ništa, ali ne mičem se” - na iznenađenje svih otkrio je Giggs, a priču je potvrdio i sam igrač.
Prema riječima legende Manchester Uniteda, James je ostao ležati koristeći se “uličnom mudrošću”, odnosno htio je isprovocirati karton za hrvatskog reprezentativca.
Taj slučaj naišao je na osudu nogometne javnosti, ali i britanske udruge koja pomaže osobama koje su proživjele ozljedu mozga. Direktor “Headwaya” Peter McCabe kritizirao je Jamesovo ponašanje rekavši da potres mozga nije stvar koja se smije shvaćati olako te da Velšanin šalje opasan primjer svima onima koji su gledali utakmicu.
Simuliranje pada u nesvijest do sada nismo imali prilike vidjeti, barem na elitnoj razini, ali to se zapravo čini kao prirodna etapa u evoluciji glumačkih sposobnosti nogometaša.
Kotrljanje na Mundijalu
Neymar se proslavio na Svjetskom prvenstvu u Rusiji sa svojim pomalo kaskaderskim padovima i kotrljanjima začinjenima grimasama kojih se ne bi posramila ni Gabriela Spanic. Cristiano Ronaldo već tradicionalno, čim osjeti dah protivnika na svom vratu, pada i širi ruke uz obvezno klimanje glavom u nevjerici što je sudac dobro procijenio situaciju, a Mohamed Salah je prošle sezone iznudio nekoliko kaznenih udaraca zahvaljujući talentu za pad u pravo vrijeme i na pravi način.
To su samo neki od najpoznatijih primjera nogometnih “varalica”, a iako je VAR uveden dijelom i da bi se tome stalo na kraj, teško je zamisliti da će se nogometna kultura igrača drastično promijeniti u kratkom vremenu. Bez obzira na uvođenje videotehnologije, i dalje redovito svjedočimo situacijama u kojima igrači pokušavaju iznuditi kazneni udarac padajući kada ne bi trebali, jer kada se na nešto navikneš, od toga se jako teško odviknuti.
Istina je da suci ponekad dopuštaju oštre startove pa su igrači “prisiljeni” naglasiti svoj pad i bol koju osjećaju da bi izborili prekršaj, ali s godinama je to preraslo u čistu teatralnost i traženje kontakta. Igrači danas kada vide da vratar istrčava s gola, više gotovo uopće ne gledaju kako da ga zaobiđu i postignu pogodak, već iniciraju kontakt i pokušavaju što uvjerljivije pasti.
To je dovelo do svojevrsnog začaranog kruga u kojem suci ne sviraju najstrožu kaznu ako igrač ne padne, jer su naviknuli da faulirani igrači uvijek završe na podu, a igrači se moraju baciti čak i kada mogu ostati na nogama, jer sudac u protivnom gotovo sigurno neće dosuditi najstrožu kaznu.
A za to vrijeme u ragbiju...
Ova apsurdna situacija u kojoj se nogomet našao produkt je desetljeća polaganog pomicanja granica načina na koji igrači reagiraju na pretrpljeni prekršaj, a kraj se ne nazire.
Doduše, moramo napomenuti i to da su u prošlosti startovi bili mnogo grublji nego danas, pogotovo u engleskoj ligi u kojoj su suci dopuštali sve i svašta. Igrači bi znali biti izneseni s terena, a da prekršaj uopće ne bi bio dosuđen te su postojale momčadi koje su svoj stil igre temeljile na agresivnim startovima koji bi prelazili granicu dopuštenoga.
Izmjena pravila i postrožavanje sudačkih kriterija doveli su do toga da viđamo sve manje grubih prekršaja, što je za svaku pohvalu, no za sobom su povukli i gore navedene negativne stvari.
S druge strane, imamo sport koji je potpuna suprotnost nogometu kada je u pitanju ponašanje igrača na terenu, a riječ je o ragbiju. Ustvari, odnos igrača ragbija prema sucima gotovo da je presedan kada su timski sportovi u pitanju.
Skoro svaka odluka, koliko god ona bila nepovoljna za igrača i njegovu momčad, dočekuje se s maksimalnim poštovanjem i bez ružnih riječi prema sucu. Najgore što se može vidjeti od igrača koji je upravo dobio žuti ili čak crveni karton jest mrmljanje sebi u bradu i mahanje glavom u nevjerici dok izlazi s terena.
Suci vraćaju istom mjerom pa tako tijekom cijele utakmice komuniciraju s igračima, a posebno s kapetanima, dok se nerijetko može čuti i da hvale igrače zbog dobro odrađenog skupa.
Igrači se gotovo nikada ne bune na sudačke odluke i ne stvaraju pritisak na glavnog suca dok on pregledava snimku sporne situacije i s kolegama donosi odluku, dok, primjerice, u nogometu sudac pred ekran nerijetko odlazi u pratnji predstavnika obiju momčadi koji iznose svoje mišljenje kao da je riječ o sudskoj raspravi.
Također, ragbijaši ne simuliraju ozljede, već ostaju na tlu samo kada zaista ne mogu ustati.
Logično je postaviti pitanje zašto je to tako, a iako odgovor nije jednostavan, pokušat ćemo doći do njega.
Ragbi je, za razliku od nogometa, sport koji se sastoji od čestog zaustavljanja igre i u njemu vlada mnogo izraženija podjela na fazu napada i fazu obrane. I dalje učestalost prekida igre nije tolika kao kod još jednog “rođaka” ovih sportova - američkog nogometa, a na snazi nije ni izrazita podjela na napadačku i obrambenu momčad, ali se svejedno u tom segmentu mnogo razlikuje u odnosu na nogomet.
S obzirom na to, sudac može zaustaviti igru da bi detaljno objasnio svoju odluku, kao i da bi provjerio snimku sporne situacije na videozidu. I tu dolazimo do još jedne stvari zbog koje se ragbijaški suci više poštuju od nogometnih.
Naime, ono što sudac zatraži od svog pomoćnika ispred malih ekrana TMO-a (Television Match Official, odnosno ragbijaška inačica VAR-a) vidljivo je svim igračima i gledateljima, dok razgovor između sudaca mogu čuti i oni koji utakmicu gledaju na malom ekranu. Time se postiže mnogo veća razina transparentnosti nego što je to slučaj u nogometu, a što posljedično rezultira većim respektom prema sucima.
Također, kriteriji ragbijaških sudaca mnogo su ujednačeniji nego oni nogometnih, što također pridonosi tome da se igrači, treneri, ali i navijači lakše mire s njihovim odlukama.
Ali, postoji još jedan mogući razlog na koji su ukazali engleski sociolozi, a radi se o statusu koji su sportovi kroz povijest uživali u društvenim krugovima.
Povijesni zapisi navode da se već od 16. stoljeća u britanskim školama i sveučilištima igrala neka vrsta organizirane igre s loptom koja je bila zapravo kombinacija ragbija i nogometa. Razvoj željezničkog prometa u Velikoj Britaniji 40-ih godina 19. stoljeća omogućio je odigravanje utakmica u udaljenijim mjestima, ali svaka škola je imala svoja pravila, stoga bi se gostujuće momčadi našle u podređenom položaju. Iz tog razloga nerijetko bi se jedno poluvrijeme igralo poštujući pravila domaćina, a drugo poštujući pravila gosta.
Želja da se tome stane na kraj dovela je do uspostave Nogometnog saveza (FA) 1863. godine, koji je donio popis pravila koja su prvi put definirala obrise nogometa kakav danas znamo i jasno ga odijelile od ragbija.
Nakon razdvajanja sportova, a pogotovo tijekom 20. stoljeća, ragbi se isprofilirao kao sport koji su igrala gospoda i dominirao je na sveučilištima, dok se nogomet smatrao sportom radničke klase.
Nije teško zaključiti da su ragbijaši bili obrazovaniji, kulturniji i dolazili iz dobrostojećih obitelji. Posljedično, od djetinjstva su im usađene moralne vrijednosti koje su se, među ostalim, odnosile na to da trebaju poštivati autoritet.
Ako tu pridodamo i činjenicu da se ragbijaška unija tek 1995. prestala odupirati profesionalizaciji natjecanja te da se do tada u nogometu već vrtio ogroman novac, postaje jasno da je razlog razlike u ponašanju ragbijaša i nogometaša zapravo kombinacija svega navedenog.
Najvažnija skaredna stvar
Isto kao što je teško zamisliti da se ragbijaši počnu koristiti raznim nesportskim načinima da bi dobili ono što žele, tako se ne nazire kraj simuliranju nogometaša. Štoviše, ako je suditi po Jamesovu “revolucionarnom” potezu, nogomet čeka još veći trud igrača da na bilo koji način uspiju prevariti suca i napakostiti svom protivniku.
Danas imamo nemjerljivo plaćenije globalne zvijezde koje vode računa o svom izgledu gotovo jednako kao i o svojoj igri i kojima vrijednost djelomično diže i aktivnost na društvenim mrežama, a koji se prema suparnicima, sucima, pa čak i suigračima, odnose kao divljaci.
S druge strane, imamo snagatore koji izgledaju kao da su maloprije izašli iz rudnika i koji bi mogli jednom rukom podići suca i prebaciti ga preko polovice terena, a koji maksimalno poštuju suigrače i protivnike te na službene osobe gledaju kao na stroge profesore iz nekog internata.
Može se reći da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, da je najutjecajniji, najpopularniji, najljepši i najzabavniji sport. Nogomet može biti svašta, ali jedno zasigurno nije - plemenit.
Svi oni koji su prošle nedjelje gledali utakmicu Wales - Hrvatska, utihnuli su u 14. minuti kada je nakon zračnog duela s Domagojem Vidom Daniel James ostao nepomično ležati na travnjaku.
Igrači su panično zvali liječnike, kao i sudac Bjorn Kuijpers, a oni su u teren utrčali još i prije nego što su dobili dozvolu od Nizozemca.
Velškom reprezentativcu pomoć se pružala nekoliko minuta, a zatim se ustao te ubrzo vratio u igru. Vida je za neoprezan start dobio žuti karton, a svima je bilo čudno kako se 21-godišnjaku dopustilo da se odmah vrati u igru i odigra utakmicu do samog kraja.
Izbornik Walesa Ryan Giggs je nakon utakmice rekao novinarima da je James prošao pregled za potres mozga i na terenu i na poluvremenu u svlačionici te da uopće nije pao u nesvijest, već da je to odglumio.
- Rekao je liječnicima: “Nije mi ništa, ali ne mičem se” - na iznenađenje svih otkrio je Giggs, a priču je potvrdio i sam igrač.
Prema riječima legende Manchester Uniteda, James je ostao ležati koristeći se “uličnom mudrošću”, odnosno htio je isprovocirati karton za hrvatskog reprezentativca.
Taj slučaj naišao je na osudu nogometne javnosti, ali i britanske udruge koja pomaže osobama koje su proživjele ozljedu mozga. Direktor “Headwaya” Peter McCabe kritizirao je Jamesovo ponašanje rekavši da potres mozga nije stvar koja se smije shvaćati olako te da Velšanin šalje opasan primjer svima onima koji su gledali utakmicu.
Simuliranje pada u nesvijest do sada nismo imali prilike vidjeti, barem na elitnoj razini, ali to se zapravo čini kao prirodna etapa u evoluciji glumačkih sposobnosti nogometaša.
Kotrljanje na Mundijalu
Neymar se proslavio na Svjetskom prvenstvu u Rusiji sa svojim pomalo kaskaderskim padovima i kotrljanjima začinjenima grimasama kojih se ne bi posramila ni Gabriela Spanic. Cristiano Ronaldo već tradicionalno, čim osjeti dah protivnika na svom vratu, pada i širi ruke uz obvezno klimanje glavom u nevjerici što je sudac dobro procijenio situaciju, a Mohamed Salah je prošle sezone iznudio nekoliko kaznenih udaraca zahvaljujući talentu za pad u pravo vrijeme i na pravi način.
To su samo neki od najpoznatijih primjera nogometnih “varalica”, a iako je VAR uveden dijelom i da bi se tome stalo na kraj, teško je zamisliti da će se nogometna kultura igrača drastično promijeniti u kratkom vremenu. Bez obzira na uvođenje videotehnologije, i dalje redovito svjedočimo situacijama u kojima igrači pokušavaju iznuditi kazneni udarac padajući kada ne bi trebali, jer kada se na nešto navikneš, od toga se jako teško odviknuti.
Istina je da suci ponekad dopuštaju oštre startove pa su igrači “prisiljeni” naglasiti svoj pad i bol koju osjećaju da bi izborili prekršaj, ali s godinama je to preraslo u čistu teatralnost i traženje kontakta. Igrači danas kada vide da vratar istrčava s gola, više gotovo uopće ne gledaju kako da ga zaobiđu i postignu pogodak, već iniciraju kontakt i pokušavaju što uvjerljivije pasti.
To je dovelo do svojevrsnog začaranog kruga u kojem suci ne sviraju najstrožu kaznu ako igrač ne padne, jer su naviknuli da faulirani igrači uvijek završe na podu, a igrači se moraju baciti čak i kada mogu ostati na nogama, jer sudac u protivnom gotovo sigurno neće dosuditi najstrožu kaznu.
A za to vrijeme u ragbiju...
Ova apsurdna situacija u kojoj se nogomet našao produkt je desetljeća polaganog pomicanja granica načina na koji igrači reagiraju na pretrpljeni prekršaj, a kraj se ne nazire.
Doduše, moramo napomenuti i to da su u prošlosti startovi bili mnogo grublji nego danas, pogotovo u engleskoj ligi u kojoj su suci dopuštali sve i svašta. Igrači bi znali biti izneseni s terena, a da prekršaj uopće ne bi bio dosuđen te su postojale momčadi koje su svoj stil igre temeljile na agresivnim startovima koji bi prelazili granicu dopuštenoga.
Izmjena pravila i postrožavanje sudačkih kriterija doveli su do toga da viđamo sve manje grubih prekršaja, što je za svaku pohvalu, no za sobom su povukli i gore navedene negativne stvari.
S druge strane, imamo sport koji je potpuna suprotnost nogometu kada je u pitanju ponašanje igrača na terenu, a riječ je o ragbiju. Ustvari, odnos igrača ragbija prema sucima gotovo da je presedan kada su timski sportovi u pitanju.
Skoro svaka odluka, koliko god ona bila nepovoljna za igrača i njegovu momčad, dočekuje se s maksimalnim poštovanjem i bez ružnih riječi prema sucu. Najgore što se može vidjeti od igrača koji je upravo dobio žuti ili čak crveni karton jest mrmljanje sebi u bradu i mahanje glavom u nevjerici dok izlazi s terena.
Suci vraćaju istom mjerom pa tako tijekom cijele utakmice komuniciraju s igračima, a posebno s kapetanima, dok se nerijetko može čuti i da hvale igrače zbog dobro odrađenog skupa.
Igrači se gotovo nikada ne bune na sudačke odluke i ne stvaraju pritisak na glavnog suca dok on pregledava snimku sporne situacije i s kolegama donosi odluku, dok, primjerice, u nogometu sudac pred ekran nerijetko odlazi u pratnji predstavnika obiju momčadi koji iznose svoje mišljenje kao da je riječ o sudskoj raspravi.
Također, ragbijaši ne simuliraju ozljede, već ostaju na tlu samo kada zaista ne mogu ustati.
Logično je postaviti pitanje zašto je to tako, a iako odgovor nije jednostavan, pokušat ćemo doći do njega.
Ragbi je, za razliku od nogometa, sport koji se sastoji od čestog zaustavljanja igre i u njemu vlada mnogo izraženija podjela na fazu napada i fazu obrane. I dalje učestalost prekida igre nije tolika kao kod još jednog “rođaka” ovih sportova - američkog nogometa, a na snazi nije ni izrazita podjela na napadačku i obrambenu momčad, ali se svejedno u tom segmentu mnogo razlikuje u odnosu na nogomet.
S obzirom na to, sudac može zaustaviti igru da bi detaljno objasnio svoju odluku, kao i da bi provjerio snimku sporne situacije na videozidu. I tu dolazimo do još jedne stvari zbog koje se ragbijaški suci više poštuju od nogometnih.
Naime, ono što sudac zatraži od svog pomoćnika ispred malih ekrana TMO-a (Television Match Official, odnosno ragbijaška inačica VAR-a) vidljivo je svim igračima i gledateljima, dok razgovor između sudaca mogu čuti i oni koji utakmicu gledaju na malom ekranu. Time se postiže mnogo veća razina transparentnosti nego što je to slučaj u nogometu, a što posljedično rezultira većim respektom prema sucima.
Također, kriteriji ragbijaških sudaca mnogo su ujednačeniji nego oni nogometnih, što također pridonosi tome da se igrači, treneri, ali i navijači lakše mire s njihovim odlukama.
Ali, postoji još jedan mogući razlog na koji su ukazali engleski sociolozi, a radi se o statusu koji su sportovi kroz povijest uživali u društvenim krugovima.
Povijesni zapisi navode da se već od 16. stoljeća u britanskim školama i sveučilištima igrala neka vrsta organizirane igre s loptom koja je bila zapravo kombinacija ragbija i nogometa. Razvoj željezničkog prometa u Velikoj Britaniji 40-ih godina 19. stoljeća omogućio je odigravanje utakmica u udaljenijim mjestima, ali svaka škola je imala svoja pravila, stoga bi se gostujuće momčadi našle u podređenom položaju. Iz tog razloga nerijetko bi se jedno poluvrijeme igralo poštujući pravila domaćina, a drugo poštujući pravila gosta.
Želja da se tome stane na kraj dovela je do uspostave Nogometnog saveza (FA) 1863. godine, koji je donio popis pravila koja su prvi put definirala obrise nogometa kakav danas znamo i jasno ga odijelile od ragbija.
Nakon razdvajanja sportova, a pogotovo tijekom 20. stoljeća, ragbi se isprofilirao kao sport koji su igrala gospoda i dominirao je na sveučilištima, dok se nogomet smatrao sportom radničke klase.
Nije teško zaključiti da su ragbijaši bili obrazovaniji, kulturniji i dolazili iz dobrostojećih obitelji. Posljedično, od djetinjstva su im usađene moralne vrijednosti koje su se, među ostalim, odnosile na to da trebaju poštivati autoritet.
Ako tu pridodamo i činjenicu da se ragbijaška unija tek 1995. prestala odupirati profesionalizaciji natjecanja te da se do tada u nogometu već vrtio ogroman novac, postaje jasno da je razlog razlike u ponašanju ragbijaša i nogometaša zapravo kombinacija svega navedenog.
Najvažnija skaredna stvar
Isto kao što je teško zamisliti da se ragbijaši počnu koristiti raznim nesportskim načinima da bi dobili ono što žele, tako se ne nazire kraj simuliranju nogometaša. Štoviše, ako je suditi po Jamesovu “revolucionarnom” potezu, nogomet čeka još veći trud igrača da na bilo koji način uspiju prevariti suca i napakostiti svom protivniku.
Danas imamo nemjerljivo plaćenije globalne zvijezde koje vode računa o svom izgledu gotovo jednako kao i o svojoj igri i kojima vrijednost djelomično diže i aktivnost na društvenim mrežama, a koji se prema suparnicima, sucima, pa čak i suigračima, odnose kao divljaci.
S druge strane, imamo snagatore koji izgledaju kao da su maloprije izašli iz rudnika i koji bi mogli jednom rukom podići suca i prebaciti ga preko polovice terena, a koji maksimalno poštuju suigrače i protivnike te na službene osobe gledaju kao na stroge profesore iz nekog internata.
Može se reći da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, da je najutjecajniji, najpopularniji, najljepši i najzabavniji sport. Nogomet može biti svašta, ali jedno zasigurno nije - plemenit.
Svi oni koji su prošle nedjelje gledali utakmicu Wales - Hrvatska, utihnuli su u 14. minuti kada je nakon zračnog duela s Domagojem Vidom Daniel James ostao nepomično ležati na travnjaku.
Igrači su panično zvali liječnike, kao i sudac Bjorn Kuijpers, a oni su u teren utrčali još i prije nego što su dobili dozvolu od Nizozemca.
Velškom reprezentativcu pomoć se pružala nekoliko minuta, a zatim se ustao te ubrzo vratio u igru. Vida je za neoprezan start dobio žuti karton, a svima je bilo čudno kako se 21-godišnjaku dopustilo da se odmah vrati u igru i odigra utakmicu do samog kraja.
Izbornik Walesa Ryan Giggs je nakon utakmice rekao novinarima da je James prošao pregled za potres mozga i na terenu i na poluvremenu u svlačionici te da uopće nije pao u nesvijest, već da je to od...
