stdClass Object
(
[id] => 1378078
[title] => Njezin glas čujete u reklamama i kvizu Joker! Katarina priča kako je traumu iz djetinjstva pretvorila u svoju pobjedu
[alias] => njezin-glas-cujete-u-reklamama-i-kvizu-joker-katarina-prica-kako-je-traumu-iz-djetinjstva-pretvorila-u-svoju-pobjedu
[catid] => 481
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Iznenade li se ljudi kad im kažete da ste upravo vi misteriozni ženski glas iz Jokera, pitamo simpatičnu Hvaranku Katarinu Moškatelo, inače poznatu moderatoricu i spikericu koja svoj glas već godinama posuđuje u raznim reklamama.
- Iskreno, sada kada se priča oko Jokera polako zarolala, često me pitaju, istina. Neki se iznenade, neki ne. Nema pravila...
Za sebe kaže da može snimati apsolutno sve, od sjetne izgubljene djevojčice u velikom gradu koja traži svoje mjesto pod suncem, do hrabre žene koja će se izboriti za sebe i ono što voli. Uz mikrofon je doslovno odrasla, jedno smo je vrijeme i mi slušali u Splitu na frekvencijama nekadašnjeg Radija Rive, a onda se 2014. preselila u metropolu, gdje joj je samo nebo postalo granica.
- Na glasu sam puno radila, pazila ga i mazila. Radim ono što volim, dajem sve od sebe i stalno učim. Što se tiče Jokera, iznenadni poziv s Nove TV od producentice Marije-Jelene Zen, tamo krajem 2023. me baš razveselio, donio uzbuđenje i brojne upitnike s obzirom na to da se radi o prilično drukčijem konceptu kviza od ostalih na našim prostorima. Osim testiranja znanja, riječ je o vrlo interesantnom i drukčijem iskustvu za širu populaciju. Prvi put neki kviz nije rezerviran samo za kvizaše i "intelektualce", usudila bih se reći - kaže Katarina.
U kojim vam sve situacijama ljudi kažu da im je vaš glas poznat?
Često, u skoro svim situacijama, zapravo. Nekad osoba preko puta mene sama primijeti po glasu, nekad je na moderacijama dovoljno da se predstavim i krenu pitanja, ili netko jednostavno kaže: "Pa znaš Moškatelo, njezin glas stalno slušaš u reklamama". Uobičajeno slijedi lampica i "ahaaaa, pa da!" ili neka slična reakcija. Simpatično je to, i u svakoj situaciji bude ugodno, uz hrpu neizostavnih pitanja koja slijede, od "kako se time počne baviti?" do "pa da, ti vodiš i evente, čula sam te." Specifičan glas imam i teško je takva pitanja izbjeći u mom slučaju.
---
Katarina Moškatelo
Andrija Zelmanović
---
Znate li nekad promijeniti boju glasa i zezati prijatelje?
Često, ranije doduše. Mislim da se sprdofon zvao neki automat. Za vrijeme faksa, ali i radija, povremeno smo to radili dragim ljudima. Snimali se, sprdali se, humora nikad dosta. Ali kada se prihvatim svog zanata i poziva, imam sreću i vježbam pa moj glas lako mijenja boju, može biti prilično dubok i rašpast, ali i mekan, nježan, visok, veseo i razigran, sve po potrebi. Za dobru šalu, ali i vrlo ozbiljne teme.
Svojedobno ste radili kao turistički vodič. Kako ste na kraju završili u spikerskim vodama?
Još uvijek tu i tamo odem na poneku turu s grupom u svojstvu vodiča. Priznajem, pandemija je promijenila sve, pa i to. Tako sam i ja manje putovala izvan Hrvatske, upita nije bilo. No, nisam se potpuno ohladila od tog poziva. Zaista uživam raditi s ljudima, prenositi naučeno, istraživati, biti u zahtjevnim situacijama, učiti... Paralelno sam za vrijeme studija u Splitu radila u F-Toursu i na starom Radiju Riva, pa kasnije i na Totalnom FM-u, s predivnim ljudima s obje strane, tako da je spikiranje i prvi upit za HNK Split došao prirodno, za vrijeme jedne smjene na radiju, kolega me jednostavno predložio u trenu kada su tražili novi glas. U Zagrebu me Marinko Leš "otkrio" i obučavao, rekla bih čak mentorirao, a pomogli su mi i neki dragi kolege s Antene Zagreb. Uvijek se nešto rolalo na tom polju, no nikad nisam samo spikirala pred mikrofonima. Rijetki ljudi to znaju, osim onih s kojima surađujem, jer nisam TV lice i ne eksponiram se previše. Uz spikiranja danas moderiram raznolika događanja, evente, press konferencije, panele, festivale, ma sve po potrebi. Obučavam i druge koji imaju problema s javnim nastupanjem. Multipraktik sam oduvijek i prilagodljiva, kažu, tako da sam tijekom proteklih 20 godina pokrila skoro sve što uključuje mikrofone, osim pjevanja. Na sreću, za sada (smijeh).
---
Katarina Moškatelo
Nova TV
---
Što vam je najteže, a što najdraže u vašem poslu?
Mislim čak ovo što sam upravo navela, prilagođavanje izazovima. Svaki projekt je potpuno drukčiji, jednako je teško i divno prilagođavati se, kao i testirati vlastite granice. Posebno je intenzivan taj osjećaj odgovornosti kad određenom brendu, koji se stvarao mjesecima i godinama, imate priliku udahnuti glas, staviti na jedno "i" točku. Pogoditi nijansu, emociju, glasnoću, tempo. Jednako kao što je ugodno i izazovno dobiti povjerenje za moderaciju određenog eventa i teme, u koju treba proniknuti, shvatiti i ponuditi klijentu ono što je zamislio. Rekla bih da imam priliku začiniti stvari i dati nečemu emociju. Trudim se to raditi predano i kvalitetno, nadam se da uspijevam, jer dobro znamo da je autentična emocija ona koja se danas povećalom traži, rijetko nudi i dobro prodaje!
Je li vam neobično kad čujete reklamu koju ste snimili?
Je. Uglavnom. Zašto? Po prirodi, a i zahvaljujući obitelji, prilično sam samokritična, tako da se uglavnom nerviram oko detalja, ali i dumam kako bi moglo bolje sve čega se dočepam nakon završetka projekta. Pomalo sam perfekcionistica pa je bolje možda da ne čujem i ne vidim sebe često.
---
---
Osim reklama, imate li želju za još nekim projektom koji dosad još niste realizirali?
Kako ne! Puna sam želja kao šipak koštica. Nadam se, u veselju, da će se tu naći snimanje naracija za poneki dokumentarac, a rado bih snimila i vlastiti. Bilo bi zanimljivo otvoriti marketing agenciju s mojim vrijednim prijateljima. Voljela bih imati neki topli vintage shop, knjižaru i kafeteriju u jednom, restorančić u masliniku ili zanimljiv dućan/galeriju na otoku ili pak dućan domaćih hvarskih proizvoda u Zagrebu. Organizirati vlastitu društveno odgovornu konferenciju, educirati trajno sebe i prenositi znanje na mlađe generacije i one kojima moje iskustvo može biti korisno, u starosti recimo pomalo DJ-at... Ma ne nedostaje ideja u mom malom blokiću i glavi, samo bi mi tri života + mecena trebali.
Imate li uzore među našim legendarnim spikerima?
Spomenuti Marinko Leš koji ima tako "smooth" i prilagodljiv glas, specifični Kopriva, nježna Cerovečki, sveprisutni Baby Dooks, turbo aktivna Juranović Jelena, ma toliko divnih kolega imam, ne samo kod nas nego i preko granice, samo nikako da nas netko sastavi sve zajedno na nekom godišnjem druženju spikera. Premalo se bavimo svojim statusom, zaštitom izvođačkih prava, vremenom otkupa glasa, odvajanjima kanala, edukacijama, krizom tržišta, dolaskom AI… Imamo tema, samo nemamo termin. Pozivam ih ovim putem da se malo aktiviramo i razbudimo. Ne može nam škoditi.
Dogodi li vam se da izgubite glas?
Nekoliko puta mi se i to dogodilo, ali samo na turama u Španjolskoj s maturantima u svojstvu vodiča. Pričamo nekad i više od osam sati, pa obavezni večernji izlasci, nadvikivanja u klubovima, još ako ste pušač - budite sigurni da ste sutra u "silent moodu". No grupa ima pravo čuti i dobiti sve što su platili, pa koristim razne vradžbine uz sirupe i propolis, čisto da se ne ugasim kompletno, makar šaptala i svi u busu spavali. Srećom, dobar glas se brzo vrati, a kroz to vrijeme kompenziram karizmom.
S obzirom na to da živite od svog glasa, na koje ga sve načine čuvate?
Klasik, trudim se ne piti ledena i gazirana pića i unositi što manje štetnih stvari za glas, primjerice jako začinjenu hranu. Bitno mi je ne forsirati glas, posebno ga čuvam ako sutra imam nešto zahtjevno, večer prije nema izlaska, makar bio najbolji u ponudi. Pazim na san prije moderacije ili jutarnjih spikiranja. Glas isto treba paziti i maziti, razgibavati ga, kao i sve ostalo, traži trud i vrijeme. Naravno, daleko sam od savršeno odgovorne, ali se zbilja trudim.
---
Katarina Moškatelo
Domagoj Kunić
---
Kako je biti freelancer u Hrvatskoj?
Izazovno. Kao i u svakoj drugoj rijeci. Plivam malo uzvodno, malo nizvodno. Sve ovisi o tome koliko se dam, trudim, dokazujem, borim (sa sobom, ne drugima), učim, ali kada se to sve radi kroz neku lakoću i igru, puno lakše pada. Iskreno, nisam poslovala nikad bolje, u prijevodu, uz stalni posao sam imala manje vanjskih angažmana, slabiju zaradu. Nisam fan generaliziranja, kako nekome u državnoj upravi može biti teško, tako i čistačici može biti lagano na njenom radnom mjestu. Znam, zvuči na prvu suludo. No, puno toga, pa tako i posao, ovisi o našem stanju u glavi i okolnostima.
Što to ima Zagreb, a Split nema?
Znate i sami, odgovorit ću vam što i 90% južnjaka u Zagrebu. Prilike. Više prilika, veće tržište, drukčije cijene. Drukčiju arhitekturu, bolju ponudu kazališta, koncerata, događanja općenito. Hiperaktivna sam i znatiželjna, društvenjak, treba mi taj dio sjevera, jednako koliko mi duši treba jug. Pa jurcam "gori-doli" i kompenziram kako znam i umijem.
---
Katarina Moškatelo
Domagoj Kunić
---
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo na Hvaru?
Prekrasno. Iskreno. Taman toliko da doda balans svemu ovome iznad, ranije navedenome. Potpuno druga priča od života koji danas živim. Mir. Neopterećenost. Bezbrižnost. Priroda. Sloboda. Bile bi to neke od riječi koje opisuju dobar dio od 18 godina života na mom rodnom otoku.
Prepoznaju li Hvarani glas svoje male?
To bi njih trebalo pitati, ali neki se ponekad jave, pitaju. Uvijek je ugodno i toplo oko srca proćakulati s mojim otočanima kad sam dolje. Svašta ih zanima, a ja rado dijelim iskustva i neke zabavne momente iz posla i dijametralno suprotnog života na sjeveru.
Nedostaje li vam Dalmacija?
Naravno. Posebno nedjeljom. Posebno gradele. Posebno pjesma. Otvorena komunikacija bez dlake na jeziku. Smijeh. Direktnost. Ljudi. Nekoć sam mislila da kompenziram zelenilom i ludim ritmom života, danas realno vidim prednosti i mane, sjevera, ali i juga. Međutim, znamo da srce i dušu ne zanima previše ništa racionalno.
---
Katarina Moškatelo
Domagoj Kunić
---
Što prvo napravite kad dođete?
Ovisi. Nekad prvo vespicom idem do mora okupat se. Nekad na kavu na lanternu u Paiz. Nekad prvo ocu na grob. Nekad odmah doma u Dol na teracu, za pjat. Volim gledat s terace iz djetinjstva moje lipo selo i sve te ljude u njemu. Promatrat. Život na otoku je posebna priča, zaslužuje libar, ne stane u ovaj intervju sve što bih vam odgovorila na pitanja o Hvaru. Volim ga i nadam se da ću jednom kad budem dolazila prvo izać na teracu moje kozje kućice, kad je sredim, s kavom u ruci uz neki dobar jazz u pozadini.
Prije četiri godine povodom dana borbe protiv nasilja otvoreno ste progovorili o tome da ste i sami bili žrtva kao djevojčica. Je li vam trebalo hrabrosti da javno iznesete svoju priču?
Apsolutno. Danas za sve treba hrabrosti. Za potražit posao. Za vozit auto. Za bit u braku. Za dignut se s kauča pojedincima isto treba hrabrosti. Kako ne bi meni trebalo hrabrosti, kada znam da su živi (osim oca) svi moji koji ne žele o tome, koji se sigurno još uvijek grizu jer tada nisu ništa poduzeli, ali im je preteško to iskomunicirati, pa će zamjerati da to uopće spominjem. Zna se da je to kategorija "bilo pa prošlo, zakopajmo", to su teme koje je lakše izbjeći i gurati pod tepih. Baš zato o njima progovaram. Rizično je i treba hrabrosti jer ću možda bit čudna otočanima ili označena u svom poslu i karijeri. No hrabrosti mi u životu nije nedostajalo, srećom. Dugo, predugo sam šutjela. Godinama. Tu frustraciju, nerazumijevanje, bol i traumu razumiju samo oni koji su prošli na bilo koji način takva iskustva, bilo da su imali podršku najbližih ili, kao u mom slučaju - nisu. Oni najbolje razumiju, ali cilj je da glavu i rep, posljedice zlostavljanja razumije društvo u cjelini.
---
Katarina Moškatelo
Nova TV
---
Cilj je i ohrabriti žrtve, bez obzira na kategoriju čina, spol i godine. Nikad nisam bila ljubitelj preuzimanja uloge žrtve. Borba za sebe je bitna. Mislim da kvalitetno nošenje s traumom uz stručnu pomoć psihologa može napraviti puno. Kroz sve to je trebalo proći, jasno, nemoguće je ostati neoštećen, no vjerujem da je moguće minimizirati posljedice s vremenom, a vremena i snage treba puno. Kao i podrške. Shvatila sam da je moja odgovornost govoriti o tome javno, i da tu nema prostora za pitanje hrabrosti. S vremenom se odijelite od bolnih emocija, oprostite svima i sebi, racionalizirate. Barem je takva moja putanja bila od tih godina do današnjih četrdesetih. Napominjem, do tridesetih nisam o tome pričala ni s kim, osim s ponekom prijateljicom, otvoreno o blokadama i posljedicama - nikada, o razočaranju, tugama, upitnicima, nikada. Isplakala se pošteno do tridesetih isto nisam, jer sam živjela čuvajući se, "ako se otvorim i raspadnem - tko će me sastaviti", kočila sam sebe i živjela s uvjerenjem da je sve u redu, i da se o tome samo ne smije govoriti jer ću upasti u rupu bez dna. Naučila sam do danas da je potpuno u redu raspasti se, štoviše preporučljivo.
Kako ste uspjeli prijeći preko te traume?
Mislim da je to cjeloživotni biljeg i proces. Nije lako biti kratak i jasan u ovoj temi. Zamjeranje, mržnja, maske, mene nisu dovele nigdje. Pomaže racionaliziranje, borba za sebe, svoj duh, uz promišljanje, sagledavanje šire slike, rad na sebi, terapija. Prelazim polako ali sigurno, promatram gdje me i u čemu oštetilo. Popravljam. Ne zabrijavam ili po naški ne infišajen. Nježno, u svom ritmu. Sve to uz divne prijatelje, poziv koji obožavam, posao koji sam unatoč svemu uspješno izgradila plus definitivno vjeru i pomoć i podršku "Frenda Gore" koji me nikad nije ostavio samu ili na cjedilu. Duhovnost je važna.
---
Katarina Moškatelo
Andrija Zelmanović
---
Da ste mogli, što biste tada napravili drukčije?
Ništa. Nisam znala kao zbunjena djevojčica što se radi u tom slučaju, što se događa, umišljam li, smijem li reći, ako da, kome reći, moji će doma poludjeti ako saznaju o kome je riječ i što se sustavno dešava. Preplavi te strah. Blokiran si. Ne znam. Teško je to reći. Možda bih izbjegla i lokaciju i osobu da sada imam tih 11/12/13 godina...
---
Katarina Moškatelo
Sasa Buric/Cropix
---
Kad vam je u životu bilo najteže?
Puno puta mi je bilo teško. Kome nije. Trudim se ne fokusirati na to. No mislim da mi je najteže kada mi se sruši slika o nečem u što uporno, predano i beskompromisno vjerujem i ulažem. Teško mi je kada se probudim i shvatim da sam živjela u nekoj utopiji. Uvijek se iznova pitam, kako je moguće. Najteže mi je zapravo u životu kada ne poslušam intuiciju.
Kako se u današnje stresno vrijeme nosite sa strahovima i anksioznošću?
Osobno ih nemam previše. Ili se tješim. Možda je tu neko nepovjerenje, slijedom svega navedenog. No, s obzirom na to kako su izgledale neke etape i periodi mog života, meni se ni potresi ni pandemije, s te strane, nisu činile tako dramatične, jer na njih ne možemo utjecati. Možemo samo na sebe. Na strah i anksioznost možemo utjecati. Eto tako se nekako nosim, mijenjajući sebe, analizirajući sebe, druge, kritički promišljajući, uz puno druženja i otvorenih razgovora s dragim novim ljudima, prijateljima, skidajući sloj po sloj, masku po masku, stavljajući fokus na dobro, što god to bilo. Nekome je to šetnja po planini ili uz more, nekome kuhanje, vezenje, slikanje, sviranje, nekome sport, nekome pisanje, djeca, volontiranje, životinje. Izbor je na nama svaki dan čim otvorimo oči. Pokušajmo biti svjesni kakva uvjerenja živimo, što mislimo, s kim se družimo, što upijamo... Zvučim malo kao samoprozvani guru majstori kojih danas ne nedostaje, no šalu na stranu. Svi odgovori, i sva rješenja na sva pitanja i strahove - leže u nama. To putovanje samospoznaje nije lako, ali se trud višestruko isplati. Treba znati usporiti, osluškivati sebe, a u ovoj buci danas to nije jednostavno. Osobno se volim vratiti sebi samoj nakon što se dijelim kroz moj posao u velikoj količini, intenzivno, energetski, verbalno, emotivno često s drugima, ali se uvijek vratiti sebi, svaki dan. Toplo preporučujem!
Nova TV
)
)
[bgPosition] =>
[text] => {OCMSplitter}
Iznenade li se ljudi kad im kažete da ste upravo vi misteriozni ženski glas iz Jokera, pitamo simpatičnu Hvaranku Katarinu Moškatelo, inače poznatu moderatoricu i spikericu koja svoj glas već godinama posuđuje u raznim reklamama.
- Iskreno, sada kada se priča oko Jokera polako zarolala, često me pitaju, istina. Neki se iznenade, neki ne. Nema pravila...
Za sebe kaže da može snimati apsolutno sve, od sjetne izgubljene djevojčice u velikom gradu koja traži svoje mjesto pod suncem, do hrabre žene koja će se izboriti za sebe i ono što voli. Uz mikrofon je doslovno odrasla, jedno smo je vrijeme i mi slušali u Splitu na frekvencijama nekadašnjeg Radija Rive, a onda se 2014. preselila u metropolu, gdje joj je samo nebo postalo granica.
- Na glasu sam puno radila, pazila ga i mazila. Radim ono što volim, dajem sve od sebe i stalno učim. Što se tiče Jokera, iznenadni poziv s Nove TV od producentice Marije-Jelene Zen, tamo krajem 2023. me baš razveselio, donio uzbuđenje i brojne upitnike s obzirom na to da se radi o prilično drukčijem konceptu kviza od ostalih na našim prostorima. Osim testiranja znanja, riječ je o vrlo interesantnom i drukčijem iskustvu za širu populaciju. Prvi put neki kviz nije rezerviran samo za kvizaše i "intelektualce", usudila bih se reći - kaže Katarina.
U kojim vam sve situacijama ljudi kažu da im je vaš glas poznat?
Često, u skoro svim situacijama, zapravo. Nekad osoba preko puta mene sama primijeti po glasu, nekad je na moderacijama dovoljno da se predstavim i krenu pitanja, ili netko jednostavno kaže: "Pa znaš Moškatelo, njezin glas stalno slušaš u reklamama". Uobičajeno slijedi lampica i "ahaaaa, pa da!" ili neka slična reakcija. Simpatično je to, i u svakoj situaciji bude ugodno, uz hrpu neizostavnih pitanja koja slijede, od "kako se time počne baviti?" do "pa da, ti vodiš i evente, čula sam te." Specifičan glas imam i teško je takva pitanja izbjeći u mom slučaju.
---
Katarina Moškatelo
Andrija Zelmanović
---
Znate li nekad promijeniti boju glasa i zezati prijatelje?
Često, ranije doduše. Mislim da se sprdofon zvao neki automat. Za vrijeme faksa, ali i radija, povremeno smo to radili dragim ljudima. Snimali se, sprdali se, humora nikad dosta. Ali kada se prihvatim svog zanata i poziva, imam sreću i vježbam pa moj glas lako mijenja boju, može biti prilično dubok i rašpast, ali i mekan, nježan, visok, veseo i razigran, sve po potrebi. Za dobru šalu, ali i vrlo ozbiljne teme.
Svojedobno ste radili kao turistički vodič. Kako ste na kraju završili u spikerskim vodama?
Još uvijek tu i tamo odem na poneku turu s grupom u svojstvu vodiča. Priznajem, pandemija je promijenila sve, pa i to. Tako sam i ja manje putovala izvan Hrvatske, upita nije bilo. No, nisam se potpuno ohladila od tog poziva. Zaista uživam raditi s ljudima, prenositi naučeno, istraživati, biti u zahtjevnim situacijama, učiti... Paralelno sam za vrijeme studija u Splitu radila u F-Toursu i na starom Radiju Riva, pa kasnije i na Totalnom FM-u, s predivnim ljudima s obje strane, tako da je spikiranje i prvi upit za HNK Split došao prirodno, za vrijeme jedne smjene na radiju, kolega me jednostavno predložio u trenu kada su tražili novi glas. U Zagrebu me Marinko Leš "otkrio" i obučavao, rekla bih čak mentorirao, a pomogli su mi i neki dragi kolege s Antene Zagreb. Uvijek se nešto rolalo na tom polju, no nikad nisam samo spikirala pred mikrofonima. Rijetki ljudi to znaju, osim onih s kojima surađujem, jer nisam TV lice i ne eksponiram se previše. Uz spikiranja danas moderiram raznolika događanja, evente, press konferencije, panele, festivale, ma sve po potrebi. Obučavam i druge koji imaju problema s javnim nastupanjem. Multipraktik sam oduvijek i prilagodljiva, kažu, tako da sam tijekom proteklih 20 godina pokrila skoro sve što uključuje mikrofone, osim pjevanja. Na sreću, za sada (smijeh).
---
Katarina Moškatelo
Nova TV
---
Što vam je najteže, a što najdraže u vašem poslu?
Mislim čak ovo što sam upravo navela, prilagođavanje izazovima. Svaki projekt je potpuno drukčiji, jednako je teško i divno prilagođavati se, kao i testirati vlastite granice. Posebno je intenzivan taj osjećaj odgovornosti kad određenom brendu, koji se stvarao mjesecima i godinama, imate priliku udahnuti glas, staviti na jedno "i" točku. Pogoditi nijansu, emociju, glasnoću, tempo. Jednako kao što je ugodno i izazovno dobiti povjerenje za moderaciju određenog eventa i teme, u koju treba proniknuti, shvatiti i ponuditi klijentu ono što je zamislio. Rekla bih da imam priliku začiniti stvari i dati nečemu emociju. Trudim se to raditi predano i kvalitetno, nadam se da uspijevam, jer dobro znamo da je autentična emocija ona koja se danas povećalom traži, rijetko nudi i dobro prodaje!
Je li vam neobično kad čujete reklamu koju ste snimili?
Je. Uglavnom. Zašto? Po prirodi, a i zahvaljujući obitelji, prilično sam samokritična, tako da se uglavnom nerviram oko detalja, ali i dumam kako bi moglo bolje sve čega se dočepam nakon završetka projekta. Pomalo sam perfekcionistica pa je bolje možda da ne čujem i ne vidim sebe često.
---
---
Osim reklama, imate li želju za još nekim projektom koji dosad još niste realizirali?
Kako ne! Puna sam želja kao šipak koštica. Nadam se, u veselju, da će se tu naći snimanje naracija za poneki dokumentarac, a rado bih snimila i vlastiti. Bilo bi zanimljivo otvoriti marketing agenciju s mojim vrijednim prijateljima. Voljela bih imati neki topli vintage shop, knjižaru i kafeteriju u jednom, restorančić u masliniku ili zanimljiv dućan/galeriju na otoku ili pak dućan domaćih hvarskih proizvoda u Zagrebu. Organizirati vlastitu društveno odgovornu konferenciju, educirati trajno sebe i prenositi znanje na mlađe generacije i one kojima moje iskustvo može biti korisno, u starosti recimo pomalo DJ-at... Ma ne nedostaje ideja u mom malom blokiću i glavi, samo bi mi tri života + mecena trebali.
Imate li uzore među našim legendarnim spikerima?
Spomenuti Marinko Leš koji ima tako "smooth" i prilagodljiv glas, specifični Kopriva, nježna Cerovečki, sveprisutni Baby Dooks, turbo aktivna Juranović Jelena, ma toliko divnih kolega imam, ne samo kod nas nego i preko granice, samo nikako da nas netko sastavi sve zajedno na nekom godišnjem druženju spikera. Premalo se bavimo svojim statusom, zaštitom izvođačkih prava, vremenom otkupa glasa, odvajanjima kanala, edukacijama, krizom tržišta, dolaskom AI… Imamo tema, samo nemamo termin. Pozivam ih ovim putem da se malo aktiviramo i razbudimo. Ne može nam škoditi.
Dogodi li vam se da izgubite glas?
Nekoliko puta mi se i to dogodilo, ali samo na turama u Španjolskoj s maturantima u svojstvu vodiča. Pričamo nekad i više od osam sati, pa obavezni večernji izlasci, nadvikivanja u klubovima, još ako ste pušač - budite sigurni da ste sutra u "silent moodu". No grupa ima pravo čuti i dobiti sve što su platili, pa koristim razne vradžbine uz sirupe i propolis, čisto da se ne ugasim kompletno, makar šaptala i svi u busu spavali. Srećom, dobar glas se brzo vrati, a kroz to vrijeme kompenziram karizmom.
S obzirom na to da živite od svog glasa, na koje ga sve načine čuvate?
Klasik, trudim se ne piti ledena i gazirana pića i unositi što manje štetnih stvari za glas, primjerice jako začinjenu hranu. Bitno mi je ne forsirati glas, posebno ga čuvam ako sutra imam nešto zahtjevno, večer prije nema izlaska, makar bio najbolji u ponudi. Pazim na san prije moderacije ili jutarnjih spikiranja. Glas isto treba paziti i maziti, razgibavati ga, kao i sve ostalo, traži trud i vrijeme. Naravno, daleko sam od savršeno odgovorne, ali se zbilja trudim.
---
Katarina Moškatelo
Domagoj Kunić
---
Kako je biti freelancer u Hrvatskoj?
Izazovno. Kao i u svakoj drugoj rijeci. Plivam malo uzvodno, malo nizvodno. Sve ovisi o tome koliko se dam, trudim, dokazujem, borim (sa sobom, ne drugima), učim, ali kada se to sve radi kroz neku lakoću i igru, puno lakše pada. Iskreno, nisam poslovala nikad bolje, u prijevodu, uz stalni posao sam imala manje vanjskih angažmana, slabiju zaradu. Nisam fan generaliziranja, kako nekome u državnoj upravi može biti teško, tako i čistačici može biti lagano na njenom radnom mjestu. Znam, zvuči na prvu suludo. No, puno toga, pa tako i posao, ovisi o našem stanju u glavi i okolnostima.
Što to ima Zagreb, a Split nema?
Znate i sami, odgovorit ću vam što i 90% južnjaka u Zagrebu. Prilike. Više prilika, veće tržište, drukčije cijene. Drukčiju arhitekturu, bolju ponudu kazališta, koncerata, događanja općenito. Hiperaktivna sam i znatiželjna, društvenjak, treba mi taj dio sjevera, jednako koliko mi duši treba jug. Pa jurcam "gori-doli" i kompenziram kako znam i umijem.
---
Katarina Moškatelo
Domagoj Kunić
---
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo na Hvaru?
Prekrasno. Iskreno. Taman toliko da doda balans svemu ovome iznad, ranije navedenome. Potpuno druga priča od života koji danas živim. Mir. Neopterećenost. Bezbrižnost. Priroda. Sloboda. Bile bi to neke od riječi koje opisuju dobar dio od 18 godina života na mom rodnom otoku.
Prepoznaju li Hvarani glas svoje male?
To bi njih trebalo pitati, ali neki se ponekad jave, pitaju. Uvijek je ugodno i toplo oko srca proćakulati s mojim otočanima kad sam dolje. Svašta ih zanima, a ja rado dijelim iskustva i neke zabavne momente iz posla i dijametralno suprotnog života na sjeveru.
Nedostaje li vam Dalmacija?
Naravno. Posebno nedjeljom. Posebno gradele. Posebno pjesma. Otvorena komunikacija bez dlake na jeziku. Smijeh. Direktnost. Ljudi. Nekoć sam mislila da kompenziram zelenilom i ludim ritmom života, danas realno vidim prednosti i mane, sjevera, ali i juga. Međutim, znamo da srce i dušu ne zanima previše ništa racionalno.
---
Katarina Moškatelo
Domagoj Kunić
---
Što prvo napravite kad dođete?
Ovisi. Nekad prvo vespicom idem do mora okupat se. Nekad na kavu na lanternu u Paiz. Nekad prvo ocu na grob. Nekad odmah doma u Dol na teracu, za pjat. Volim gledat s terace iz djetinjstva moje lipo selo i sve te ljude u njemu. Promatrat. Život na otoku je posebna priča, zaslužuje libar, ne stane u ovaj intervju sve što bih vam odgovorila na pitanja o Hvaru. Volim ga i nadam se da ću jednom kad budem dolazila prvo izać na teracu moje kozje kućice, kad je sredim, s kavom u ruci uz neki dobar jazz u pozadini.
Prije četiri godine povodom dana borbe protiv nasilja otvoreno ste progovorili o tome da ste i sami bili žrtva kao djevojčica. Je li vam trebalo hrabrosti da javno iznesete svoju priču?
Apsolutno. Danas za sve treba hrabrosti. Za potražit posao. Za vozit auto. Za bit u braku. Za dignut se s kauča pojedincima isto treba hrabrosti. Kako ne bi meni trebalo hrabrosti, kada znam da su živi (osim oca) svi moji koji ne žele o tome, koji se sigurno još uvijek grizu jer tada nisu ništa poduzeli, ali im je preteško to iskomunicirati, pa će zamjerati da to uopće spominjem. Zna se da je to kategorija "bilo pa prošlo, zakopajmo", to su teme koje je lakše izbjeći i gurati pod tepih. Baš zato o njima progovaram. Rizično je i treba hrabrosti jer ću možda bit čudna otočanima ili označena u svom poslu i karijeri. No hrabrosti mi u životu nije nedostajalo, srećom. Dugo, predugo sam šutjela. Godinama. Tu frustraciju, nerazumijevanje, bol i traumu razumiju samo oni koji su prošli na bilo koji način takva iskustva, bilo da su imali podršku najbližih ili, kao u mom slučaju - nisu. Oni najbolje razumiju, ali cilj je da glavu i rep, posljedice zlostavljanja razumije društvo u cjelini.
---
Katarina Moškatelo
Nova TV
---
Cilj je i ohrabriti žrtve, bez obzira na kategoriju čina, spol i godine. Nikad nisam bila ljubitelj preuzimanja uloge žrtve. Borba za sebe je bitna. Mislim da kvalitetno nošenje s traumom uz stručnu pomoć psihologa može napraviti puno. Kroz sve to je trebalo proći, jasno, nemoguće je ostati neoštećen, no vjerujem da je moguće minimizirati posljedice s vremenom, a vremena i snage treba puno. Kao i podrške. Shvatila sam da je moja odgovornost govoriti o tome javno, i da tu nema prostora za pitanje hrabrosti. S vremenom se odijelite od bolnih emocija, oprostite svima i sebi, racionalizirate. Barem je takva moja putanja bila od tih godina do današnjih četrdesetih. Napominjem, do tridesetih nisam o tome pričala ni s kim, osim s ponekom prijateljicom, otvoreno o blokadama i posljedicama - nikada, o razočaranju, tugama, upitnicima, nikada. Isplakala se pošteno do tridesetih isto nisam, jer sam živjela čuvajući se, "ako se otvorim i raspadnem - tko će me sastaviti", kočila sam sebe i živjela s uvjerenjem da je sve u redu, i da se o tome samo ne smije govoriti jer ću upasti u rupu bez dna. Naučila sam do danas da je potpuno u redu raspasti se, štoviše preporučljivo.
Kako ste uspjeli prijeći preko te traume?
Mislim da je to cjeloživotni biljeg i proces. Nije lako biti kratak i jasan u ovoj temi. Zamjeranje, mržnja, maske, mene nisu dovele nigdje. Pomaže racionaliziranje, borba za sebe, svoj duh, uz promišljanje, sagledavanje šire slike, rad na sebi, terapija. Prelazim polako ali sigurno, promatram gdje me i u čemu oštetilo. Popravljam. Ne zabrijavam ili po naški ne infišajen. Nježno, u svom ritmu. Sve to uz divne prijatelje, poziv koji obožavam, posao koji sam unatoč svemu uspješno izgradila plus definitivno vjeru i pomoć i podršku "Frenda Gore" koji me nikad nije ostavio samu ili na cjedilu. Duhovnost je važna.
---
Katarina Moškatelo
Andrija Zelmanović
---
Da ste mogli, što biste tada napravili drukčije?
Ništa. Nisam znala kao zbunjena djevojčica što se radi u tom slučaju, što se događa, umišljam li, smijem li reći, ako da, kome reći, moji će doma poludjeti ako saznaju o kome je riječ i što se sustavno dešava. Preplavi te strah. Blokiran si. Ne znam. Teško je to reći. Možda bih izbjegla i lokaciju i osobu da sada imam tih 11/12/13 godina...
---
Katarina Moškatelo
Sasa Buric/Cropix
---
Kad vam je u životu bilo najteže?
Puno puta mi je bilo teško. Kome nije. Trudim se ne fokusirati na to. No mislim da mi je najteže kada mi se sruši slika o nečem u što uporno, predano i beskompromisno vjerujem i ulažem. Teško mi je kada se probudim i shvatim da sam živjela u nekoj utopiji. Uvijek se iznova pitam, kako je moguće. Najteže mi je zapravo u životu kada ne poslušam intuiciju.
Kako se u današnje stresno vrijeme nosite sa strahovima i anksioznošću?
Osobno ih nemam previše. Ili se tješim. Možda je tu neko nepovjerenje, slijedom svega navedenog. No, s obzirom na to kako su izgledale neke etape i periodi mog života, meni se ni potresi ni pandemije, s te strane, nisu činile tako dramatične, jer na njih ne možemo utjecati. Možemo samo na sebe. Na strah i anksioznost možemo utjecati. Eto tako se nekako nosim, mijenjajući sebe, analizirajući sebe, druge, kritički promišljajući, uz puno druženja i otvorenih razgovora s dragim novim ljudima, prijateljima, skidajući sloj po sloj, masku po masku, stavljajući fokus na dobro, što god to bilo. Nekome je to šetnja po planini ili uz more, nekome kuhanje, vezenje, slikanje, sviranje, nekome sport, nekome pisanje, djeca, volontiranje, životinje. Izbor je na nama svaki dan čim otvorimo oči. Pokušajmo biti svjesni kakva uvjerenja živimo, što mislimo, s kim se družimo, što upijamo... Zvučim malo kao samoprozvani guru majstori kojih danas ne nedostaje, no šalu na stranu. Svi odgovori, i sva rješenja na sva pitanja i strahove - leže u nama. To putovanje samospoznaje nije lako, ali se trud višestruko isplati. Treba znati usporiti, osluškivati sebe, a u ovoj buci danas to nije jednostavno. Osobno se volim vratiti sebi samoj nakon što se dijelim kroz moj posao u velikoj količini, intenzivno, energetski, verbalno, emotivno često s drugima, ali se uvijek vratiti sebi, svaki dan. Toplo preporučujem!
Na glasu sam puno radila, pazila ga i mazila, kaže nam Katarina MoškateloDomagoj Kunić
Iznenade li se ljudi kad im kažete da ste upravo vi misteriozni ženski glas iz Jokera, pitamo simpatičnu Hvaranku Katarinu Moškatelo, inače poznatu moderatoricu i spikericu koja svoj glas već godinama posuđuje u raznim reklamama.
- Iskreno, sada kada se priča oko Jokera polako zarolala, često me pitaju, istina. Neki se iznenade, neki ne. Nema pravila...
Za sebe kaže da može snimati apsolutno sve, od sjetne izgubljene djevojčice u velikom gradu koja traži svoje mjesto pod suncem, do hrabre žene koja će se izboriti za sebe i ono što voli. Uz mikrofon je doslovno odrasla, jedno smo je vrijeme i mi slušali u Splitu na frekvencijama nekadašnjeg Radija Rive, a onda se 2014. preselila u metropolu, gdje joj je samo nebo postalo granica.
