Sport Hajduk

glava u balunu

U vrijeme ‘fake newsa’ ‘svi’ su osnovali Torcidu i znaju sve o povijesti Hajduka

glava  u balunu

Hajduk, kao nogometni klub, objektivno je odavno postao svjetski fenomen. I to na osnovu tvrdnje kako se masovno živi Hajduk, odnosno da ih ima koji žive za Hajduka, ali je najbolje onima koji žive od splitskog kluba.

No, ovdje nisu u razmatranju ti koji žive od Hajduka, na račun “bijelih”, već o tome kako se mnogi nastoje dopasti, pa i utrpati u navijački korpus, kako svim silama javnosti žele pokazati koliko im je legendarni klub važan u životu. Biti dio neke priče, koja mnoge povezuje s Hajdukom predstavlja, nemojte se čuditi, određeni društveni doseg.

Otud u mnogim storijama o ljudima i događajima nalazimo Hajduka kao jednu od polaznih ili ključnih točaka.

Brojni estradni umjetnici, poznate face iz društvenog života, oni iz klase današnjih celebritija ili koji nastoje ući u tu kategoriju, manekenke i dizajnerice, profesori i znanstvenici, časne sestre i svećenici, dobitnici nagrada, laureati, anonimni radnici, ribari, pogrebnici i poduzetnici, sociolozi i liječnici, svi kao jedan od svojih aduta, na neki način i prednosti kod predstavljanja, ističu Hajduka, vjernost “bijelima”.

Kad se makneš iz Splita i Dalmacije, okruženja koje diše za Hajduka, što je i logično, jer su “bijeli” od davnina doživljavani kao suprotiva klubovima iz glavnih gradova, ta ljubav prema “bijelima” čini se još jača, postojanija... Prošle godine u Sarajevu na Simposaru, sarajevskom sportskom simpoziju, otkrio sam da je akademik Zvonko Kusić, rođen u Zagrebu, imotskih korijena, bio i ostao navijač Hajduka, ovog sam puta za boravka u glavnom gradu susjedne države saznao kako je izvjesni Vahid Bešo preselio u Split zbog divljenja prema Bernardu Vukasu.

Na prijemu u brazilskom veleposlanstvu u Zagrebu, u povodu njihova nacionalnog praznika, upoznao sam svjetski poznatog akademika 86-godišnjeg Ivu Šlausa, rođenog Splićanina, koji i danas s velikim žarom prati Hajduka. A da ne govorimo o Budimiru Lončaru, uglednom diplomatu svjetskog glasa i što je za ovu priču vjerojatno značajnije izvanrednog poznavatelja nogometa, koji baš dnevno, pasionirano prati “bijele”.

Ima takvih navijača, istaknutih društvenih prvaka, koji iz čiste ljubavi pripadaju golemoj obitelji prijatelja Hajduka. U vrijeme prve izborne kampanje, kad se stvarala Hrvatska, kao direktor kluba želio sam objaviti oglas u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom: “Hajduk, moja stranka”, s idejom da se klub prikaže kao nestranački i nadstranački pa navesti brojne istaknute glumce, pjevače, književnike, liječnike, sveučilišne profesore i druge značajne figure u bivšoj državi kao navijače “bijelih”, ali sam dobio odbijenicu.

Kod navijača Hajduka kultno mjesta pripada Torcidi, pa se oko njezina osnivanja pletu razne priče, osim što je bjelodano i neporecivo da je Vjenceslav Žuvela glavni faktor slavne navijačke familije.

Odavno se pod pazuhom Žuvele ubacuju razni, brojni navijači Hajduka, koji se prikazuju kao nekakvi suosnivači Torcide, pa tumače kako su još kao dječaci sudjelovali od početka u tom pokretu. Od tada su mnogi akteri otišli, jedan od onih koji su u stanju svjedočiti o događanjima u listopadu 1950. je Slavko Brničević iz Dugog Rata, nekadašnji igrač Orkana, koji mi se u raznim prilikama javljao i prosvjedovao na račun nekih uljeza u tu osnivačku priču.

– Ma odakle tim ljudima obraz da se predstavljaju kao osnivači kad nisu bili ni blizu ili su u najboljem slučaju kao navijači sudjelovali na utakmici protiv Crvene zvezde – rekao je Brničević.

Njegova štorija je zanimljiva: vraćao se feratom iz Skoplja s odsluženja kadrovskog roka, preko Beograda i Zagreba; i na zagrebačkom kolodvoru našao se u kolopletu s brojnim studentima, koji su odlazili na utakmicu u Split; “Znači slučajno sam se zatekao i priključio, pa sam čak doma u Dugi Rat sobom odnio crkveno zvono, koje su mi vođe navijača dale, jer su se plašili da im ga milicija oduzme na stanici u Splitu”...

- Na Pjaci, u više navrata, susretao sam se s dotičnima, da im ime ne spominjem, pitao sam ih pred svjedocima, kako se ne stide prisvajati osnivačke zasluge Torcide – rekao je šjor Slavko.

Ali to je tako, kad se u više navrata ponovi laž ili kad se malo uobliči ona postaje istina za koju nove generacije navijača Hajduka baš i ne znaju. U stvari, u životu je tako da se kod prepričavanja dodaju neke činjenice, pituraju događaji, na svoj način uljepšavaju, poneki tako i prisvajaju ulogu protagonista premda su eventualno bili obični statisti.

Tako je na primjer zaživjela fama koju je konstruirao dragi, neprežaljeni Ivica Hlevnjak o tome kako je ždrijebanje gdje će se odigrati finale Titova klupa 1967. između Sarajeva i Hajduka dogodilo u restoranu Javora u Podstrani (po Bukli je Tito Kirigin napio tajnika Sarajeva Budu Vukovića i neke funkcionere kluba, pa su u jedan pitar ubačene dvije ceduljice na kojima je pisalo “Split”.

A zna se, objavljeno je tada u novinama da je predsjednik natjecateljske komisije NSJ-a Živorad Jolović dao novinaru Politike Kosti Stamenkoviću da on izvuče cedulju s imenom grada u kojem će se igrati finale.

Eto zašto je bitna uloga kroničara kako se svjedočanstva ne bi falsificirala, već da bi autentični događaji ostali zabilježeni na istini način. Ali danas je vrijeme “fake newsa”...

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk