Dossier Balkan (8): Hoxhini bunkeri danas mladima služe za seks

stdClass Object ( [id] => 45238 [title] => Dossier Balkan (8): Hoxhini bunkeri danas mladima služe za seks [alias] => dossier-balkan-8-hoxhini-bunkeri-danas-mladima-sluze-za-seks [catid] => 296 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Odmah iza granice vidimo i prvi bunker usječen u brdo, jedan od 700.000 takvih objekata kojima je Enver Hoxha premrežio zemlju. Danas su ti bunkeri napušteni, a služe uglavnom za ljubavni život mladih Albanaca i Albanki

piše DAMIR PILIĆ SNIMILI VINKA MARINKOVIĆ, PETAR REIĆ i JOVICA POPOVIĆ

Surovi su sinovi Albanije
Ali obiluju vrlinama...
Njihov bijes je, o itekako, smrtonosan
Ali sigurno je njihovo prijateljstvo

(George Byron:
“Putovanje Childea Harolda“)

Subota je, oko jedan popodne. U Ohridu vlada snježno nevrijeme, ali valja nam poći u Albaniju: do Tirane je samo 130 kilometara i računamo da ćemo u albanskoj prijestolnici biti najdulje za dva sata, ali čovjek snuje, a Bog snježnih zanosa odlučuje, i mi ćemo se Tirane domoći tek malo prije ponoći, nakon više od deset sati iscrpljujuće borbe s albanskim planinama i nediscipliniranim albanskim vozačima koji kao da nikada nisu vidjeli snijeg.

Već na prvoj 12-kilometarskoj dionici od Ohrida do Struge shvatili smo kako ovo neće biti ljupka vožnja balkanskim krajolicima: tip u kombiju ispred nas, iako nije vozio više od 40 na sat, odjednom je izgubio kontrolu i zamalo sletio s ceste, okrenuvši se potpuno bočno.

- Nemamo lance, je l’ ? – pita Pero.
- Nemamo – kažem, ponavljajući mu priču koju su meni ispričali u voznom parku Slobodne Dalmacije kad sam uzimao automobil: lanci za gume se u svijetu napuštaju, jer su dovoljne zimske gume. Istina, već sam se uvjerio da u ovom dijelu svijeta nitko nije čuo za tu novost, jer sam četiri-pet dana ranije na Kosovu zbog neposjedovanja lanaca već morao platiti globu, ali smo se ipak nadali da će nam zimske gume biti dovoljne za prelazak albanskih planina.

Zapeli smo negdje pet kilometara prije graničnog prijelaza Kafasan, na podnožju posljednjeg makedonskog brda, kao i deseci drugih vozila bez lanaca, te sam se morao prebaciti u Popov automobil (pametni Pop je lance stavio još u Ohridu) i vratiti se do najbliže pumpe da kupim proklete lance. Na pumpi gužva, svi kupuju što i ja: nitko od tih neinformiranih ljudi nije čuo da su lanci u svijetu napušteni.

Ali možda Balkan i nije svijet, što ne mora biti pogrda. Vraćamo se natrag i putem brojimo vozila koja su ostala zarobljena u snijegu: iako ih je sve više, od nekakve ralice nema ni korova, kao da su Makedonci neki daljnji rođaci Dalmatinaca. Vidim tipa s makarskim tablicama kako stavlja lance, a malo naprijed i jednog Zagrepčanina: što li njih tjera u Albaniju? Stavljamo lance i lagano milimo između vozila koja su zapela u snijegu. Na prijelazu Kafasan oko graničnih kućica šeta više pasa lutalica različitih pasmina. Ulazimo u “zemlju orlova”, kako Albanci nazivaju svoju domovinu (albanski: Shqipëria) i spuštamo se u dolinu: na prvi pogled, Albanci su puno agilniji i spremniji za snijeg na cesti od Makedonaca, jer vidimo ralice na sve strane. Na zidovima grafiti u slavu talijanskog nogometnog kluba “A. C. Milan”, znak da je albansko nogometno prvenstvo dozlaboga dosadno.

Zameteni konvoj

Odmah iza granice, s desne strane ceste, vidimo i prvi bunker usječen u brdo: samo mu siva kupola viri, pa se teško razaznaje u bjelini snijega koji je posve prekrio okolna brda.

To je samo jedan iz serije od oko 700.000 takvih strateških objekata kojima je višedesetljetni komunistički lider Albanije Enver Hoxha (vladao zemljom od 1944. do 1985.) premrežio svoju državu i potpuno je izolirao od svijeta: nakon što je 1948. prekinuo odnose s Jugoslavijom, 1961. sa SSSR-om, a 1978. i s Kinom, Albanija je sve do pada komunizma bila ono što je danas Sjeverna Koreja, pa je možda i razumljivo što se klatno povijesti sada okrenulo na suprotnu stranu: ulazak Albanije u EU i NATO podržava čak 90 posto današnjih Albanaca, što je, recimo, dva puta veći postotak od hrvatskog.

Uglavnom, danas su ti bunkeri većinom napušteni, a prema napisima u vodičima služe pretežno za ljubavni život mladih Albanaca i Albanki, što je zasigurno mnogo razumnija upotreba od one koju je zamislio diktator Hoxha.

Čim smo se spustili s granice u dolinu, snijega na cesti je nestalo (vidjelo se da je očišćen), a s obje strane ceste stajale su gomile albanskih muškaraca i rukama nam pokazivali da moramo skinuti lance (jer ćemo inače oštetiti gume), odnosno da će nam oni to napraviti za simboličnu naknadu od par eura.

I doista, ako je Popu, Peri i meni trebalo dobrih deset minuta da lance stavimo, albanskim majstorima je dostajalo dvadesetak sekunda da ih skinu, kao da cijeli život ne rade ništa drugo. Par stotina metara dalje zaustavljamo se na pumpi, ali ne da utočimo gorivo nego da slikamo pumpu: sva je od kamena, s kamenim stupovima i dva kamena orla na krovu.

- Da Frankenstein ima pumpu, ovako bi izgledala – kaže Pero.
Nakon dvadesetak kilometara polagane vožnje, za vrijeme koje smo se čudili gomilicama albanskih pješaka uz cestu koji su hodali ili stajali na najnevjerojatnijim dijelovima puta, kao da nešto čekaju, zatekao nas je novi zastoj: ispred nas je pucao pogled na stotine automobila koji su stajali na mjestu i idućih sat vremena nitko se nije pomaknuo ni za milimetar, osim što je u suprotnom smjeru prošao šareni autobus s velikim natpisom “Balkan Interbuss”: kamo li se taj zaputio?

Nakon sat vremena naš zameteni konvoj počeo se micati s mjesta, ali već nakon nekoliko minuta opet smo svi skupa zapeli na uskoj planinskoj cesti i takva je pat-pozicija potrajala dugo u noć. Situaciju je pogoršavala činjenica da su se ljudi masovno ubacivali u lijevi trak, što bi ubrzo stvorilo gadan čep, nakon čega bi opet sat-dva svi stajali na mjestu.

- Snijeg je jedna petina problema – šizila je Mare – a četiri petine su ovi Balkanci.
U nekom momentu, uočivši da smo stranci i da se nerviramo, prišao nam je momak iz susjednog automobila:
- Vi ste stranci? Držite malo veći razmak, jer albanski ljudi ne znaju voziti po snijegu.

Pero je neko vrijeme također šizio, a onda se i on ubacio u lijevi trak, po drevnom sistemu: “Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”.
- Ne bi ovo inače nikad napravija – pravda nam se – ali neću da me prave pizdom.

Preko Klisa do Tirane

U jednom trenutku Pero je pokušao proći kroz uski otvor između ograde i mercedesa sa švicarskim pločicama koji je nemoćno “šlajfao” po snijegu i koji je nekoliko muškaraca pokušalo izvući iz rupe.

Kako je na cesti bila gomila tih mercedesa’i džipova švicarskih oznaka, pretpostavili smo da su to Albanci iz zapadne Makedonije koji se nakon božićno-novogodišnjih praznika vraćaju na rad u Zapadnu Europu. Jedan od njih, vidljivo iznerviran Perinim pokušajima da prođe, prilazi nam gledajući u splitske tablice. Na kojem će nam se jeziku obratiti?

- Pa je l’ razumiješ ti naš jezik? – viče na Peru na čistom hrvatskom. – Pa sačekaj dok se mi ne izvučemo!
- Neću! – vikne Pero i prođe mu ispred nosa. I tako smo se, nakon šest-sedam sati stajanja i vožnje u prvoj i drugoj, konačno probili do grada Elbasana, 51 kilometar od Tirane.

Tu nas je čekalo novo iznenađenje: svih 51 kilometar puta do Tirane činile su strme serpentine kroz surove planine, kao naša stara cesta preko Klisa, samo produžena (cesta za Sljeme je autoput prema ovome). Prometni znakovi ograničavali su vožnju na 20 kilometara na sat, ponegdje čak i na 10 na sat, a sa strane ceste pružao se bezdan za neoprezne vozače.

Na jednom zavoju ugledamo veliki križ na obližnjem brdu: očito ni albanski katolici nisu odoljeli pošasti milenijskih križeva. Da Hoxha ustane iz groba, ne bi mu bilo lako: on je svojedobno Albaniju proglasio “prvom ateističkom državom u Europi”, te je od 1967. do 1990. Albanija bila jedina službeno ateistička država na svijetu.

U Tiranu se spuštamo odjednom, bez ikakva prijelaza i najave, bez proširenja ceste, bez tragova javne rasvjete, iako je već duboka noć.
- Ne mogu virovat da im je ovo ulaz u glavni grad – kaže Pero.

Tek sutradan, kad budemo sjedili u rotirajućem staklenom kafiću na vrhu nebodera Sky Tower i panoramski gledali Tiranu iz svih kutova, postat će nam jasno da Tirana i nema drugog izbora: grad je sa svih strana okružen planinama, među kojima nema ni jedne usjekline koja bi omogućila širu dolaznu cestu. Zahvaljujući tome Tirana je praktično neosvojiv grad, osim možda iz zraka.

Uglavnom, već je gotovo ponoć, mi ulazimo u milijunsku, potpuno mračnu Tiranu i moramo naći naš hostel, za koji znamo samo da je u ulici Badhoka Bibi, nedaleko od Skenderbegova trga. Skenderbegov trg nije teško pronaći jer je monumentalan kao i svi glavni trgovi glavnih gradova bivših komunističkih zemalja, po uzoru na Tienanmen u Pekingu i Crveni trg u Moskvi. Ali kako naći ulicu Badhoka Bibi?

Zaustavljam nekog prolaznika sa ženom, oboje su pod jednim kišobranom. Čovjek je vrlo ljubazan, ali ne zna baš dobro engleski, pa ne razumije što znači riječ “street”.

- Ulica – kažem, i ugrizem se za usne: sad će početi tradicionalno albansko sumnjičenje da sam Srbin. I doista...
- Otkud ste vi? – pita čovjek smrknuto, kao da prije samo nekoliko sekunda nije bio sušta ljubaznost. Kad sam rekao “Hrvatska”, vidljivo je odahnuo: mogu tek misliti kako bi mu bilo da sam bio Srbin.

Frankensteinova pumpa, sva od kamena

Najbolji gradonačelnik svijeta

Konačno, nalazimo hostel i našeg domaćina Fredija pitamo gdje možemo nešto pojesti: posljednji obrok imali smo još jutros u Ohridu, a sada je gotovo ponoć.
- U ovo doba? – zgranu se Fredi. – Šta vam je, u Albaniji sad svi spavaju.

Vidjevši naše face, Fredi prizna da se samo šalio, te nas uputi u obližnji ugostiteljski kompleks “Tajvani”, prepun kafića i restorana. Dok čekamo jelo, rezimiramo situaciju: 130 kilometara za deset sati, i još smo dobro prošli: ima, naime, nesretnika koji se još nisu probili ni do Elbasana.

Ujutro se šetamo po Tirani, koja već godinama nije siva komunistička metropola, još otkad je 2000. njezin gradonačelnik postao pariški đak, slikar i kipar Edi Rama, bivši albanski ministar kulture, kojemu je jedna od prvih intervencija u gradsko tkivo bilo bojenje brojnih fasada i pročelja u jarke boje.

Rami teče već treći gradonačelnički mandat, a u međuvremenu je 2004. izabran za najboljega gradonačelnika svijeta, dok ga je časopis Time 2005. uvrstio na listu ljudi koji mijenjaju svijet nabolje: njegov je slogan da Tirana bude “grad izbora, a ne loše sudbine”.

Makedonsko-albanska granica: bez lanaca za gume nema šanse da prođete

I stvarno, premda samo nekoliko metara od Skenderbegova trga počinju makadam i potleušice, grad nije siv ni u jednom smislu: Andrea i Vinka nam tumače kako u arhitekturi Tirane primjećuju jak utjecaj austrijskog slikara i arhitekta Eriedensreicha Hundertwassera, s tim jarkim bojama i neobičnim, smjelim oblicima građevina.

Zaključujem da je Tirana grad koji pokušava čuvati svoju prošlost, pa se tako minareti iz otomanskog razdoblja izmjenjuju s talijanskim žuto-ružičastim zgradama iz 30-ih godina prošlog stoljeća i socrealističkim muralima i divovskim kipovima albanskih partizana.

Nakon pola sata šetnje sjedamo u kafić, i Vinka kaže:
- Meni Tirana uopće nije Balkan.
- Ni meni – veli Pero. – Više mi je ka neki grad srednje Europe.
- Osim ulaza u grad – kažem ja, jer me ulaz u Tiranu podsjetio na Bukurešt, Sofiju, Moskvu i Peking.

- Da mu stave javnu rasvjetu i malo ga umiju, grad bi bija bombon – zaključi Pero, dok se ja bacam na meditaciju na temu golemog Skenderbegova spomenika, koji je čak i veći od onog što smo ga nekidan vidjeli u Prištini.

Razmišljam o tome kako svaki balkanski narod slavi svoje konjanike i ratnike, čiji su spomenici obično na glavnim trgovima metropola: Hrvati slave kneževe i kraljeve, sve do bana Jelačića, Crna Gora je puna spomenika članova dinastije Petrović, posebno Njegoša, dok na Kosovu i Albaniji dominiraju spomenici Skenderbegu, albanskom junaku koji se u 15. stoljeću punih 30 godina uspješno nosio s Turcima. Svuda konjanici na balkanskoj turneji, jedino sam u centru Soluna vidio spomenik velikom antičkom filozofu Aristotelu, učeniku Platonovom. Je li to suština Balkana: starogrčki filozofi plus balkanski konjanici?

IDUĆE NEDJELJE:
Kad si u Draču, ideš na more

Na stranoj sisi

Uprkos gospodarskom rastu i napretku posljednjih godina, Albanija i dalje spada u najsiromašnije europske države: polovina radno sposobnih stanovnika su poljoprivrednici, a zemlja praktično živi od stranih donacija, kao i od pomoći svojih ‘gastarbajtera’, jer oko 20 posto populacije radi u inozemstvu, najviše u Grčkoj, Italiji, Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Izvoza gotovo uopće nema, a hrana se uvozi iz Grčke i Italije.

Bunker po glavi stanovnika, uspomena na vrijeme kad je Albanija bila najizoliranija država na svijetu

Trećina maloljetnika

Jedno od glavnih obilježja albanske države je mladost stanovništva, jer je među četiri milijuna Albanaca njih čak 34 posto mlađe od 18 godina, po čemu im u Europi konkurira samo susjedno Kosovo.

Zemlja je gotovo potpuno monoetnička: uz 95 posto Albanaca, u njoj živi oko tri posto Grka te manje skupine Crnogoraca, Srba, Vlaha, Bugara, Makedonaca, Goranaca i Roma.

Oko dvije trećine Albanaca su muslimani, pravoslavaca je 20 posto (žive na jugu), a katolika oko 10 posto (žive na sjeveru). Neovisno o vjeri, Albanci se dijele u dvije plemenske zajednice: Toske na jugu i Gege na sjeveru.