Talenta ima, uvijek ga je bilo, ali rezultata i ne baš. Na kapaljku. Muška odbojka u Hrvata dala je puno klasnih igrača top kalibra i na široj sceni, međutim, taj talent i pojedinačne klase nikako da dobiju potvrdu u nekom većem uspjehu muške reprezentacije.
Odbojka je čudo od sporta, globalno jako popularna, na svim kontinentima, no, sve ove godine se svi nekako pitamo i nije nam jasno "kako mogu Srbi, a i Slovenci, a mi ne možemo"...
Našim odbojkašima obično je uspjeh kad se plasiraju na neko veće natjecanje. A tamo obično ne ostave traga. Dapače. Velikih očekivanja, stoga, nismo imali niti od ovog Europskog prvenstva koje se igra u Bugarskoj. Sve se svelo na "da je nekako proć‘ grupu". Nakon startnog debakla protiv Finske, glatkih 0:3 protiv nominalno najslabije momčadi u skupini, situacija se činila gotovo pa bezizlaznom. U biti, upravo - izlaznom.
Nakon tog poraza dojučerašnji kapetan Marko Sedlaček bio je jako razočaran. Koliko porazom, toliko i pristupom naših reprezentativaca.
- Izgubili smo, nismo smjeli. Nismo bili momčad, nije bilo timskog duha, zajedništva, atmosfera među igračima nije kakva treba biti... Baš sam razočaran.
Iz nogometa u odbojku
U kontekstu toga teško je objasniti sve ovo što se dogodilo poslije. Pali su redom Ukrajinci (3:2), Španjolci (3:0) i domaćini Bugari (3:1), tri velike pobjede osigurale su Hrvatskoj plasman u osminu finala. Svaka čast, momci. Pokazali ste da možete, da i naša muška odbojka može.
Protiv Bugara najbolji je bio, još jednom, Sedlaček. S 29 poena utišao je gotovo 5.000 vatrenih domaćih navijača u Varni. Briljirao je Marko u svim segmentima igre, vrhunski bloker, sjajan servis, sve. Pravi vođa ove reprezentacije.
- Poseban užitak je igrati pred punom dvoranom. No, nismo se obazirali na tribine, skoncentrirali smo se na svoj posao, na ono što svatko od nas mora odraditi. Preponosan sam na ovu pobjedu - kazao je nakon utakmice.
Zanimljiva je Markova priča, sportska i životna općenito. Igra u najboljim klubovima Europe, vođa je reprezentacije, a da nije bilo Joze Kovačevića, odbojkaškog trenera u zagrebačkoj Croatiji, Sedlaček bi danas zabijao golove, a ne smečeve i aseve.
Kao klinac s Peščenice bio je zaluđen nogometom. S tadašnjim HAŠK-om osvojio je prvenstvo, trenirao i igrao u generaciji s Alenom Halilovićem i Antom Ćorićem. Odbojka mu nije bila "ni u peti". Sve dok nije zaigrao na školskom prvenstvu, šesti je razred bio, i upao u oko već rečenom treneru Jozi, stricu našeg bivšeg reprezentativca Tonija Kovačevića.
"Godinu dana me nagovarao da upišem odbojku, molio, zvao roditelje. A oni su uvijek bili uz mene, podrška i kad sam definitivno odlučio odustati od nogometa."
Vrijeme je, kao i uvijek, pokazalo svoje. Da je pogodio odabirom, barem kad je odbojka u pitanju. A, što se nogometa tiče, tko zna... Odgovor nikad neće(mo) dobiti, koliko je daleko mogao. Sa svoja 202 centimetra visine.
Već sa 18 godina prepoznala ga je i "pokupila" Piacenza, talijanski velikan. Prvu godinu odradio je na posudbi u francuskom Rennesu, pa u Piacenzi, ali tu se nije naigrao pa se vratio kući, u zagrebačku Mladost. Procijenio je da mu je to najbolje za karijeru.
Dalje ga je put vodio u Kinu i Tursku, prošlu sezonu je sjajno odradio u Italiji (Cisterna), a sad je potpisao za, svaka čast Markane, aktualnog viceprvaka Europe i prvaka Poljske, Jastrzębski Węgiel! Plus ovo s reprezentacijom, Marko Sedlaček definitivno uživa najbolje dane svoje karijere. U najboljim je godinama (27), kažu "vrhunski bloker, kompletan igrač, pravi napadač"...
... a bravo i Jozi Kovačeviću koji ga je prepoznao u šestom razredu na Peščenici, ima čovjek oko.
Mama kao motiv
Lijepe dane života uživa Marko i u privatnom životu, u lipnju ove godine oženio se, zasnovao obitelj. Preskočio je zbog toga par reprezentativnih akcija, kapetanska traka s njegove ruke skliznula je na desnicu Petra Đirlića, pomislili smo da je i to utjecalo na lošu atmosferu na terenu o kojoj je Marko pričao na početku ovoga teksta, a nakon poraza od Finaca u prvom kolu...
Pa još kad se ozlijedio i na klupu sjeo naš prvi dizač Timofej Žukovski, sve je izgledalo "ajme, majko". No, Siščanin Bernard Bakonji ga je sjajno zamijenio, ostali su pronašli "izgubljenu kemiju" i sve je dalje bila "pjesma". Tri pobjede, osmina finala.
Marko Sedlaček uživa najbolje godine života. Želja za željom ostvaruju mu se, ali jedna, najveća, ipak neće.
"Sve bih dao da me mama može barem jednom vidjeti. Pogotovo da vidi kako igram odbojku jer s njom najviše volim razgovarati, ona me najbolje razumije, osjeća. Ali, što je, tu je. Sve je to život", kazao je za Sportske novosti i dodao: "Moja majka je slijepa od 20. godine. Mene i dvije sestre rodila je slijepa, ali sam ponosan na nju i na oca što nikada nismo osjetili da je naša obitelj možda malo drugačija od drugih".
U ničemu, kaže Marko, zbog toga nije bio zakinut. Tata je, doduše, imao dvostruke obaveze koje drugi očevi možda nisu imali, a i prijatelji iz kvarta su se brzo naučili na priču Sedlačekovih i svi hitali na kolače kod Markove mame.
"Ja imam najhrabriju majku na svijetu", rekao je tada Marko.
Vratio joj je na najbolji mogući način, da je na ponos svojoj majci.
Volimo ovakve priče. Sa sretnim raspletom. Kad ljepota života pobijedi sve nedaće. Bravo Marko, bravo cijeloj obitelji.