Scena Showbizz

ista adresa

Hendrix postao Handelov podstanar: dva genijalna glazbenika imaju puno više zajedničkog nego što smo mislili

ista adresa

George Frideric Handel i Jimi Hendriximaju mnogo više sličnosti nego li ste to mogli zamisliti! Pod ovim bombastičnim naslovom "The New European" objavio je nedavno tekst povjesničarke pop-kulture dr.Sophie L. Deboick koja - baš kako je to primjereno medijskoj "sezoni kiselih krastavaca" podsjetila da su veliki Nijemac i veliki Amer stanovali na istoj londonskoj adresi.

Zašto baš sada? Pa zbog pedesete obljetnice objavljivanja Hendrixovog prvijenca i njegovog uzleta u orbitu najslavnijih (i najutjecajnijih) rock glazbenika. George Frideric Handel i Jimi Hendrix, veli autorica teksta, dijelili su muzičku genijalnost, istu londonsku adresu, a od lani dijele i isti "muzej". Jer, The Handel House Museum na adresi 23-25 Brook Street u londonskom Mayfairu od lani ima i dodatnu "ekstenziju" koja se zove i "Hendrixovim muzejem".

Točnije, njegov - u stilu šezdesetih obnovljen - bohemski stan na trećem katu u kojeg se Jimi uselio u ljeto 1968. poduzetni su Englezi nazvali i "jedinim pravim Hendrixovim domom". Što i nije baš netočno. Kuća u Mayfaireu bila je Handelov dom punih 36 godina no onih nekoliko koliko je u njoj proveo Jimi, ključne su u karijeri genijalnog gitariste.
Hendrix je, podsjetimo, u London stigao 1966. kao nezaposleni glazbenik kojeg je pod svoje uzeo novopečeni menadžer Chas Chandler - bivši basist Animalsa.



Zahvaljujući Chandleru, Jimiju su se pridružili basist Noel Redding i bubnjarMitch Mitchell oformivši Jimi Hendrix Experience i započevši probijanje na londonskoj klupskoj sceni. Uzgred, brzo će se pokazati, da je spomenuti dvojac gotovo trajno marginaliziranih glazbenika u dubokoj Hendrixovoj sceni dao svoj golem obol koncertnoj i studijskoj čaroliji Experiencea svojim pulzirajućim ritmom koji je objedinio iskustva blues-rocka Creama i jazzerskih improvizacija stvorivši tako gipku ritmičku potku za Jimijeva sola.

Preko Francuske do uspjeha

Manje je pak poznato da je za proboj i uspjeh zasluge imao i jedan neočekivani "uljez":Johnny Hallyday. Teen-idol kojem su tepali "Francuski Elvis", nakon što je čuo Hendrixa u nekom londonskom klubu postao je gorljivi fan Experiencea. Čak je netom oformljeni band pozvao kao predgrupu na svoju francusku turneju u listopadu 1966. a godinu kasnije i snimio svoju verziju Hendrixovog mega hita "Hey Joe".

Neočekivanom uspjehu singla Hendrixu su se širom otvorila vrata Londona. O čuvenom nastupu u Bag O'Nails klubu u Sohou 11. siječnja 1967. napisane su stotine stranica no nije zgorega podsjetiti - što je učinila i Sophie L Deboick - da su tada u publici zbog Hendrixa "slinili" svi gitaristi i "selebovi" koji su držali do sebe: od Erica Claptona, Jeffa Becka, Petea Townshenda, Jimija Pagea do Micka Jaggera, JohnaLennona i Paula McCartneya, članova The Small Facesa, Donovana...

Povijest je zabilježila i pomalo ciničnu opasku Briana Jonesa koji je rekao da su prvi redovi kluba te večeri bili skliski od silnih suza koje su isplakali gitaristi svjedočeći nedostižnom Hendrixovom umijeću. Singlovi "Hey Joe" a potom i "Purple Haze" te „The Wind Cries Mary" (prvi broj u povijesti rocka u kojem su nasnimljene gitare - njih čak pet - da bi se u miksu stopile u jedan "zvuk") u prvoj polovini 1967. brzopotezno su, zahvaljujći hypu", oduševljenju publike, kritike i svih sa rock scene, dospjeli na britanski Top Ten te, što je još značajnije, kao i znameniti nastup Jimi Hendrix Eperiencea na Monterey Pop Festivalu iz srpnja iste godine, potakli meteorski uzlet i promociju Hendrixa kao gurua i novog mesije psihodeličnog i hard rocka.



Ova tri broja nisu se našla na engleskom - za razliku od američkog - genijalnom Hendrixovom prvijencu "Are You Experienced", albumu koji je objavljen pred samo ljeto 1967. godine. Kao jedno od niza istinskih i pionirskih remek djela psihodelije, rocka uopće i popularne glazbe (pop kulture) Hendrix je bio - bilo je očito od prvih snimaka Experiencea - sjajan stilist bluesa, glazbenik koji će objediniti najbolje tradicije američke crnačke glazbene baštine, utjecaje britanske psihodelije i popa te jazzy improvizacije. Također i smioni eksperimentator i pionir - kako ga je nakon fascinantnog debuta nazvao Paul McCartney, Jimijev veliki fan i najzaslužniji za njegovo uvrštavanje na popis izvođača Monterey Pop festivala.

"Hendrixov album prvijenac 'Are You Experienced?' značio je za električnu gitaru ono što je razbijanje atoma značilo za atomsku fiziku", kazao je svojedobno britanski rock kritičar David Sinclair. I doista, nakon debuta iz svibnja 1967. - koji je žurno objavljen svega koji tjedan nakon singla "The Wind Cries Mary" nastojeći osujetiti prodaju piratskog izdanja koje se našlo na tržištu - ništa više nije bilo isto...
 




Albumu koji se najprije pojavio u Engleskoj, a tek je kasnije u promijenjenom izdanju i u Americi, dio kritike poput Jerremyja Walshau Record Mirroru, zamjerio je odsustvo koncertno potvrđenih covera poput "Wild Thing" i "Like A Rolling Stone".

Hendrix je doista - kako je to kasnije u svojoj knjizi posvjedočio i Curtis Knight, soul pjevač u čijem je pratećem bandu Jimi nastupao prije odlaska u Englesku - kanio oba svoja iznimna koncertna standarda uvrstiti na album te im dodati još jedan cover teme Muddyja Watersa no od njih je odustao u posljednji tren. Odluka da se predstavi isključivo vlastitim materijalom, pokazala se punim pogotkom.

Revolucija, na više razina

"Are You Experienced?" je bio naprosto revolucionaran album i to na različitim razinama. Recimo po gitarskim riffovima nadahnutim bluesom i rhythm and bluesom. Riff fascinantne uvodne skladbe "Foxy Lady" proizašao je iz tradicije Muddyja Watersa iJohna Lee Hookera, ali i učenja velikana bluesa Alberta Kinga, Buddyja Guya, Otisa Rusha, T-Bone Walkera...
 



Riffovi iz skladbi "Manic Depression" i "I Don't Live Today" imali su pak mnogo upliva na stvaranje poetika heavy-metala. „Red House", domišljena i svirana na tragu B.B.Kinga kasnije je doživjela brojne revizije i postala ogledni primjerak Jimijeve nevjerojatne sposobnosti nadahnutih varijacija jedne te iste teme. "Third Stone From The Sun" do danas zavrjeđuje atribut ultimativne psihodelične himne s Hendrixovim demonstriranjem novih tehnika sviranja, posve slobodne improvizacije, korištenja distorzije i feedbacka.

Većina Hendrixovih studijskih i koncertnih čarolija nastala je u vrijeme snimanja prvijenca pa tako i smioni eksperimenti wah-wah pedalom, modulacijom snage tona uz simultano posve netipično korištenje tremola, uporabu feedback efekta na nekoliko žica dok se na drugima svira solo čime se stjecao dojam istovremene svirke barem dvije gitare...

Na nastupnom je albumu Hendrix patentirao i osebujno slaganje različitih glazbenih slojeva ili pak originalne ideje poput sola na zaključnoj naslovnoj skladbi kojega je "odsvirao" unatrag i potom ga "nalijepio" na kostur skladbe. Ugledni mjesečnik „Mojo" Hendrixov debut objavljen prije pola stoljeća nazvao je najboljim gitarističkim albumom u povijesti rocka. Tko zna, možda bi se s tom ocjenom složio i sam Handel. Čiju je glazbu, kunu se suvremenici, volio i veliki Jimi.

Naslovnica Showbizz