Umro je naš Galeb, objavio je tužno Hajduk. Miroslav Bošković jedan je od onih baš legendarnih nogometaša „bijelih”... Sad je već inflacija legendi, svjedočimo kako svatko začas postane legendaran, olako se tako titulira na sve strane, ovoga i onoga, ali Galeb je baš bio - istinska legenda. Jedan od onih koji su s Hajdukom osvojili Kup 1967. i 1972. i titulu prvaka 1971. godine, premda u zlatnim godinama Ivićeve generacije od 1973. pa nadalje nije nosio dres Hajduka nego Partizana.
Zanimljiv je Galebov slučaj, vrijedi ga se podsjetiti. Svijet slavi Jean Marc Bosmana koji je ukinuo „ropstvo” nogometaša na europskom tlu 1995. godine, a Bošković je naš bio Bosman prije Bosmana i to dvadesetak godine ranije. Bošković je 1973. natjerao Jugoslaviju, socijalistički režim, da mijenja svoje okoštale nogometne zakonike.
Naime, tog ljeta 1973. istekao je ugovor Boškovića s Hajdukom i Galeb se naš zaželio, odnosno baš mu je bilo potrebno da se s obitelji preseli u Beograd. Kako i zašto nećemo u detalje, ali tako je bilo. Nasušna potreba. Pa kad već ne može bit nadalje u Splitu, izabrao je – Partizan.
No, Hajduk ga nije puštao. Htio je zadržati svoga Galeba, trebao mu je igrač reprezentativnog formata. Ponudio je Boškoviću novi ugovor, nadao se kako se Galeb može predomisliti i srediti sve što treba. Da ipak ostane u hajdučkom jatu, umjesto da postane ptica selica i odleti u Beograd. Davali su mu sve financijske uvjete koje zaslužuje kao reprezentativac: kako se tada pisalo,"sve po propisima".
Bošković se, pak nije predavao i kako je Hajduk, predsjednik Tito Kirigin ostao tvrdokoran, Bošković se obratio - Ustavnom sudu Jugoslavije. Kao „sluga Jernej koji traži svoju pravdu”, kako je pisao čuveni Ivan Cankar.
Budući da je i sam redovito studirao pravo uz karijeru vrhunskog nogometaša, a pričao je kako je taman bio položio ustavno pravo i bio je potkovan znanjem, sve je Bošković predao u ruke Ustavnog suda.
- Neodrživo je da nogometaš kojem je istekao ugovor ostaje i dalje u vlasništvu kluba! - napisao je Galeb svoju tužbu.
I bome je uspio. Poslije nekoliko mjeseci rasprave, Ustavni sud je srušio postojeće paragrafe, naložio Nogometnom savezu Jugoslavije da uskladi svoj statut. Kome istječe ugovor, taj postaje slobodan! Bošković je tako mimo prijelaznog roka ujesen 1973. prešao u Partizan.
Zadržao se u crno-bijelom dresu dvije sezone, pa je 1975. prešao u francuski Angers, a karijeru je završio u beogradskom nižerazrednom Sinđeliću koji mu je našao zaposlenje kao pravniku u Pošti, u PTT Jugoslavije. Pod uvjetom da još malo igra za njih.
Inače, vraćao se uvijek Splitu svoje mladosti, okušao se kraće vrijeme i kao sportski novinar u redakciji Slobodne Dalmacije, a naposljetku je odselio u Crnu Goru svojih predaka, živio dugo u Danilovgradu, imao farmu peradi, uzgajao kokoše, piliće, jaja...
Upečatljiv je i emotivan bio Galebov susret s generacijom „bijelih” kad su 2017. godine akteri u Poljudu obilježavali 50 godina od osvajanja Kupa Maršala Tita 1967. godine, bilo je i pjesme i suza radosnica.
Bošković je dakle igrač koji se suprotstavio Titu Kiriginu u Hajduku i potom srušio nogometne zakone Titove Jugoslavije. Po tome je ušao u povijest nogometa na prostoru bivše države, kao pravi reformator zakona. Naš Bosman...
Usput, da se podsjetimo: Belgijac Jean Marc Bosman stigao je na europsku scenu reformi devedesetih godina, Bosman je bio igrač Liegea u belgijskoj prvoj ligi, čiji je ugovor istekao 1990. Želio je promijeniti momčad i prijeći u francuski klub Dunkerque. Međutim, Dunkerque je odbio ispuniti zahtjev za naknadu za transfer njegovog belgijskog kluba, pa je Liege odbio pustiti Bosmana. Predao je svoj slučaj Europskom sudu u Luksemburgu i tužio zbog ograničenja trgovine, pozivajući se na Fifina pravila. Dobio je za pravo tek 1995., ali otad se sve promijenilo u trgovini igrača zahvaljujući tzv. „Bosmanovu pravilu”.
Nova odluka zabranila je ograničenja za strane igrače i omogućila igračima da prijeđu u drugi klub unutar EU na kraju ugovora bez plaćanja naknade za transfer.
A njegova preteča bio je naš Bošković. Šteta da se slobodno kretanje nogometaša kod nas ne zove „Galebovo pravilo”. Dok se Galeb nije pobunio te 1973. godine, igrači su bili baš robovi klubova...