Dino, vrijeme ti je da se povučeš s kormila ‘žutih’

stdClass Object ( [id] => 92723 [title] => Dino, vrijeme ti je da se povučeš s kormila ‘žutih’ [alias] => dino-vrijeme-ti-je-da-se-povuces-s-kormila-zutih [catid] => 278 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Nije mi lako ovo napisati. Rađa je po statistici najdugovječniji predsjednik splitskog košarkaškoga kluba, od 2003. on je broj jedan na Gripama. I kad se zbroji učinak tijekom tih sedam godina, nema druge nego mu sugerirati povlačenje

piše zdravko reić

Tijekom gotovo petogodišnjeg emitiranja mojeg televizijskog talk-showa “Istinom do gola” na TV Dalmaciji, u više navrata bio sam dirnut i razdragan, ali i potresen svjedočanstvima sugovornika.

Moji su gosti sportaši, treneri i uopće ljudi koji se bave sportom ili se brinu o njemu, pa se svi ti emotivni razgovori automatski češće vežu uz neke pothvate, uspjehe, dočeke, dostignuća, uglavnom s pozitivnom notom, a rjeđe su to priče o porazima, neuspjesima, razočaranjima.

No, svaki put kad su mi gosti bili akteri s Gripa, iz hrvatskog košarkaškoga hrama, čim bi se dotaknuli sudbine splitskih “žutih”, nisam mogao ne zadrhtati, osjetiti se pogođenim, na neki način sukrivcem za propast tog veličanstvenog kluba.

Jest, istina je, danas svi zajedno imamo puno veće probleme, one egzistencijalne naravi. Mnogi se pitaju kako preživjeti, kako svojoj obitelji osigurati minimum standarda, pa je sudbina jednoga kluba, makar to bio i najslavniji, najtrofejniji, najrenomiraniji hrvatski košarkaški klub, ipak od manje važnosti.

Ovih su dana svima važniji problemi radnika Željezare, brodogradilišta, Dalmacijavina i brojnih drugih kolektiva koji se bore za svoja radna mjesta, za opstanak.

Ipak, ne mogu odoljeti da se ne uhvatim agonije “žutih”, odnosno propasti košarkaškoga kluba Split, nekad slavne i omiljene Jugoplastike, dakle, kluba koji je bio jedan od simbola splitske i dalmatinske sportske superiornosti u Europi.

Neviđeni dugovi

Eto, “žuti” su propali, pali su najniže do sada, igraju za ostanak u Prvoj ligi. Od 2003., kad je slavni splitski klub trijumfalno zaključio utrku za naslovom prvaka, dogodio se do danas samo jedan bljesak, a to je bilo osvajanje Kupa Hrvatske 2004. Sve drugo je za tugu i zaborav.

Nije mi lako, ali ne preostaje drugo nego poručiti predsjedniku Splita, proslavljenom košarkašu Dinu Rađi, da odstupi, da se makne s vodeće pozicije, da oslobodi mjesto lidera, bez obzira na to koliko je kriv za krah kluba. Rađa je po statistici najdugovječniji predsjednik košarkaškoga kluba, od 2003. on je broj jedan na Gripama.

I kad se zbroji učinak tijekom tih sedam godina, nema druge nego mu sugerirati povlačenje. Možda će njegov nasljednik biti iste sreće i sposobnosti, moguće je da ni novi predsjednik neće uspjeti vratiti “žute” barem u neku normalu, a to je da taj klub bude stabilni prvoligaš. To ovog trenutka nije bitno, ključno je da Rađa nema više kredita i njegov ostanak na kormilu u biti je tvrdoglavljenje koje traje.

“Neka dođe netko tko može bolje”, više je puta naglašavao tužni predsjednik Splita. Na taj poziv nema odjeka, nitko se ne kandidira za vrlo nezahvalnu ulogu, moguće zato što nema zainteresiranih, možda i zato što aktualni predsjednik ne odstupa.

Rađa nije isključivi krivac, pa ni najveći, ali poslije konstatnog propadanja red je da shvati da je došao do kraja mandata. U biti, Rađi treba odati priznanje za sva nastojanja, pa i muku, čak i ulaganja iz svoga džepa tijekom proteklih godina. Njemu se ne mogu odricati dobre želje i borbenost, u pojedinim trenucima i snalažljivost, isto tako ne treba zatvarati oči pred činjenicom da “žuti” iz godine u godinu tonu, propadaju, nestaju.

Lako je pronaći glavnoga krivca za zlu sudbinu “žutih”. To su u prvom redu novi odnosi u sportu, činjenica da su na Gripama prisiljeni konstantno prodavati svoju “supstanciju” − a to su najtalentiraniji igrači − kako bi preživjeli. Splitski kolektivni sport pao je na najniže grane, osim Splita/Jugoplastike propadaju i drugi elitni klubovi, kao što su vaterpolski Jadran i POŠK.

Hajduk se barem privremeno spasio provedenim preoblikovanjem/privatizacijom, ali i u Poljudu je stanje alarmantno. Klub na Gripama desetljećima je bio oaza sreće i zadovoljstva, primjer dobrih odnosa i suradnje, da bi se posljednjih godina sve to promijenilo, izvrnulo naopako.

Dino Rađa s velikim je ambicijama krenuo u ostvarenje projekta po kojem će se “klub ustrojiti na NBA principima”, a to je značilo da će se stvarati mladi igrači, da će vladati praksa sazrijevanja košarkaša i momčadi. I kad je Roko Ukić, kao mlađahni kapetan Splita 2004., u Jazinama podignuo pehar, kad su “žuti” u tri dana na finalnom turniru za Kup Krešimira Ćosića neočekivano “preslušali” favoriziranu Cibonu i Zadar, sve je izgledalo obećavajuće.

Ta je generacija − uz Ukića i Damir Rančić, Hrvoje Perić, Mateo Kedžo, Franko Kaštropil, Drago Pašalić, Hrvoje Oršulić i drugi − bila jamstvo budućnosti. Neobjašnjivo je kako se nakon tog trijumfa sve raspršilo, a svi su ti daroviti mladići što prodani, što protjerani.

Sukobi su postali svakodnevica, neslaganja su se ponavljala. Iz sezone u sezonu igrački je kadar improviziran, činjenica je da je od tada za “žute” igralo čak 26 stranaca (neki baš sumnjive kvalitete) i da su se događale brojne, pretjerane smjene trenera, čak 13 puta. Od svih tih trenera Rađa je apsolutno povjerenje imao jedino u svoga kuma Slobodana Subotića Piksija, koji je – po ocjenama poznavatelja košarke – pravi stručnjak, ali ne i za format kluba kakav je Split.

Naime, Subotić je od one vrste trenera koji zna voditi momčad, no nije od onih koji stvara, dograđuje, formira igrače i ekipu. “Piksi je vrhunski trener”, objašnjavao je Rađa , “i možemo biti zahvalni da se prihvatio posla u našem klubu, jer mogao je dobiti znatno povoljnije angažmane drugdje.”

Subotić je trajao na Gripama od siječnja 2007. pa skoro do kraja sezone 2007./08., ali ipak nije ostavio posebnog traga. Zapravo, jedini trener koji je svojem nasljedniku ostavio urednu momčad bio je Ivica Skelin. I prije i kasnije na Gripama su stolovali iskusni, pravi treneri (Predrag Kruščić, Danijel Jusup), ali nisu se zadržali.

Pa i posljednji angažirani Boris Kurtović predstavljen je kao konačno rješenje, jer je stigao kao trener s aureolom trofejnog (Kup sa “žutima”, Kup i Prvenstvo sa Širokim Brijegom, što je najvažnije, kao trener juniorske reprezentacije Hrvatske koja je na posljednjem Prvenstvu svijeta bila treća!).

Nađite novog Radovića

I onda, kako to da na Gripama nema prolaza, čak i u trenutku kad su svi objektivni promatrači složni da Split ima najbolju momčad, koja bi se u A-1 ligi morala prošetati do play-offa? Odgovor je jednostavan: u taboru Splita vlada gubitnički mentalitet. Reklo bi se, tu nema spasa. Ili možda ima?

Otkako je Dino Rađa preuzeo sve ovlasti u klubu, ostao je sam. Nestao je prijašnji sklad između bivših košarkaških velikana i aktualnog vodstva kluba. Je li u veteranima spas? Teško je to tvrditi, ali nedvojbeno je da su face kao Petar Skansi, Rato Tvrdić, Željko Jerkov i drugi, do bivšeg tehnika Vinka Bajrovića, pozvane dati svoju dijagnozu.

Svi oni, zaslužni za rast i afirmaciju kluba do europske razine, dužni su se organizirati, preuzeti odgovornost. Neki od njih su na temelju košarke postali slavni, mnogi su osigurali egzistenciju, sigurno je i da znaju, ali i da imaju entuzijazma za pravi zaokret. J

edan od veterana rekao mi je: “Treba pronaći novog Branka Radovića. On je znao organizirati klub, pronaći talentirane, raditi s njima, podizati ih. Problem mu je bilo vođenje momčadi i zato je najprije pozvao u pomoć zadarskog maga Enza Sovittija, drugi je put angažirao Amerikanca Georgea Stanicha...

Ili kad su se Josip Bilić i drugi, koji su vodili klub krajem osamdesetih godina, našli u slijepoj ulici, znali su otkriti Božu Maljkovića, koji je, svjestan svojeg neiskustva kao mentora, uzeo Aleksandra Nikolića.”

I za kraj, poruka gradonačelniku Željku Kerumu: izjasnite se, jer košarkaški klub Split zaslužuje povlašten tretman u obitelji sportske metropole.