Lena Stojković: More mi je terapija, živim sama i kuham, a žudim za cimet rolicama

stdClass Object ( [id] => 1350098 [title] => Lena Stojković: More mi je terapija, živim sama i kuham, a žudim za cimet rolicama [alias] => lena-stojkovic-more-mi-je-terapija-zivima-sama-i-kuham-a-zudim-za-cimet-rolicama [catid] => 281 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Nije lagano postati prvak, ali još je teže ostati na tronu, obraniti tu titulu. No, Lena Stojković sa samo 21 godinu, u tom pothvatu je uspjela dva puta. Najprije je u 2022. u Manchesteru obranila zlato na Europskom prvenstvu u taekwondou, da bi zatim godinu dana nakon, potvrdila i dominaciju na svjetskoj sceni u Bakuu. Tu nije stala, kao da četiri najsjajnija odličja nisu dosta, pa je peto zlato u nizu osvojila na Europskim igrama u Poljskoj.

- Tek sada kad malo stanem, shvatim da su to kao neki veliki uspjesi. Još kad pogledam s koliko godina sam to ostvarila, ponosna sam na sebe. Nisam zamišljala da ću ovoliko postići, ali išla sam svako natjecanje korak po korak – počela je mlada Splićanka.

I da, rekla je "kao", jer je ova djevojka još uvijek toliko skromna da se ni ne usudi reći da to jesu veliki uspjesi. A kako i neće biti, jer Lena je u ovom poslu od četvrte godine i sve je podredila ovom sportu u koji je uistinu zaljubljena. Jasno je da neki talent mora postojati, ali i sama Stojković potvrđuje kako su iza tih uspjeha sati, dani, tjedni treniranja. I gdje drugo nego u "tvornici medalja", taekwondo klubu Marjan.

- Ja sam veliki radnik i znam da ovo nije samo talent. Uvijek dajem sve od sebe, inače neću biti mirna. Mislim da bez velikog rada ne može doći nešto dobro. Možda će jednom sijevnuti neki rezultat, ali bez treniranja ih je teško nastavljati nizati – dodala je Stojković.

Rad je ključ

Ovo je više bila poruka svima onima koji se bore u svojim sportovima, misleći da im nešto nedostaje i da je nekome prirodno više dano. Svatko može.

- Rad se najviše traži i kad tad će se vratiti. Na juniorskim i kadetskim natjecanjima nikad nisam bila prva, iako sam osvajala medalje, one nikad nisu bile zlatne. Čak na prvom seniorskom natjecanju nisam ni osvojila odličje, ali nakon tog neuspjeha, samo sam zagrizla još više – dodala je Lena.

Koliko se trenira?

- Ovisno o dobu godine. Kad se spremamo za neko veliko natjecanje onda smo stvarno po cijeli dan u dvorani. Imamo pripreme dva tjedan prije i u tom razdoblju ne budemo kući, uglavnom smo u nekom hotelu blizu dvorane. Kući odlazimo oprat robu i vraćamo se.

---

---

Doslovno živite u dvorani?

- U tim razdobljima da. Imamo u dvorani i prostoriju s krevetima u kojoj možemo odmarati. Ujutro imamo jedan trening, trčanje ili kondicija, a odmah iza toga individualni taekwondo. Nakon doručka i tuširanja u hotelu, vraćamo se na novi trening, pa ručak i navečer sparinzi. To je četiri treninga dnevno, ali samo baš prije velikih natjecanja.

Inače je tempo malo lakši, ali opet nije za svakoga. Jutro je rezervirano za trčanje ili teretanu uz još individualni trening, a u rano popodne vježbaju se u sparinzima neke situacije iz borbe. Večer je uvijek slobodna, pa nije da se nema vremena za ostale stvari. No, nakon tako napornog dana, Lena ipak bira odmor. Slobodno vrijeme za prijatelje i obitelj rezervirano je za kraj tjedna.

- Uglavnom se vikendom viđam s društvom, ali nisam nešto preludo zabavna. Volim najobičnije stvari. Ne volim izlaziti. Volim otići u neki obližnji grad, prošetati, upit sunca, biti uz more. More mi je terapija. Kad god je nešto, odvezem se na Žnjan i samo gledam i razmišljam. Gledam filmove, a volim i kuhati. Živim sama, najviše zbog mira, pa onda odem na obiteljski ručak vikendom.

Je li bilo ikad pritiska društva, jesu li vas vukli na izlaske?

- Ne, mene su u srednjoj svi vrlo brzo razumjeli. Imam prijateljice iz škole s kojima sam ostala jako dobra i one shvaćaju da ja ne mogu svaki dan ići na kave. Uvijek se znalo da iza nastave ja idem na trening, a one na kavu. Vjerojatno sam i imala sreće da su me svi prihvatili tako.

Od vrtića u akciji

Kao što smo već spomenuli, Lena trenira još od vrtića, drugog sporta nikad nije ni bilo. Ovo je njezin "broj jedan" čak i pored obrazovanja. Međutim, škola nikad nije patila, jer mlada Splićanka je uvijek bila odlična učenica. Sve je odrađivala kako treba, samo da se stigne na treninge. Upisala je i fakultet, ali je zbog obaveza u dvorani odlučila kako će s njim nastaviti kasnije u životu.

- Sve se podređivalo taekwondou. Učila bih kad bi stigla, nakon i prije treninga, ali nije bilo šanse da ga propustim. Zbog raznih turnira sam često izostajala s nastave, ali bi mi prijatelji uskočili i pomogli da pohvatam sve. Meni je sport uvijek bio "broj jedan", ali želim i planiram završiti fakultet. Trenutno nisam studentica, iako sam upisala fizioterapiju i završila prvu godinu, ali zbog obaveza nisam imala mogućnosti redovno pohađati nastavu. No, svakako se planiram vratiti jednog dana.

Vjerujemo kako bi većina pored individualnog sporta odabrala bavljenje nekim timskim. Jednostavno je lakše i ljepše biti dio neke ekipe. Teško je sam, pa zbog toga pojedinačni sport ima tu dodatnu težinu, ali Lena je još jedna u nizu koja ja potvrdila kako bez obzira na tip sporta u klubu Marjan nitko nije sam.

- Bez obzira na to što je ovo pojedinačni sport, mi smo ovdje svi kao jedna ekipa. U dvorani sam uvijek imala samo prijatelje i kad idemo natjecanja međusobno si pomažemo kod zagrijavanja, zajedno ručamo i družimo se. Iz drugih zemalja sportaši obično dolaze sami, meni je to neobično. Ovdje ima puno tog timskog duha.

Je li ta ekipna atmosfera jedan od razloga što TK Marjan smatramo "tvornicom medalja"?

- Da, mislim da je to stvarno važno. Kad vidite da netko tko trenira s vama uspije i može, odmah vam da neku dodatnu motivaciju. Bude vam drago i osjećate se i vi kao dio tog uspjeha. Mi smo kao obitelj i svi si želimo međusobno dobro - odgovorila je zlatna sportašica.

Tajna je i u tome kako svi oni mlađi treniraju sa starijima koji se spremaju na neka velika natjecanja. Tako je i Lena bila dio priprema za Olimpijske igre u Tokiju 2021. godine. No, sada su se uloge malo promijenile.

- Neke mlađe cure trenirale su sa mnom za Svjetsko prvenstvo i bez njih sigurno ne bih uspjela. Želim im se zahvaliti, jer su mi bile sparing partnerice i smatram ih dijelom svojih medalja – poručila je Stojković.

Naravno da nakon europskih i svjetskih medalja slijedi i napad na ono "najteže" odličje. Lena je osigurala mjesto za Olimpijske igre, ali službeno ne i kartu za Pariz.

- Još se ne zna tko će iz Hrvatske ići u kategoriji u kojoj sam osigurala mjesto. Izbornik može izabrati do proljeća iduće godine. Može ići i netko drugi, moje mjesto nije sigurno, tako da o rezultatu na Olimpijskim igrama ne razmišljam, nadam se samo da ću osigurati svoje mjesto. Ovo natjecanje je posebno, jer taj ciklus traje četiri godine i u jednom danu morate pokazati što ste sve radili u tom periodu. U Parizu bi to za mene bila nova kategorija, jer su olimpijske drugačije od onih na ostalim natjecanjima. Inače sam u kategoriji do 46 kilograma, a sad bi to bilo do 49. Želim steći još samopouzdanja i osjećati se sigurnije. Napredovala sam dosta, ali mogu još – rekla je Lena koja je u jako niskoj kategoriji. Ta "vaga" je dio ovog sporta, a iako su taekwondoaši navikli, uvijek ima malo problema.

Vaga ne laže

- Nama je ta "muka" normalna, a shvatila sam i da u judu imaju problem s tim. Za kategoriju do 46 kilograma mi je teže pa tu i ja moram skidati kile, ali za 49 mi je dobro, ovisi o ritmu natjecanja. Uvijek je to neki problem, posebno nama koji smo dio ovih malih kategorija, ali sve je stvar navike. Meni je nezgodno jer ako se i udebljam, to uglavnom budu mišići, pa nekad ne smijem ni raditi prejaku teretanu zbog toga. Vagu nije briga kakav vam je sastav tijela, već koliko kila imate. A kad krenete mršavjeti, važno je i kvalitetno skidati te kile. Srećom da u klubu imamo i nutricionistkinju Draganu Olujić koja je isto zaslužna za moje medalje.

---

---

Dakle, postoji plan prehrane uz poneko malo opuštanje koje obično dođe u razdoblju kad nema puno natjecanja. Međutim, nije plan striktan i neizdrživ. Sve je uostalom stvar balansa, jer potrebno je doći do nekog režima koji će biti održiv cijelo vrijeme.

Onako na prvu, što bi izabrali pojesti od tog "zabranjenog voća"?

- Volim dosta peciva i tijesta, pa ću reći cimet rolice. Domaće – sa smiješkom je odgovorila Lena.

Osim one fizičke pripreme u dvorani i "kuhinji", jednako važna je i ona u glavi. Opet su ovakvi individualni sportovi posebni, jer vam ne daju priliku za pogrešku. Možda na nekim drugim terenima imate "lufta", ali ovdje nakon jedne izgubljene borbe idete kući, praznih ruku. Svakako nešto što taekwondo čini teškim i s te psihološke strane, pa s toga dvostruka svjetska i europska prvakinja ima stručnu osobu koja joj pomaže kako bi joj misli u borbi bile što smirenije.

- U početku su to bili samo treneri, ali ja sam onda shvatila da mi treba nešto više, pa sam tako prije par godina krenula raditi sa psihologinjom Vedranom Radić Brajnov. Kliknule smo na prvu i njoj sam puno zahvalna na radu, pomogla mi je naučit se nositi s porazima. Veliki sam perfekcionist, a u ove tri godine rada, napravile smo mali pomak u tom području – nasmijala se Lena koja zna da ta želja za savršenstvom zvuči dobro, ali u većini slučajeva može biti destruktivna.

- Uvijek ste sebi najveći kritičar. Ja čak mislim da ta mentalna priprema može utjecati više nego fizička, posebna u našem sportu u kojem borba traje šest minuta, nekad i manje. U kratkom razdoblju morate pokazati što ste sve radili na tim silnim treninzima – dodala je Stojković

Bez obzira ne velike uspjehe, jasno je da ovo nije sport u kojem ćete sebi osigurati neko veliko bogatstvo. No, Lena je potvrdila kako situacija za nju nije loša.

- U ovim godinama mi je super što sam u sportu, jer ne znam bi li mogla dobivati ovolike stipendije u Hrvatskoj da nisam. Svjetska medalja mi je osigurala i sportsku mirovinu. Meni je dobro, jer ne bih mogla imati tolika primanja da primjerice negdje radim kao studentica. Ali ako bi uspoređivali s drugim državama, svakako je taj iznos manji. Ne žalim se, mogu biti dosta financijski neovisna.

Medijska (ne)pažnja

Medijska popraćenost taekwondoa nije velika, a kao i na drugim terenima, televizija je ključna kako bi se neki sport približio široj publici. Posebno u ovom slučaju, kada nemate priliku svaki tjedan gledati uživo natjecanja kao što to možete u nogometu, košarci, vaterpolu, rukometu, odbojci...

- U Hrvatskoj su mediji uglavnom usmjereni prema nogometu, ali mislim da tu pažnju zaslužuju i neki drugi manji sportovi s odličnim rezultatima. Mislim da nas je u Manchesteru pratio HRT i osvojili smo tada osam medalja i bilo je super. Na ovom zadnjem Svjetskom prvenstvu u Bakuu bili smo također dobri, ali nije bilo velike medijske zainteresiranosti.

Smeta li vas to?

- Znamo nekad između sebe prokomentirat. Nije da nam nije krivo, ali ne zamaramo se previše s tim. Na prvom mjestu je uvijek trening, ne miješamo se previše u ostale stvari. Zasmeta, ali prihvatili smo to. Nismo čak ni navikli na kamere, pa su nam još uvijek čudne kad dođu – dodala je Lena.

Mogli bi nabrojati niz lijepih stvari koje taekwondo daje, kao i klub Marjan. Počevši od tog osjećaja zajedništva, pa do zdravlja, natjecanja i putovanja. No, ne možete ovdje samo "uletit" na trening, kao što je to moguće na nekom drugom terenu na kojem je potrebna obična majica, kratke hlače i tenisice. Ovdje ipak imate čitavu opremu na sebi, koja nije baš jeftina...

Je li ovo skup sport?

- Sad su nam mijenjali kimona i opremu, uža su u odnosu na ona prije i ne možete na natjecanja ako nemate novi. Dosta su skupi, oko 300 eura. Tu su još štitnici za ruke i noge, koji se brzo troše, a i morate imati jedan par za trening, a drugi za natjecanja. Elektronske nanožnice, pa različiti tipovi oklopa, kacige... Ima dosta troškova, ti štitnici se često mijenjaju. Ne mogu usporediti s drugim sportovima koji imaju skupu opremu, ali u taekwondou je ona dosta potrošna. Primjerice štitnici koštaju oko 80 eura, a sad sam ih zadnji put morala mijenjati nakon dva mjeseca, ali naravno ovisi o tome koliko trenirate.

Dvostruka svjetska i europska prvakinja koja bez obzira na to što je osigurala Hrvatskoj mjesto na Olimpijskim igrama u Parizu u kategoriji do 49 kilograma, ne želi reći da je to njezina karta. Ona nastavlja naporno trenirati, ostavlja sate u dvorani i teretani, pod vodstvom trenera Veljka Laure. Ništa se ne prepušta slučaju, jer iako talent postoji, bez rada nema ničega. Nadamo se kako će popraviti sve one sitnice koje vjerojatno vidi samo njezino perfekcionističko oko. Sigurno sve te uspjehe i pristup sportu moramo vezati za grad pod Marjanom, a na pitanje vidi li se negdje drugo, odgovorila je kratko i jasno:

- Nema šanse. Baš volim Split i ne mogu se zamisliti niti u jednom drugom gradu u Hrvatskoj. Navikla sam na ovaj život i hvala Bogu da je ovdje centar taekwondoa, ne znam gdje bih drugo otišla da moram ganjati nešto najbolje u državi. Sreća da mi je tu klub, baš sam zaljubljena u ovaj grad – završila je Lena Stojković.