Prošlo je pola stoljeća od tragedije koja je potresla svijet sporta: preživjeli su jeli suigrače, rodbinu i prijatelje 72 dana, svjedočanstva su jeziva

stdClass Object ( [id] => 1232147 [title] => Prošlo je pola stoljeća od tragedije koja je potresla svijet sporta: preživjeli su jeli suigrače, rodbinu i prijatelje 72 dana, svjedočanstva su jeziva [alias] => proslo-je-pola-stoljeca-od-tragedije-koja-je-potresla-svijet-sporta-prezivjeli-su-jeli-suigrace-rodbinu-i-prijatelje-72-dana-svjedocanstva-su-jeziva [catid] => 284 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Poslije pada zrakoplova kojim su putovali visoko u zabačenim, nepristupačnim Andama i zbog potrage za njima koja je na koncu trajala čak nevjerojatna 72 dana, urugvajski ragbijaši morali su između ostalih čak i jesti jedni druge da bi preživjeli! Od ukupno 45 putnika i članova posade na koncu strašne kalvarije zbog pada zrakoplova, ozljeda zarađenih u nesreći i kašnjenja pomoći, a zatim i ekstremne hladnoće, snježnih lavina te gladi poginulo ih je čak 29. A nakon spašavanja ovih 16 cijeli događaj nazvan je „Čudom u Andama”.

Na današnji dan prošlo je točno pedeset godina od jedne od najvećih tragedija koje su potresle svijet sporta. Tog 13. listopada 1972. godine na čarter letu iz urugvajskog Montevidea za Santiago u Čileu gdje su trebali igrati, sa stajanjem u argentinskoj Mendozi, među 45 putnika bilo je 19 ragbijaša urugvajske „Old Christians” momčadi, sa svojim obiteljima, navijačima, prijateljima. Zbog iznimno lošeg vremena i neiskustva kopilota, pogrešno očitanih instrumenata i preranog spuštanja, zrakoplov urugvajske vojske je udario u planinu. Na licu mjesta je preminulo 12 od 45 putnika i članova posade (tri člana posade i devet putnika), a za sve ostale kalvarija je zapravo tek počela.

Još nekoliko putnika preminulo je uskoro zbog težine ozljeda. Spasilačke ekipe nisu mogle detektirati mjesto pada zrakoplova koji je na koncu, nakon klizanja planinom, završio na 3570 metara nadmorske visine u zabačenim Andama, njihovom najnepristupačnijem dijelu, na zapadu Argentine uz granicu s Čileom. Nakon osam dana potraga je obustavljena jer spasilačke službe nisu mogle pronaći olupinu i kako su se nadali potencijalne preživjele. Na snijegu se bijeli zrakoplov nije mogao razabrati po lošem vremenu. A kasnije se ispostavilo da su spasilački zrakoplovi nekoliko puta nadlijetali mjesto nesreće. Pokušavali su preživjeli ispisati natpis SOS na olupini, od prtljage su napravili križ za koji su nadali da će se vidjeti iz zraka, ali nije ni to pomoglo.

U idućih 72 dana preostali preživjeli borili su se s ozljedama, hladnoćom, snježnim lavinama (ubile su još mnogo osoba), ali i gladi što je rezultiralo smrću još 13 putnika. Zbog temperatura koje su bile i debelo ispod nule, po noći išle i do minus 30, živjeli su u olupini zrakoplova, a visoki snijeg otežavao im je potragu za bilo kakvim biljkama, korijenjem kao hranom jer im je unatoč štednji one iz zrakoplova vrlo brzo ponestalo. Pili su vodu koji su dobili otapanjem snijega. Oni koji su preživjeli uspjeli su to uglavnom zahvaljujući kanibalizmu, jeli su meso s tijela svojih preminulih prijatelja kako bi sebi ostavili nadu u preživljavanje. Prije toga pokušavali su jesti čak i ostatke prtljage, sjedala, ali im je od toga bilo loše. Kada više nije bilo baš nikakvog drugog izlaza pribjegli su posljednjoj mogućnosti, kanibalizmu.

Kada se vrijeme popravilo (u tom dijelu svijeta tada je proljeće), dvojica preživjelih Nando Parrado i Roberto Canessa su iscrpljeni, gladni, pokušali nemoguće. I uspjeli. Popeli su se nekako, bez ikakve planinarske opreme, na planinski vrh visok 4650 metara i zatim su se deset dana probijali do Čilea kako bi potražili pomoć. Ukupno su po tom teškom terenu prošli 61 kilometar. Na rubu snaga došli su do rijeke i na drugoj strani vidjeli čovjeka na mazgi koji ih od šuma bujice, vode nije mogao čuti. Stoga su mu napisali poruku na papiru i bacili je zavezanu za kamen preko rijeke.

- Ja sam iz zrakoplova koji je pao u planinama. Ja sam Urugvajac. Već deset dana šetamo. Uz mene je moj ozlijeđeni prijatelj. U zrakoplovu je još 14 ozlijeđenih. Moramo brzo otići odavde, a ne znamo kako. Nemamo hrane. Slabi smo. Pomognite nam. Molim vas, ne možemo uopće niti hodati. Gdje smo uopće?

Čileanski seljak koji im je pomagao morao je jahati deset sati dok nije došao do ljudi koji bi mogli pomoći. Helikopterima je potom stizala pomoć. Ukupno 72 dana nakon pada zrakoplova, 23. prosinca 1972. godine zadnji od 16 preživjelih je spašen. Spašavanje je trajalo dva dana.

„Čudo u Andama” dobilo je novo poglavlje kada se kroz svjedočanstva preživjelih idućih dana saznalo da je do njega došlo tako što su bili primorani da jedu ostatke svojih prijatelja, suigrača, kolega, pa čak i rodbine što je šokiralo svijet.

- Morao sam uzeti komad mesa svog prijatelja i pojesti ga da bih preživio. To je bila jeziva i odvratna odluka. Lomio sam se. U tom sam se trenutku pitao je li bolje da umrem. Sjetio sam se majke i poželio sam se što prije vratiti kući. Imao sam i djevojku... – napisao je između ostalog Canessa u svojoj knjizi „Morao sam preživjeti: Kako me zrakoplovna nesreća u Andama inspirirala da spašavam živote”, izdanoj 2016. godine. Te 1972. godine Canessa je bio 19-godišnji student medicine. Kasnije je postao doktor, spašavao je ljude i tijekom najtežih valova pandemije Covida-19.

Kasnije je po ovom događaju od kojeg je prošlo pola stoljeća napisane i knjige, a zatim i snimljeno nekoliko filmova među kojima je i onaj najpoznatiji, „Preživjeli” snimljen 1993. godine.