stdClass Object
(
[id] => 1299477
[title] => Splitske terapeutkinje koje rade s problematičnom djecom govore: ‘Ako je ovo naša budućnost, sve nas mora biti strah‘
[alias] => splitske-terapeutkinje-koje-rade-s-problematicnom-djecom-govore-ako-je-ovo-nasa-buducnost-sve-nas-mora-biti-strah
[catid] => 253
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Generacija Z - djeca rođena između 1995. i 2012. godine - praktički je od rođenja "kultivirana" sveprisutnošću nasilnog sadržaja. On im se u filmovima nudi bez ikakve cenzure, a u videoigricama si čak najčešće nagrađen što si nasilniji. Kako je glavno obilježje Homo sapiensa da se jako brzo navikava na bilo kakvo okruženje - bio to koncentracijski logor ili gladijatorska arena - to nasilje je sada postalo integralni dio njihovih života.
Tijekom Prvog svjetskog rata je veliki broj vojnika pucao na način da ne pogodi drugog čovjeka; sa strane ili u zrak. Kada je to otkrila američka vojna vrhuška, njeni članovi su pobjesnili. To nije bio dobar način za ubiti mnogo ljudi. Stoga, odmah nakon rata su redizajnirali vojne kampove tako da su klasične mete zamijenile lutke koje su trebale što više podsjećati na ljudsko biće.
Takvu ideju su vojni geniji dobili iz tada dominantnog pravca u psihologiji, biheviorizma, prema kojem je čovjek u potpunosti pod utjecajem okoline. Dakle, pretpostavka je da se i od najtoplijeg i empatičnijeg djeteta može stvoriti hladnokrvnog ubojicu. Pucanjem u te lutke su se američki vojnici sve bolje navikavali na vlastoručna smaknuća vojnika u drugačijim uniformama. A, kako bi se osiguralo da će što bolje obaviti svoj posao, vježbenici su trebali i nožem iskasapiti te lutke. Posljedično, u idućim ratovima više nije više bilo vojnika koji su se ustručavali pogubiti drugog čovjeka.
Konačno, danas je to dronovima dovedeno do savršenstva. Dok ispaljuju projektile na ljude tamnije puti, stotinama kilometara daleko od svoje fotelje, vojnici praktički imaju ispred sebe istu sliku koju su čitavo djetinjstvo imali pred očima, igrajući Call of Duty ili Counter Strike. Već su 1.000 puta povukli taj okidač; zašto bi ih išta spriječilo da to učine opet i opet i opet...?
---
/Shutterstock
---
- Zbog rata 90-tih, i dalje se na mlade Hrvate prenosi transgeneracijska trauma. To jako utječe na obiteljsku dinamiku, atmosferu, nošenje sa stresom, različita ponašanja, a posljedično i odgoj. Mi smo postkonfliktno društvo koje karakterizira siromaštvo, korupcija, loša upotreba resursa te izražene političke, nacionalne i druge tenzije. Svi ti faktori doprinose problemima PTSP-a i utječu na propadanje obitelji i pojedinca. Ujedno, nismo nacija koja priznaje da ima neki problem, već šutimo o svojim frustracijama i nakupljamo ih. To su radili naši roditelji s nama, a to sad radimo i mi s našom djecom. I, naravno, međusobno. U toj dinamici, traumatizirani roditelj posljedično traumatizira svoje dijete i kopira svoj život na njega. I tako u začarani krug, a na svakom od nas je da ga prekinemo ili ne prekinemo - objašnjava socijalna pedagoginja i viša stručna savjetnica na splitskom Općinskom sudu Ana Milović.
Na ovo se nadovezuje i Lučana Jakas, defektologinja u maloljetničkoj referadi pri Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu.
- Nakon rata smo jedno vrijeme intenzivno živjeli s PTSP-om i svemu što on nosi. Onda je odjednom to prestalo i na scenu stupaju novi, mladi ljudi, s nekim potpuno drugim problemima. Kakvim? Pa, desila se eksplozija sebičnosti i egoizma, pri čemu ti novopečeni roditelji gledaju isključivo svoje potrebe, a djeca ostaju zanemarena. To je neki trenutak u kojem je dosta stvari u ovon društvu krenulo u krivom smjeru...
---
Defektologinja Lučana Jakus
privatni album
---
Jakas radi na predmetima maloljetnika (14-18) i mlađih punoljetnika (18-21). Njena služba, u kojoj je već 30 godina, se bavi zdravstveno-pravnom zaštitom, u slučaju incidentnih situacija u obiteljima. Pritom se ne mora nužno raditi o kaznenim djelima, već i o narušenim odnosima. Također, ovaj odjel obrađuje i kaznena djela izvršena od strane roditelja, a na račun djece. Defektologinja vrši obrade počinitelja u predkaznenom postupku - kada se prijave rješavaju izvan suda - odnosno daje prijedloge za izricanje odgojnih mjera pred sudom.
- S čime se često suočavamo u zadnje vrijeme? Pa, svakako s djelima vezanima uz drogu, ali je i sve više kaznenih djela zbog izazivanja prometnih nezgoda. Također, primjećujemo i porast kockanja te upotrebe sintetičkih droga.
Pedagoginja Milović redovito komunicira s obiteljima i mladima koji su počinitelji kaznenih djela, zbog formiranja prijedloga sankcija unutar kaznenih postupaka. Isto tako, razgovara s djecom koja su doživjela zlostavljanje i druga traumatska iskustva, u svrhu pripreme za sustav koji ih očekuje. Ona navodi kako trenutno, u svom dnevnom radu, doživljava povećanje broja djece koja kazneno odgovaraju radi sukoba s roditeljima.
- To su ozbiljne stvari koje se nisu prije rješavale. Ja sam deset godina radila u CZSS i mogu vam posvjedočiti da su najčešće roditelji ti koji traže da im se djeca smjeste u ustanove za djecu s poremećajima u ponašanju. Ako otac urgira da mu sin ide u dom, tko je od njih dvoje onaj tko bi trebao odgovarati za ponašanje tog djeteta? Jasno, obitelji u kojima je prisutna određena patologija, poput ovisnosti ili nasilja, je neka druga kategorija... Ali, ono što vam mogu reći iz iskustva je da lakše djeca mijenjaju svoje ponašanje nego roditelji. A promjena kod roditelja svakako utječe na djecu, čije se ponašanje onda još brže transformira. Bez roditeljske promjene je i ona dječja upitna, a s njom je sigurna.
---
Socijalna pedagoginja Ana Milović
privatni album
---
Po sudskoj pedagoginji, ono što bi roditelji svakako trebali snositi je pravna odgovornost za postupke njihovog djeteta prije njegove četrnaeste godine; dobi kada ono samo može biti zakonski optuženo.
- Za mene osobno je i ta granica od četrnaest preniska. Jer, dijete nikada nije krivo. Krivi su roditelji, učitelji i čitavo društvo u cjelini. Svi smo mi zajedno odgovorni i svi bismo trebali biti odgovorni. Jako nam, kao zajednici, nedostaje kolektivni osjećaj odgovornosti, zbog čega onda izostaje i svojevrsni pritisak uključenosti u odgoj naše djece.
Jakas sugerira da ono što definitivno treba napraviti je pokušati pronaći alate u sustavu kojima će se natjerati i obvezati roditelje da rade na sebi.
- Zadnjih par godina se događa poplava popustiljivog, permisivnog odgojnog stila roditelja. Ti su ljudi savjetodavno potpuno nedostupni i ne žele raditi na sebi, a svoju djecu uopće ne poznaju niti imaju ikakav uvid u ono što ona rade. Sustav je tu, nažalost, nemoćan. Osim Centra za socijalnu skrb koji, u drugu ruku, ne raspolaže s dovoljnim autoritetom da te roditelje privoli na stvarni angažman. A koliko moguće u sustav implementirati nekakve silne momente, teško je kazati.
---
Sigrid Olsson/Photoalto Via Afp
---
Mladi počinitelji, svjedoči defektologinja, se redovito naknadno opravdavaju da nisu razmišljali, da su se zezali ili da je sve bila samo igra. No, kada se govori o težim kaznenim djelima, onima koja uključuju nasilje, onda je najčešće njihov doživljaj da su bili napadnuti i da su se morali braniti. Takve ekscese u velikom broju slučajeva prati i konzumacija alkohola. Dodatno, njihov život nije strukturiran i nema jasnog cilja. Školu odabiru bez jasnog objašnjenja i "jer im je prijatelj tamo upisao". Još tužnije, odgovor roditelja na pitanje "zašto ta škola" je: "Vidjet ćemo." Glavno im je da dijete "ima nekakav papir" pa ga poslije upišu u neku privatnu ustanovu.
Milović prepričava da mladi nisu oduševljeni radom za plaću od 1.000 eura pa svoja djela najčešće opravdavaju lakom zaradom i bijegom od okolnosti u kojima žive te se nadaju da će "proći lišo". A, ako ne prođu, mjere koje im se izriču su, u pravilu, odgojnog tipa. Najblaže (i najčešće) su one vaninstitucionalne: humanitarni rad, savjetovanje ili isprika oštećeniku. Sljedeće su one iz domene pojačane brige i nadzora, gdje se, skupa s roditeljima, prati djetetov napredak u školi i interakcija s vršnjacima. Konačno, tu su i one vezane za droge, u sklopu kojih dijete mora redovito posjećivati Nastavni zavod za javno zdravstvo i udruge poput MoSta ili Lige za prevenciju ovisnosti.
Posao socijalne pedagoginje uključuje kontroliranje tih mjera i dobivanje povratnih informacija učinjenim. Također, postoje mjere izdvajanja iz lokalne sredine i obitelji, a koje se vežu za odgojne ustanove, zavode te maloljetničke zatvore. One se mnogo rjeđe izriču i to najčešće uvjetno.
---
---
Jakas kaže da, koliko je upoznata, se s djecom u tim zatvorima ne provodi nikakva rehabilitacija. No, nitko ne radi ni s obiteljima koje moraju prihvatiti te mlade osobe po njihovom povratku iz tih institucija. Ili - najčešće ako je riječ o posvojenoj djeci - kada ih obitelji ne žele prihvatiti nazad, ti ljudi postaju beskućnici. S druge strane, alternativne sankcije koje hrvatski sustav predviđa su jako široke i, po defektologinji, dobre. Ali, problem je što, u trenutku kada im pristupe, su ta djeca već razvila ozbiljne poremećaje ponašanja, pri čemu sankcije ne mogu puno pomoći, već situacija zahtijeva pokretanje kaznenog postupka. Ipak, pritom je najveći problem što ti postupci na sudu traju i po nekoliko godina.
- I onda vi jednom djetetu od 13, 15 ili 17 godina detektirate koji je problem te predložite neku odgojnu mjeru, a do presude prođe tri godine. Nakon toga, ta mjera sigurno više nema smisla. Period adolescencije je jako buran i zahtijeva da se djeluje odmah. Drugi problem koji se pojavljuje jest tko te mjere onda provodi? Odgovor je vanjski suradnici Centra za socijalnu skrb (CZSS) i to za honorare koji su smiješni. Dakle, usluge koje ta djeca dobiju su nezadovoljavajućeg intenziteta i dinamike.
Ipak, Jakas ukazuje i kako se neke stvari u sustavu socijalne skrbi mijenjaju na bolje. Tu misli prvenstveno na deinstitucionalizaciju. Primjerice, Dom na Brdima više ne funkcionira neko nekoć, već se prenamijenio u tzv. stambene zajednice. Dakle, riječ je o stanovima u kojem boravi više maloljetnika, s kojima je uvijek prisutan i jedan odgajatelj. Riječ je o simulaciji obitelji djeci bez adekvatne roditeljske skrbi, što nudi prirodniji način stanovanja te, samim time, i tretmana. Međutim, takvih jedinica je u Hrvatskoj jako malo.
---
Jakov Prkić/ Cropix
---
Defektologinja napominje da je odluka za roditeljstvo jako ozbiljna stvar.
- Danas, eto, imamo vojsku nezrelih, mladih ljudi koji su se prihvatili te uloge, a za koju uopće nisu spremni. Paralelno s tim, imamo jako veliku stopu razvoda, naročito u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koji znaju biti i iznimno konfliktni te se, kao takvi, razvlače godinama. Takve obitelji su bazen iz kojeg se sutra regrutiraju počinitelji kaznenih djela, jer djeca koja to dožive razviju čitav spektar poremećaja u ponašanju, čak i dok još nisu prohodala. Većina tih roditelja su sebični ljudi koji gledaju samo vlastite potrebe i nitko od njih ne razumije što toj djeci zapravo treba.
Milović smatra kako društvo uopće ne odgaja djecu, već da djeca preživljavaju u društvu.
- Odgoj dolazi iz obitelji i odgojno-obrazovnih ustanova. Internet nije odgajanje, jer ne daje podlogu za život, što i jest sama definicija odgoja. Ono što, doduše, internet provocira je nošenje sa stvarima u životu za koje nisu stvorene pretpostavke i resursi unutar odgojne zajednice. Roditelji su primarna jedinica koja pruža alate, svijest i savjest. Što je današnja definicija uspjeha mladih? Pa, na što kraći i bezbolniji način doći do uspjeha, što je najčešće biti bogat i slavan. Pričamo li tu o sociopatiji? Po meni ne, za tu dijagnozu su ipak potrebne određene godine i psihopatologija. Ali, ono što je sigurno jest da danas empatija nije popularna. Prisutna je, ali je nije moderno prakticirati.
Zamolili smo defektologinju da usporedi razinu empatije današnje djece, koja uglavnom komuniciraju putem ekrana, s onom od prije 10-20 godina.
- Nema je. Gledajte, ja se bavim kaznenim djelima s jako teškom posljedicama, koja uključuju silu i nasilje. Kada razgovarate s tom djecom, ona ne posjeduju nikakvo razumijevanje niti introspekciju onoga što su napravili. Ali, ono što je posebno poražavajuće, je da je nemaju ni roditelji.
---
/Shutterstock
---
Pedagoginja ističe da, ukoliko roditelj nije prisutan u odgoju djeteta, da će taj odgoj onda odraditi netko drugi; bio to internet, vršnjaci ili navijačke skupine.
- Djeca uče iz primjera. Posljednjih desetljeća su roditeljske figure, u smislu vremena, smanjeno prisutne u životima djece, čime se već lagano formirao transgeneracijski izostanak roditeljske strukture. Svakako, biti roditelj je jako teško. Nitko se nije rodio kao roditelj, roditeljem se postaje. Ja ne mogu odgajati svoje dijete po nekin vlastitim načelima, već moram taj odgoj staviti u kontekst društva u kojem živim i okruženja u kojem jesam. Potrebno se prilagoditi te malo opustiti stavove i uvjerenja. Struktura koja je postojala u našem odgoju ili u odgoju naših roditelja nije nužno ona koja je i najbolja za naše dijete. Ovo su neka druga vremena. Da bi nas djeca uopće mogla čuti, mi moramo s njima stvoriti odnos povjerenja i privrženosti, a iz toga se onda rađa i poštovanje. To je nešto što roditelj treba zaslužiti.
Dotičemo se medija, društvenih mreža i marketinga te s Jakas pričamo o tome kakve vrijednosti i modeli ponašanja se uopće nude današnjima mladima kao uzori.
- U našem društvu je sve lažno i frizirano, kako na društvenim mrežama, tako i u medijima. Djeca upijaju sve oko sebe poput spužve. Zbog toga su, uslijed trenutnog okruženja, nesretni, tužni i anksiozni. Usporedno, imamo jednu apsurdnu situaciju, u kojoj porast svih mogućih socijalnih poremećaja prati pad prijavljenih kaznenih djela. Onda opet, radi se o sve težim i težim djelima, ali brojčano sve manjim. Je li to zato što mladost više ne funkcionira na ulici, kao prije 10-15 godina... Ne znam. Je li to znači da nam je društvo bolesno? Pa, gledajte... Djeca su, svakako, slika društva.
---
Ahmad Al-rubaye/Afp
---
Pitamo pedagoginju gdje je korjen socijalne disfunkcionalnosti mladih koji formiraju problematična ponašanja.
- Pa, svakako u odrastanju i svim faktorima koji okružuju to odrastanje, poput siromaštva ili roditelja koji rade dva-tri posla pa provode premalo vremena s djecom. Današnje društvo je lišeno i podrške susjedstva; što je postojalo do prije 20-ak godina. Tu je, jasno, i socijalna izolacija. Što se tiče samih obiteljskih struktura, takva djeca najčešće doživljavaju visokokonfliktni razvod roditelja, fizičko ili seksualno nasilje među članovima, ovisnosti u obitelji, odlazak roditelja u zatvor, kao i prisutnost psihičkih oboljenja poput depresije, a konačno i samoubojstva. Sve navedeno se često može naći i kod roditelja od roditelja, pri čemu se, opet, radi o transgeneracijskom prijenosu traume.
Defektologinja potvrđuje; sve dolazi iz obitelji.
- To je nukleus odgoja. A mlade obitelji su sve više i više disfunkcionalne. Roditelji prepuštaju odgoj bakama i didama, odgojno-obrazovnim institucijama i ulici. Danas se očekuju da sve škole imaju produženi boravak, što znači da će djeca biti van kuće cijeli dan. Zapravo, svi će biti van kuće cijeli dan, jer su roditelji na poslu, tako da se navečer tu može samo jest i prespavat. Ako i te večeri kojim čudom sjednu zajedno za neki stol, opet će svatko imati svoj mobitel u ruci. Današnji obiteljski stanovi više liče na nekakav hostel. Stanari dijele prostor, ali se, praktički, ne susreću.
---
Sigrid Olsson/Photoalto Via Afp
---
Kao dodatni problem Milović ističe manjak komunikacije između djeteta i članova obitelji, koji nastaje zbog "modernog" načina života.
- Djeca do dvanaeste godine stvaraju iskustvo isključivo iz svoje lokalne sredine, zbog čega je njihova obrada informacija unutar kućanstva ključna. Nažalost, izgubile su se neke tradicionalne vrijednosti, poput zajedničkog jedenja za stolom, što smanjuje mogućnost za razmjenu iskustava i sadržaja. Paralelno, djeca sve više bježe na internet. Ali, po mom iskustvu, neće nitko napraviti nešto samo zato što je to vidio online, nego jer nije dobio povratnu informaciju od autoriteta i prostor za formiranje mišljenja.
Isto tako, navodi pedagoginja, roditelji često ne vode računa o tome kako međusobno komuniciraju u prisustvu djece ili o čemu i kako razglabaju u društvu svojih prijatelja.
- Po mojim vlastitim iskustvima, način komuniciranja odraslih pred djecom često pleše na rubu nekakvog prekršaja, da ne kažem da zna biti i kriminalan. Nije problem imati mišljenje o nečemu, je li to politička situacija ili prava LGBT osoba, ali problem nastaje kada se to mišljenje na neadekvatan način iznosi pred nezrelim bićima. Kao da ljudima nedostaje određena svijest i kritičko promišljanje onoga što će izgovoriti, nekakav komunikacijski filter. Jer, ako vi pričate ispred djeteta o nečemu kao o bolesti, onda se ne trebate čuditi ako sutra ono sutra na Whatsappu prozove nekoga bolesnikom.
---
---
Pedagoginja nam priča i o fenomenu "isključivanja" kod djece s kojom radi, a što se i sve češće primjećuje kod današnje djece općenito. To stanje se, poznato je, naziva ADHD.
- Recimo, imam razgovor s nekim djetetom, po pitanju određene sankcije. S njim, naravno, tu dođu i roditelji, I, dok oni pričaju, što meni zna biti i simpatično, to dijete gotovo da mislima nije u sobi. Onda, kada kasnije razgovoram s njima, najčešće govore kako se osjećaju nemoćno. Pokušali su, trudili su se, rekli su mu... Ali, držanje predavanja nije odgoj. Neverbalni dio čini 80 posto komunikacije. To kako se ponašamo prema partnerima i roditeljima, kako komentiramo susjede i prijatelje, to je odgoj. Ovo drugo su naredbe. Dijete treba uvijek i stalno pitati za povratnu informaciju.
A je li danas, pitamo Milović, teže odgajati djecu nego ikad?
- Čini mi se da je izazovnije. I mi, kao roditelji, imamo neke svoje želje i potrebe. Uslijed ubrzanog načina života, nije lako oformiti obiteljsku strukturu u kojoj oba odrasla člana mogu istovremeno biti dobri roditelji, dobri zaposlenci i dobri supružnici. A da ne govorimo o vanobiteljskim aktivnostima... Ali, ako se ne možemo toj našoj djeci posvetiti tih ključnih 15 godina njihovog formiranja i pobrinuti se da postanu ljudi kakvi bismo htjeli da postanu, zašto smo ih onda uopće donosili na ovaj svijet?
---
/Shutterstock
---
Jakas se prisjeća da, prije desetak godina, kada je njena kćer maturirala, su njene kolege i ona na norijadi nosili majice s natpisom: "Mi smo vaša budućnost. Je li vas strah?"
- Radi se o jednoj ozbiljnoj splitskoj gimnaziji, iz koje se regrutira kadar koji gradi ovo društvo. Svima u toj školi, uključujući nastavnike i stručnu službu, je ta poruka bila smiješna. Meni se, i dan danas, digne kosa na glavi kad se sjetim te crne majice s bijelim natpisom. Samo ću vam reći da tada još uvijek nismo imali ovu navalu društvenih mreža koju imamo danas, niti dijagnoze koje dolaze s njima. Sada, uz tu virtualnu stvarnost, koja skoro pa da nema cenzure i koju ne možete kontrolirati, nas zaista mora biti strah.
---
Pogubni efekt nejednakosti:
Milović je spomenula ekonomsku nestabilnost kao faktor disfunkcionalnosti. U knjizi "Razina duha: zašto je ravnopravnost bolja za sve" autora Wilkinsona i Pickett istraživana je i uspoređena velika količina društvenih podataka. Ustanovljeno je da društva s velikim jazom u prihodima disproporcionalno pate od niza javno-zdravstvenih problema, uključujući veću stopu odlazaka u zatvor, ubojstava, mentalnih bolesti, lošeg obrazovanja, tinejdžerske trudnoće, itd.
Kad je u pitanju koncentracija neto imovine u Hrvatskoj, 5 posto najbogatijih u 2017. godini je raspolagalo s 35,1 posto ukupne imovine, odnosno nešto ispod prosjeka eurozone (38,1 posto). Razina nejednakosti dohodaka i imovine u Hrvatskoj je trenutno viša nego u nekim sličnim postsocijalističkim zemljama poput Slovačke i Slovenije. Također, ako se usporede samo visine Gini indeksa dohotka u 1988. i 2018., tada je Hrvatska, u usporedbi s drugim zemljama za koje su dostupni podaci, ostvarila relativno snažan rast nejednakosti.
- Naše društvo propagira bogatstvo i stvara moćnike kojima se dozvoljeno svašta. To stvara socijalni jaz i nemogućnost društvene kohezije, što posljedično pojačava opasnosti od mnobrojnih negativnih pojava. Naravno, ne traži nitko da su plaće jednake, ali bi bilo razumno da su s tim plaćama svi zadovoljni.
---
---
Defektologinja o stručnoj pomoći:
- Danas postoji more stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem i pružaju neku vrstu pomoći. Međutim, mene naročito plaši to što na dnevnoj bazi viđam roditelje koji "negdje vode" svoju djecu, a ne znaju odgovoriti gdje ih vode i kod koga ih vode. To je jedno jako sivo područje u kojem svatko može raditi što hoće. A roditelji, često needucirani, se vode linijom manjeg otpora i traže da netko drugi nešto odradi umjesto njih.
Nijedan stručnjak, ma koliko bio kvalitetan i sposoban, ne može preuzeti ulogu roditelja, a oni se točno na takav način ponašaju. Jer, danas je najlakše nešto platiti, pritom ne znajući gdje je to dijete niti imajući ikakvu povratnu informaciju o njegovom terapijskom procesu. Nemojte me krivo razumjeti, stvari su jako ozbiljne i puno djece treba psihološku pomoć. Ali moramo biti vrlo oprezni kod odabira adrese za tu vrstu njege, kako ne bismo upali u zamku privida sanacije situacije.
Generacija Z - djeca rođena između 1995. i 2012. godine - praktički je od rođenja "kultivirana" sveprisutnošću nasilnog sadržaja. On im se u filmovima nudi bez ikakve cenzure, a u videoigricama si čak najčešće nagrađen što si nasilniji. Kako je glavno obilježje Homo sapiensa da se jako brzo navikava na bilo kakvo okruženje - bio to koncentracijski logor ili gladijatorska arena - to nasilje je sada postalo integralni dio njihovih života.
Tijekom Prvog svjetskog rata je veliki broj vojnika pucao na način da ne pogodi drugog čovjeka; sa strane ili u zrak. Kada je to otkrila američka vojna vrhuška, njeni članovi su pobjesnili. To nije bio dobar način za ubiti mnogo ljudi. Stoga, odmah nakon rata su redizajnirali vojne kampove tako da su klasične mete zamijenile lutke koje su trebale što više podsjećati na ljudsko biće.
Takvu ideju su vojni geniji dobili iz tada dominantnog pravca u psihologiji, biheviorizma, prema kojem je čovjek u potpunosti pod utjecajem okoline. Dakle, pretpostavka je da se i od najtoplijeg i empatičnijeg djeteta može stvoriti hladnokrvnog ubojicu. Pucanjem u te lutke su se američki vojnici sve bolje navikavali na vlastoručna smaknuća vojnika u drugačijim uniformama. A, kako bi se osiguralo da će što bolje obaviti svoj posao, vježbenici su trebali i nožem iskasapiti te lutke. Posljedično, u idućim ratovima više nije više bilo vojnika koji su se ustručavali pogubiti drugog čovjeka.
Konačno, danas je to dronovima dovedeno do savršenstva. Dok ispaljuju projektile na ljude tamnije puti, stotinama kilometara daleko od svoje fotelje, vojnici praktički imaju ispred sebe istu sliku koju su čitavo djetinjstvo imali pred očima, igrajući Call of Duty ili Counter Strike. Već su 1.000 puta povukli taj okidač; zašto bi ih išta spriječilo da to učine opet i opet i opet...?
---
/Shutterstock
---
- Zbog rata 90-tih, i dalje se na mlade Hrvate prenosi transgeneracijska trauma. To jako utječe na obiteljsku dinamiku, atmosferu, nošenje sa stresom, različita ponašanja, a posljedično i odgoj. Mi smo postkonfliktno društvo koje karakterizira siromaštvo, korupcija, loša upotreba resursa te izražene političke, nacionalne i druge tenzije. Svi ti faktori doprinose problemima PTSP-a i utječu na propadanje obitelji i pojedinca. Ujedno, nismo nacija koja priznaje da ima neki problem, već šutimo o svojim frustracijama i nakupljamo ih. To su radili naši roditelji s nama, a to sad radimo i mi s našom djecom. I, naravno, međusobno. U toj dinamici, traumatizirani roditelj posljedično traumatizira svoje dijete i kopira svoj život na njega. I tako u začarani krug, a na svakom od nas je da ga prekinemo ili ne prekinemo - objašnjava socijalna pedagoginja i viša stručna savjetnica na splitskom Općinskom sudu Ana Milović.
Na ovo se nadovezuje i Lučana Jakas, defektologinja u maloljetničkoj referadi pri Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu.
- Nakon rata smo jedno vrijeme intenzivno živjeli s PTSP-om i svemu što on nosi. Onda je odjednom to prestalo i na scenu stupaju novi, mladi ljudi, s nekim potpuno drugim problemima. Kakvim? Pa, desila se eksplozija sebičnosti i egoizma, pri čemu ti novopečeni roditelji gledaju isključivo svoje potrebe, a djeca ostaju zanemarena. To je neki trenutak u kojem je dosta stvari u ovon društvu krenulo u krivom smjeru...
---
Defektologinja Lučana Jakus
privatni album
---
Jakas radi na predmetima maloljetnika (14-18) i mlađih punoljetnika (18-21). Njena služba, u kojoj je već 30 godina, se bavi zdravstveno-pravnom zaštitom, u slučaju incidentnih situacija u obiteljima. Pritom se ne mora nužno raditi o kaznenim djelima, već i o narušenim odnosima. Također, ovaj odjel obrađuje i kaznena djela izvršena od strane roditelja, a na račun djece. Defektologinja vrši obrade počinitelja u predkaznenom postupku - kada se prijave rješavaju izvan suda - odnosno daje prijedloge za izricanje odgojnih mjera pred sudom.
- S čime se često suočavamo u zadnje vrijeme? Pa, svakako s djelima vezanima uz drogu, ali je i sve više kaznenih djela zbog izazivanja prometnih nezgoda. Također, primjećujemo i porast kockanja te upotrebe sintetičkih droga.
Pedagoginja Milović redovito komunicira s obiteljima i mladima koji su počinitelji kaznenih djela, zbog formiranja prijedloga sankcija unutar kaznenih postupaka. Isto tako, razgovara s djecom koja su doživjela zlostavljanje i druga traumatska iskustva, u svrhu pripreme za sustav koji ih očekuje. Ona navodi kako trenutno, u svom dnevnom radu, doživljava povećanje broja djece koja kazneno odgovaraju radi sukoba s roditeljima.
- To su ozbiljne stvari koje se nisu prije rješavale. Ja sam deset godina radila u CZSS i mogu vam posvjedočiti da su najčešće roditelji ti koji traže da im se djeca smjeste u ustanove za djecu s poremećajima u ponašanju. Ako otac urgira da mu sin ide u dom, tko je od njih dvoje onaj tko bi trebao odgovarati za ponašanje tog djeteta? Jasno, obitelji u kojima je prisutna određena patologija, poput ovisnosti ili nasilja, je neka druga kategorija... Ali, ono što vam mogu reći iz iskustva je da lakše djeca mijenjaju svoje ponašanje nego roditelji. A promjena kod roditelja svakako utječe na djecu, čije se ponašanje onda još brže transformira. Bez roditeljske promjene je i ona dječja upitna, a s njom je sigurna.
---
Socijalna pedagoginja Ana Milović
privatni album
---
Po sudskoj pedagoginji, ono što bi roditelji svakako trebali snositi je pravna odgovornost za postupke njihovog djeteta prije njegove četrnaeste godine; dobi kada ono samo može biti zakonski optuženo.
- Za mene osobno je i ta granica od četrnaest preniska. Jer, dijete nikada nije krivo. Krivi su roditelji, učitelji i čitavo društvo u cjelini. Svi smo mi zajedno odgovorni i svi bismo trebali biti odgovorni. Jako nam, kao zajednici, nedostaje kolektivni osjećaj odgovornosti, zbog čega onda izostaje i svojevrsni pritisak uključenosti u odgoj naše djece.
Jakas sugerira da ono što definitivno treba napraviti je pokušati pronaći alate u sustavu kojima će se natjerati i obvezati roditelje da rade na sebi.
- Zadnjih par godina se događa poplava popustiljivog, permisivnog odgojnog stila roditelja. Ti su ljudi savjetodavno potpuno nedostupni i ne žele raditi na sebi, a svoju djecu uopće ne poznaju niti imaju ikakav uvid u ono što ona rade. Sustav je tu, nažalost, nemoćan. Osim Centra za socijalnu skrb koji, u drugu ruku, ne raspolaže s dovoljnim autoritetom da te roditelje privoli na stvarni angažman. A koliko moguće u sustav implementirati nekakve silne momente, teško je kazati.
---
Sigrid Olsson/Photoalto Via Afp
---
Mladi počinitelji, svjedoči defektologinja, se redovito naknadno opravdavaju da nisu razmišljali, da su se zezali ili da je sve bila samo igra. No, kada se govori o težim kaznenim djelima, onima koja uključuju nasilje, onda je najčešće njihov doživljaj da su bili napadnuti i da su se morali braniti. Takve ekscese u velikom broju slučajeva prati i konzumacija alkohola. Dodatno, njihov život nije strukturiran i nema jasnog cilja. Školu odabiru bez jasnog objašnjenja i "jer im je prijatelj tamo upisao". Još tužnije, odgovor roditelja na pitanje "zašto ta škola" je: "Vidjet ćemo." Glavno im je da dijete "ima nekakav papir" pa ga poslije upišu u neku privatnu ustanovu.
Milović prepričava da mladi nisu oduševljeni radom za plaću od 1.000 eura pa svoja djela najčešće opravdavaju lakom zaradom i bijegom od okolnosti u kojima žive te se nadaju da će "proći lišo". A, ako ne prođu, mjere koje im se izriču su, u pravilu, odgojnog tipa. Najblaže (i najčešće) su one vaninstitucionalne: humanitarni rad, savjetovanje ili isprika oštećeniku. Sljedeće su one iz domene pojačane brige i nadzora, gdje se, skupa s roditeljima, prati djetetov napredak u školi i interakcija s vršnjacima. Konačno, tu su i one vezane za droge, u sklopu kojih dijete mora redovito posjećivati Nastavni zavod za javno zdravstvo i udruge poput MoSta ili Lige za prevenciju ovisnosti.
Posao socijalne pedagoginje uključuje kontroliranje tih mjera i dobivanje povratnih informacija učinjenim. Također, postoje mjere izdvajanja iz lokalne sredine i obitelji, a koje se vežu za odgojne ustanove, zavode te maloljetničke zatvore. One se mnogo rjeđe izriču i to najčešće uvjetno.
---
---
Jakas kaže da, koliko je upoznata, se s djecom u tim zatvorima ne provodi nikakva rehabilitacija. No, nitko ne radi ni s obiteljima koje moraju prihvatiti te mlade osobe po njihovom povratku iz tih institucija. Ili - najčešće ako je riječ o posvojenoj djeci - kada ih obitelji ne žele prihvatiti nazad, ti ljudi postaju beskućnici. S druge strane, alternativne sankcije koje hrvatski sustav predviđa su jako široke i, po defektologinji, dobre. Ali, problem je što, u trenutku kada im pristupe, su ta djeca već razvila ozbiljne poremećaje ponašanja, pri čemu sankcije ne mogu puno pomoći, već situacija zahtijeva pokretanje kaznenog postupka. Ipak, pritom je najveći problem što ti postupci na sudu traju i po nekoliko godina.
- I onda vi jednom djetetu od 13, 15 ili 17 godina detektirate koji je problem te predložite neku odgojnu mjeru, a do presude prođe tri godine. Nakon toga, ta mjera sigurno više nema smisla. Period adolescencije je jako buran i zahtijeva da se djeluje odmah. Drugi problem koji se pojavljuje jest tko te mjere onda provodi? Odgovor je vanjski suradnici Centra za socijalnu skrb (CZSS) i to za honorare koji su smiješni. Dakle, usluge koje ta djeca dobiju su nezadovoljavajućeg intenziteta i dinamike.
Ipak, Jakas ukazuje i kako se neke stvari u sustavu socijalne skrbi mijenjaju na bolje. Tu misli prvenstveno na deinstitucionalizaciju. Primjerice, Dom na Brdima više ne funkcionira neko nekoć, već se prenamijenio u tzv. stambene zajednice. Dakle, riječ je o stanovima u kojem boravi više maloljetnika, s kojima je uvijek prisutan i jedan odgajatelj. Riječ je o simulaciji obitelji djeci bez adekvatne roditeljske skrbi, što nudi prirodniji način stanovanja te, samim time, i tretmana. Međutim, takvih jedinica je u Hrvatskoj jako malo.
---
Jakov Prkić/ Cropix
---
Defektologinja napominje da je odluka za roditeljstvo jako ozbiljna stvar.
- Danas, eto, imamo vojsku nezrelih, mladih ljudi koji su se prihvatili te uloge, a za koju uopće nisu spremni. Paralelno s tim, imamo jako veliku stopu razvoda, naročito u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koji znaju biti i iznimno konfliktni te se, kao takvi, razvlače godinama. Takve obitelji su bazen iz kojeg se sutra regrutiraju počinitelji kaznenih djela, jer djeca koja to dožive razviju čitav spektar poremećaja u ponašanju, čak i dok još nisu prohodala. Većina tih roditelja su sebični ljudi koji gledaju samo vlastite potrebe i nitko od njih ne razumije što toj djeci zapravo treba.
Milović smatra kako društvo uopće ne odgaja djecu, već da djeca preživljavaju u društvu.
- Odgoj dolazi iz obitelji i odgojno-obrazovnih ustanova. Internet nije odgajanje, jer ne daje podlogu za život, što i jest sama definicija odgoja. Ono što, doduše, internet provocira je nošenje sa stvarima u životu za koje nisu stvorene pretpostavke i resursi unutar odgojne zajednice. Roditelji su primarna jedinica koja pruža alate, svijest i savjest. Što je današnja definicija uspjeha mladih? Pa, na što kraći i bezbolniji način doći do uspjeha, što je najčešće biti bogat i slavan. Pričamo li tu o sociopatiji? Po meni ne, za tu dijagnozu su ipak potrebne određene godine i psihopatologija. Ali, ono što je sigurno jest da danas empatija nije popularna. Prisutna je, ali je nije moderno prakticirati.
Zamolili smo defektologinju da usporedi razinu empatije današnje djece, koja uglavnom komuniciraju putem ekrana, s onom od prije 10-20 godina.
- Nema je. Gledajte, ja se bavim kaznenim djelima s jako teškom posljedicama, koja uključuju silu i nasilje. Kada razgovarate s tom djecom, ona ne posjeduju nikakvo razumijevanje niti introspekciju onoga što su napravili. Ali, ono što je posebno poražavajuće, je da je nemaju ni roditelji.
---
/Shutterstock
---
Pedagoginja ističe da, ukoliko roditelj nije prisutan u odgoju djeteta, da će taj odgoj onda odraditi netko drugi; bio to internet, vršnjaci ili navijačke skupine.
- Djeca uče iz primjera. Posljednjih desetljeća su roditeljske figure, u smislu vremena, smanjeno prisutne u životima djece, čime se već lagano formirao transgeneracijski izostanak roditeljske strukture. Svakako, biti roditelj je jako teško. Nitko se nije rodio kao roditelj, roditeljem se postaje. Ja ne mogu odgajati svoje dijete po nekin vlastitim načelima, već moram taj odgoj staviti u kontekst društva u kojem živim i okruženja u kojem jesam. Potrebno se prilagoditi te malo opustiti stavove i uvjerenja. Struktura koja je postojala u našem odgoju ili u odgoju naših roditelja nije nužno ona koja je i najbolja za naše dijete. Ovo su neka druga vremena. Da bi nas djeca uopće mogla čuti, mi moramo s njima stvoriti odnos povjerenja i privrženosti, a iz toga se onda rađa i poštovanje. To je nešto što roditelj treba zaslužiti.
Dotičemo se medija, društvenih mreža i marketinga te s Jakas pričamo o tome kakve vrijednosti i modeli ponašanja se uopće nude današnjima mladima kao uzori.
- U našem društvu je sve lažno i frizirano, kako na društvenim mrežama, tako i u medijima. Djeca upijaju sve oko sebe poput spužve. Zbog toga su, uslijed trenutnog okruženja, nesretni, tužni i anksiozni. Usporedno, imamo jednu apsurdnu situaciju, u kojoj porast svih mogućih socijalnih poremećaja prati pad prijavljenih kaznenih djela. Onda opet, radi se o sve težim i težim djelima, ali brojčano sve manjim. Je li to zato što mladost više ne funkcionira na ulici, kao prije 10-15 godina... Ne znam. Je li to znači da nam je društvo bolesno? Pa, gledajte... Djeca su, svakako, slika društva.
---
Ahmad Al-rubaye/Afp
---
Pitamo pedagoginju gdje je korjen socijalne disfunkcionalnosti mladih koji formiraju problematična ponašanja.
- Pa, svakako u odrastanju i svim faktorima koji okružuju to odrastanje, poput siromaštva ili roditelja koji rade dva-tri posla pa provode premalo vremena s djecom. Današnje društvo je lišeno i podrške susjedstva; što je postojalo do prije 20-ak godina. Tu je, jasno, i socijalna izolacija. Što se tiče samih obiteljskih struktura, takva djeca najčešće doživljavaju visokokonfliktni razvod roditelja, fizičko ili seksualno nasilje među članovima, ovisnosti u obitelji, odlazak roditelja u zatvor, kao i prisutnost psihičkih oboljenja poput depresije, a konačno i samoubojstva. Sve navedeno se često može naći i kod roditelja od roditelja, pri čemu se, opet, radi o transgeneracijskom prijenosu traume.
Defektologinja potvrđuje; sve dolazi iz obitelji.
- To je nukleus odgoja. A mlade obitelji su sve više i više disfunkcionalne. Roditelji prepuštaju odgoj bakama i didama, odgojno-obrazovnim institucijama i ulici. Danas se očekuju da sve škole imaju produženi boravak, što znači da će djeca biti van kuće cijeli dan. Zapravo, svi će biti van kuće cijeli dan, jer su roditelji na poslu, tako da se navečer tu može samo jest i prespavat. Ako i te večeri kojim čudom sjednu zajedno za neki stol, opet će svatko imati svoj mobitel u ruci. Današnji obiteljski stanovi više liče na nekakav hostel. Stanari dijele prostor, ali se, praktički, ne susreću.
---
Sigrid Olsson/Photoalto Via Afp
---
Kao dodatni problem Milović ističe manjak komunikacije između djeteta i članova obitelji, koji nastaje zbog "modernog" načina života.
- Djeca do dvanaeste godine stvaraju iskustvo isključivo iz svoje lokalne sredine, zbog čega je njihova obrada informacija unutar kućanstva ključna. Nažalost, izgubile su se neke tradicionalne vrijednosti, poput zajedničkog jedenja za stolom, što smanjuje mogućnost za razmjenu iskustava i sadržaja. Paralelno, djeca sve više bježe na internet. Ali, po mom iskustvu, neće nitko napraviti nešto samo zato što je to vidio online, nego jer nije dobio povratnu informaciju od autoriteta i prostor za formiranje mišljenja.
Isto tako, navodi pedagoginja, roditelji često ne vode računa o tome kako međusobno komuniciraju u prisustvu djece ili o čemu i kako razglabaju u društvu svojih prijatelja.
- Po mojim vlastitim iskustvima, način komuniciranja odraslih pred djecom često pleše na rubu nekakvog prekršaja, da ne kažem da zna biti i kriminalan. Nije problem imati mišljenje o nečemu, je li to politička situacija ili prava LGBT osoba, ali problem nastaje kada se to mišljenje na neadekvatan način iznosi pred nezrelim bićima. Kao da ljudima nedostaje određena svijest i kritičko promišljanje onoga što će izgovoriti, nekakav komunikacijski filter. Jer, ako vi pričate ispred djeteta o nečemu kao o bolesti, onda se ne trebate čuditi ako sutra ono sutra na Whatsappu prozove nekoga bolesnikom.
---
---
Pedagoginja nam priča i o fenomenu "isključivanja" kod djece s kojom radi, a što se i sve češće primjećuje kod današnje djece općenito. To stanje se, poznato je, naziva ADHD.
- Recimo, imam razgovor s nekim djetetom, po pitanju određene sankcije. S njim, naravno, tu dođu i roditelji, I, dok oni pričaju, što meni zna biti i simpatično, to dijete gotovo da mislima nije u sobi. Onda, kada kasnije razgovoram s njima, najčešće govore kako se osjećaju nemoćno. Pokušali su, trudili su se, rekli su mu... Ali, držanje predavanja nije odgoj. Neverbalni dio čini 80 posto komunikacije. To kako se ponašamo prema partnerima i roditeljima, kako komentiramo susjede i prijatelje, to je odgoj. Ovo drugo su naredbe. Dijete treba uvijek i stalno pitati za povratnu informaciju.
A je li danas, pitamo Milović, teže odgajati djecu nego ikad?
- Čini mi se da je izazovnije. I mi, kao roditelji, imamo neke svoje želje i potrebe. Uslijed ubrzanog načina života, nije lako oformiti obiteljsku strukturu u kojoj oba odrasla člana mogu istovremeno biti dobri roditelji, dobri zaposlenci i dobri supružnici. A da ne govorimo o vanobiteljskim aktivnostima... Ali, ako se ne možemo toj našoj djeci posvetiti tih ključnih 15 godina njihovog formiranja i pobrinuti se da postanu ljudi kakvi bismo htjeli da postanu, zašto smo ih onda uopće donosili na ovaj svijet?
---
/Shutterstock
---
Jakas se prisjeća da, prije desetak godina, kada je njena kćer maturirala, su njene kolege i ona na norijadi nosili majice s natpisom: "Mi smo vaša budućnost. Je li vas strah?"
- Radi se o jednoj ozbiljnoj splitskoj gimnaziji, iz koje se regrutira kadar koji gradi ovo društvo. Svima u toj školi, uključujući nastavnike i stručnu službu, je ta poruka bila smiješna. Meni se, i dan danas, digne kosa na glavi kad se sjetim te crne majice s bijelim natpisom. Samo ću vam reći da tada još uvijek nismo imali ovu navalu društvenih mreža koju imamo danas, niti dijagnoze koje dolaze s njima. Sada, uz tu virtualnu stvarnost, koja skoro pa da nema cenzure i koju ne možete kontrolirati, nas zaista mora biti strah.
---
Pogubni efekt nejednakosti:
Milović je spomenula ekonomsku nestabilnost kao faktor disfunkcionalnosti. U knjizi "Razina duha: zašto je ravnopravnost bolja za sve" autora Wilkinsona i Pickett istraživana je i uspoređena velika količina društvenih podataka. Ustanovljeno je da društva s velikim jazom u prihodima disproporcionalno pate od niza javno-zdravstvenih problema, uključujući veću stopu odlazaka u zatvor, ubojstava, mentalnih bolesti, lošeg obrazovanja, tinejdžerske trudnoće, itd.
Kad je u pitanju koncentracija neto imovine u Hrvatskoj, 5 posto najbogatijih u 2017. godini je raspolagalo s 35,1 posto ukupne imovine, odnosno nešto ispod prosjeka eurozone (38,1 posto). Razina nejednakosti dohodaka i imovine u Hrvatskoj je trenutno viša nego u nekim sličnim postsocijalističkim zemljama poput Slovačke i Slovenije. Također, ako se usporede samo visine Gini indeksa dohotka u 1988. i 2018., tada je Hrvatska, u usporedbi s drugim zemljama za koje su dostupni podaci, ostvarila relativno snažan rast nejednakosti.
- Naše društvo propagira bogatstvo i stvara moćnike kojima se dozvoljeno svašta. To stvara socijalni jaz i nemogućnost društvene kohezije, što posljedično pojačava opasnosti od mnobrojnih negativnih pojava. Naravno, ne traži nitko da su plaće jednake, ali bi bilo razumno da su s tim plaćama svi zadovoljni.
---
---
Defektologinja o stručnoj pomoći:
- Danas postoji more stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem i pružaju neku vrstu pomoći. Međutim, mene naročito plaši to što na dnevnoj bazi viđam roditelje koji "negdje vode" svoju djecu, a ne znaju odgovoriti gdje ih vode i kod koga ih vode. To je jedno jako sivo područje u kojem svatko može raditi što hoće. A roditelji, često needucirani, se vode linijom manjeg otpora i traže da netko drugi nešto odradi umjesto njih.
Nijedan stručnjak, ma koliko bio kvalitetan i sposoban, ne može preuzeti ulogu roditelja, a oni se točno na takav način ponašaju. Jer, danas je najlakše nešto platiti, pritom ne znajući gdje je to dijete niti imajući ikakvu povratnu informaciju o njegovom terapijskom procesu. Nemojte me krivo razumjeti, stvari su jako ozbiljne i puno djece treba psihološku pomoć. Ali moramo biti vrlo oprezni kod odabira adrese za tu vrstu njege, kako ne bismo upali u zamku privida sanacije situacije.
Generacija Z - djeca rođena između 1995. i 2012. godine - praktički je od rođenja "kultivirana" sveprisutnošću nasilnog sadržaja. On im se u filmovima nudi bez ikakve cenzure, a u videoigricama si čak najčešće nagrađen što si nasilniji. Kako je glavno obilježje Homo sapiensa da se jako brzo navikava na bilo kakvo okruženje - bio to koncentracijski logor ili gladijatorska arena - to nasilje je sada postalo integralni dio njihovih života.
Tijekom Prvog svjetskog rata je veliki broj vojnika pucao na način da ne pogodi drugog čovjeka; sa strane ili u zrak. Kada je to otkrila američka vojna vrhuška, njeni članovi su pobjesnili. To nije bio dobar način za ubiti mnogo ljudi. Stoga, odmah nakon rata su redizajnirali vojne kampove tako da su klasične mete zamijenile lu...
