Hajduk je posebna strast, a u obitelj igrača Hajduka uđe ‘bila boja‘. Tako je oduvijek, a sjetili smo se kultne fotografije iz 2014., popraćene tekstom sa suprugama igrača spltiskog kluba.
Dakle, godina je 2014., kava sa ženama hajdukovaca, stiže njih čak šest, pet supruga, jedna uskoro supruga, Ana.
- Da, ja i Goran još nismo uplovili u bračne vode, ali hoćemo uskoro – kaže nam Ana, uskoro Milović.
Na kavu su stigle i Marina Andrijašević, Petra Nižić, Lejla Vršajević, Ivana Maloča te Bakayoko Aminata, Kouassijeva bolja polovica.
Ne zamaram ga vjenčanjem
- Goran i ja smo upravo u planovima za vjenčanje. Nije teško, meni je to gušt – priča nam Ana.
Koliko Goran sudjeluje u pripremi?
- Ja njemu dođem s prijedlozima i on kaže to je to. Ipak je to za žensku ruku, a ima i previše obveza. Bilo bi od mene sebično da ga sad i time zamaram. A meni nije to teško, zabavno je.
Puno je hajdukovaca oženjeno?
- Osim baš onih mlađih, momaka od 18 godina... Oni imaju vremena – smiju se ‘bijele‘ žene...
Gdje će biti pir Milovićevih?
- Bit će u Osijeku, ja sam otamo, onda nam je lakše to napraviti gore, a znate kakvi su slavonski pirevi. Neće biti baš tjedan, ali hoće dva-tri dana – smije se Ana.
- Ozbiljno? - čudi se Petra Nižić.
- Oće, oće... - potvrdila je buduća Milovićka.
Stižu li suigrači?
- On će odlučiti koga zove, bit će sigurno neki momci s kojima je blizak.
Savjetuju li vas ostale supruge?
- Baš sam se s Petrom čula oko toga, ona je nedavno uplovila u bračne vode.
Od okupljenih za stolom u CB Kauri Nižićevi su najfriškiji s prstenjem na prstu.
- Ja sam to planirala godinu dana, a zadnja tri mjeseca su ostali detalji i to je to - kaže Petra.
Opsjedanje Franka i Marine
Koliko je Zoran sudjelovao u organizaciji?
- Nisam ni ja njega htjela time opterećivati, meni su to slatke brige. Salu je trebalo rezervirati godinu prije, u zadnja tri mjeseca su bili na redu detalji. Bilo je puno ljudi, super, kad se ljudi vole, ne može ni biti loše.
S vjenčanjem Andrijaševićevih smo se dobro upoznali. Novinari su ih opsjedali, nisu im davali mira...
- Je, s mojim su vjenčanjem svi bili upoznati – smije se simpatična Frankova supruga.
Koliko je to bilo čudno, svo to zanimanje medija?
- Pa bilo mi je malo čudno, svi živi novinari su nas željeli. Ja sam to odbijala, tu opciju da u medijima govorim o svom životu. A bilo je svega, ‘stražarenja‘ ispred kuće, zvanja na mobitel...
Bilo mi je malo čudno jer nikad prije nisam bila u medijima, sad odjednom vidiš svoje slike... Otvorim novine, moje ime, slike kuće... Stvarno je bilo neobično. Draže im je kad o Franku čitam.
Je li vas bilo i strah?
- Pa nije ugodno, jer mi je to bio prvi susret s time, a onda odmah ljudi krenu tako agresivno – priznala je Marina te nastavila: Bilo je teško, ali Franko mi je dosta pomagao. On je davao sve intervjue i skinuo je tu odgovornost s mene.
I, kako je u braku?
- Već imamo godinu i par mjeseci iza sebe, već smo uigran tim.
Kako izgleda jedan dan u braku s nogometašem Hajduka?
- Ovisi o tome ima li jedan ili dva treninga. Ako su dva treninga, ja dan organiziram prema sebi, jer on između treninga spava, odmara, onda ja radim svoje stvari... Ako je jedan trening, onda imamo vremena nešto isplanirati za sebe. Vikendom su utakmice, tako da ga je stvarno teško uhvatiti za neko druženje.
Najduži staž imaju Vršajevićevi
- Skupa smo 11 godina, u braku pet – kaže nam Lejla.
Snašli ste se dobro u Splitu?
- Odlično nam je, naši ljudi, naš jezik, mentalitet isti...
Gdje ste se vjenčali?
- U Doboju, oboje smo iz Doboja. U školi smo se upoznali, ljubav iz školskih klupa – nasmijala se gospođa Vršajević.
Gotovo sve naše sugovornice su svoje izabranike upoznale u ranoj mladosti, nisu to one "klasične" nogometne veze, on bogati nogometaš, ona manekenka u usponu.
- I mi se znamo još iz osnovne škole, ali smo u biti susjedi, znamo se cijeli život. Pa su nas zezali da smo se preko balkona dogovarali za izlazak, da nam mobiteli nisu ni trebali – kaže Marina Andrijašević.
I Ivana je svoga Marija Maloču znala od ranih dana, prijatelji iz Zagreba, Ana i Goran su kolege s kineziologije... Brak s nogometašem, kao i s bilo kim, ima lijepih i teških trenutaka. Oni teški nogometni trenuci ipak nude neku specifičnost. Tu su duge pripreme...
- Meni nisu najteže pripreme, nego psihički izdržati kad je loša utakmica iza njega. Pa sva ta analiziranja, to mi najteže pada. A kad ode na pripreme, već sam navikla, nisu prve – priča nam Marina.
- Meni osobno pripreme nisu nikakav problem, s obzirom kakve probleme ljudi imaju... Meni su dosta teške ozljede, kad vidiš da je na podu, a ne ustaje - kaže Ana uskoro Milović.
- Da, stvarno. Jedan put, ozljeda glave, krv, a nema mi ko javiti što je – sjetila se i Marina.
Borba s predrasudama
- Kakav je, dakle, Franko kad izgubi?
- Ima svoj sustav, malo se zatvori u sobu, analizira što se dogodilo, onda malo popričamo. Tada gleda je li bila njegova krivica ili ne. Ako nije, onda je malo lakše. Nakon poraza atmosfera bude malo teška, ali već sutra je bolje jer dolazi druga utakmica – rekla nam je gospođa Andrijašević.
Najpoznatije žene nogometaša one su s Otoka, iz Engleske. Tamo uz njih vežu i brojne pogrdne izraze...
- Evo, ja ću nešto reći o tome – počela je Lejla Vršajević te nastavila:
- Čitala sam članak o tim WAG‘s (Wifes and girlfriends) koje tamo smatraju šljamovima, koje trpe sva poniženja da bi imali neku slavu. Mi, da se razumijemo, nismo ni blizu tome ni po novcu ni po bilo čemu. Mi smo ostvarene, školovane, lijepe, pametne... Nama nisu potrebni fudbaleri da bismo bile netko i nešto.
Pa su to i potkrijepile.
- Poznajemo ih iz djetinjstva kad smo igrali u ‘žnj ligi‘, kad smo dijelili džeparac – rekla je Petra Nižić.
Koliko vas pogađaju zvižduci s tribina namijenjeni baš vašim muškarcima?
- Meni je to malo novo. Kad čujem da netko protiv njega viče, odmah ciljam nokaut – kaže Nižićka.
- Puno je tu predrasuda, neki momak odlično igra, a oni ga pljuju. Tako da treba oguglati, bitnije mi je da utakmica prođe u redu. Manje što će tko reći o tome – rekla je Marina.
Sada živimo njihov život
- Najvažnije je da oni to podnose bolje od nas – kaže Ana.
- Njima je to postala rutina, mi smo tu da im pomognemo ako možemo, a ne da se i mi pustimo pa da je i nas strah. Gdje bi onda oni bili? – kaže Nižićka.
Lejla Vršajević diplomirala je na Medicinskom fakultetu, no teško je graditi svoju karijeru uz nogometaša koji često mijenja mjesto boravka.
- Mi sad živimo njihov život. A kad oni odu u mirovinu, ima vremena da mi ostvarimo i svoje snove. Ako ništa, neke od nas se brinu o bebama.
Fakultet je završila i Ana.
- Ja sam kao i Goran završila kineziologiju. Radila sam dvije godine u ASK-u s mlađim kategorijama. Stalno sam odgađala stažiranje u školi, sad sam došla na red i sada ću to odraditi dok je on još ovdje. Tako da u slučaju da negdje idemo, da imam to. A danas-sutra možemo negdje skupa raditi.
Otvoriti nogometnu školu?
- Da, baš ja u nogometnoj školi, teško. Ali možda nešto univerzalno.
Ajme na Maksimiru
Kako se vi osjećate kad Hajduk izgubi?
- Ajme, bila sam na Maksimiru kad je bilo 0:5. Kuhalo je u meni, a još sam sjedila među Dinamovim navijačima. Jedva sam čekala pobjeći. Družim se sa ženom od Rubena Lime. Kad smo u utakmici prije toga u prvenstvu dali gol, a ja skoči... Limina žena me upozorila da sjednem, da se osvrnem gdje sam... - ispričala nam je Lejla.
Najviše iskustva tu na Poljudu ima Ivana Maloča. Mario i ona prošli su i puno teže dane od ovih sada.
- Sad je manje napeto kad se izgubi. Mario je tu sto godina, nekad prije kad bismo prošetali Rivom, uvijek su mi dobacivali, kao, vi zarađujete veliki novac, a tako loše igrate. Sad je atmosfera puno bolja oko kluba, možemo normalno prošetati već dan nakon poraza.
Kako je bilo kad su po grado zalijepljene one fotografije s pogrdnim porukama?
- Ajme je, one slike... Bilo je grozno – sjetila se Ivana.
Kako je vama čekati da se Mario proda? Pakirate li prtljagu?
- Svi čekaju. Ne znam. Imao je ponudu za Rusiju, pa se ozlijedio. S druge strane, ja sam tada trebala roditi i bilo mi je draže da se Tea rodi ovdje, gledam to kroz nju.
Sad je Splićanka?
- Da. Lakše će nam biti otići kad sad kad je malo veća, kad prohoda. Ali kad su dobri rezultati, još je tu i lijepo vrijeme, ne razmišljamo uopće o tome da odemo. Nije nam tu loše.
Idemo u Europu, sigurno
Teško je samo jer nema baka i djedova da je pričuvaju, oni su u Zagrebu?
- Otkad se Tea rodila, nema nam je tko čuvati. Izašli smo samo jednom. Imam jednu prijateljicu, moju Kiku, koja uvijek uskoči kad on ima utakmicu, kad ja idem na pilates... Spasi nas. Fale baka i djeda, to sigurno, a i ona fali njima. Ali kad mogu na neke utakmice, dođu.
U Europu idemo?
- Naravno da hoćemo, kakvo je to pitanje? Gotovo se naljutila Marina.
A stići Dinamo?
- Eh, bilo bi dobro – zaključile su sve uglas...
Na kraju, stigao je Zoran Nižić u ulozi – prevoditelja. Kouassi već solidno govori hrvatski, ali s njegovom je dragom bilo lakše uz prevoditelja s francuskog.
- Žan i ja upoznali smo se prije dvije godine u Abidjanu. Igrao je utakmicu, a nakon toga smo se upoznali i otišli na piće. Brzo smo se spojili – priča nam Bakayoko Aminata.
- Ona je često oko stadiona vozila bicikl, pa sam je viđao i ranije – kaže nam Žan.
Dok je mali Kouassi izvodio pravi šou. Kao na baterije, ostatak ekipe ga je pokušavao smiriti, ali uzalud. Krene li tatinim stopama u balun, bit će ga teško zaustaviti na terenu.
Od Žana splitski Ivan
- Zove se Ivan – kaže nam Bakayoko.
Na ćaću, samo baš po hrvatski, eto Kouassi se sinovim imenom zahvalio na gostoprimstvu u Splitu.
Gotovo dva sata sa suprugama hajdukovaca proletjela su kao da je bilo pet minuta. Simpatične, normalne, razgovorljive. Sasvim obične cure. Nisu vrebale bogate, kako to Lejla kaže, ‘fudbalere‘...
- Ali ima ih, šuljaju se oko stadiona... - smije se Marina Andrijašević.
Ima, i uvijek će ih biti. Ali ako možemo zaključiti iz dva sata razgovora, "naše" supruge ne spadaju u tu kategoriju. Svoje supruge poznaju još odavno prije... Nije tu bio još Mijo Caktaš, on i njegova Tea imali su neke obveze...