stdClass Object
(
[id] => 1236238
[title] => Uspješna kantautorica o borbi s anksioznošću, trudnoći i ljepoti majčinstva: ‘Reći ‘ne‘ je najbolje što čovjek može učiniti za sebe‘
[alias] => uspjesna-kantautorica-o-borbi-s-depresijom-anksioznoscu-i-napadajima-panike-reci-ne-je-najbolje-sto-covjek-moze-uciniti-a-najvecu-snagu-mi-je-dala-trudnoca-i-rodenje-kceri
[catid] => 262
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Unikatna pojava na ženskoj kantautorskoj sceni, Ikarica Barbara Munjas, nedavno nam je bila u Splitu pa smo iskoristili priliku da se s njom podružimo i popričamo o... doslovno svemu. Sudjelovala je na izložbi Tonija Mijača ‘Pretvori se u uho‘ gdje je nastupala kao vokalistica, ali i u stvaranju pjesama za izložbu.
U Splitu se Barbara inače osjeća fantastično, a u intervjuu nam otvoreno priča i o svojoj borbi s depresijom, anksioznošću i napadima panike s kojima se suočila u određenom periodu u životu, a o tome priča i u nekim pjesmama. Otvorila nam je dušu kako se nosila s tim, suočila i rješila probleme koji su je mučili.
---
Sasa Buric/Cropix
---
Barbi je nedavno postala majka kćeri Jolande koja obožava glazbu baš kao i Barbara i njen partner Alen Bernobić, a s nama je podijelila i kako joj je biti majka, što Jolica sluša i kako nastaje stvaranje pjesama s djetetom. Jolanda često s njima ide i u prirodu, a Barbi otkad zna za sebe gušta ići u šparoge i gljive, pa nam je i te gušte ispričala.
---
---
Osim muzike u kojoj briljira te praši izvrsnu karijeru, podsjetimo, šest godina je pjevala u Gustafima, poslije toga je imala autorski bend Barbari koji je žario i palio alt scenom, a sada je naprosto "Barbara Munjas" koja s bendom radi i stvara nove odlične pjesme koje brzo nađu put do srca slušatelja jer nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Baš kao ni njezin snažan vizualni identitet, moda koju nosi i voli, a i njeno perfektno vladanje scenom.
S Barbi je uvijek lijepo i inspirativno pričati, a u ovom intervjuu nam govori i o novom albumu koji radi na hrvatskom jeziku, zadnjem albumu "Right place & Right Time" koji je pobrao odlične kritike, o tom kako je biti žena na sceni, bivanju na pozornici, daljnim planovima i još svačemu...
---
Sasa Buric/Cropix
---
Kako Vam je doći u Split? Kakve Vas uspomene vežu za Split?
Split je jedan od rijetkih većih gradova u kojemu bih mogla živjeti. Ima jednu divnu toplinu, ljudi koje sam sretala su uvijek bili topli i dragi, susretljivi, duhoviti. Split ima onaj neki prijateljski feeling, ne osjećaš se izgubljeno. Znam da u Splitu nisam doma, ali tu se zaista osjećam kao doma, a za to su zaslužni ljudi, prijatelji koje dolje imam. Uspomene su uglavnom vezane za glazbu i glazbene izlete u Split.
---
---
Zadnji album "Right Place & Right Time" dobio je odlične kritike. Što nam možete reći o albumu?
Album je dugo nastajao. Polako sam izbacivala singlove kroz godine i onda sam na kraju uz pomoć svih prekrasnih suradnika i prijatelja napokon sve snimila i zgotovila! Album nije strogo žanrovski definiran, nisam žanrovski rob i dopuštam si da pjesma bude onakva kakva mislim da treba biti unatoč nekoj mojoj prvotnoj ideji da album ide ka nekom određenom žanru. Svaka pjesma zaslužuje moje jednako poštovanje i pažnju i to da na kraju postane onakva kakvom sam je od početka čula.
Od samog početka moje solo faze uz mene su moj partner Alen Bernobić koji je producirao album, napravio većinu aranžmana i stvarno kuži kako ja čujem te pjesme, zatim Marko Kalčić na basu i Goran Salvi na bubnju, a imala sam i dosta gostujućih glazbenika na albumu. Neki od njih su se zadržali i postali dio benda, kao recimo Alan Rešidović na gitari te Cristina Lubiana na vokalu i klavijaturama, iako je gostovala kao saksofonistica. Nisam očekivala tako super kritike iako sam znala da smo napravili nešto dobro. Nisam ih očekivala zato što se jednostavno nisam mogla postaviti objektivno prema svojoj glazbi, to je moje, naše, svi smo se dali u to i naravno da nam je super, ali što će ljudi i kritika misliti zaista nisam mogli znati. Svakako je odličan osjećaj dobiti lijepu i odličnu kritiku.
“Gone Back” pjesma je koja govori o Vašoj borbi s depresijom i anksioznosti. Kakvih ste problema imali i kako ste ih riješili?
Gone back je pjesma na koju sam posebno ponosna jer je to moja prva pjesma koju sam u potpunosti sama snimila, aranžirala, producirala, a k tome sam se u njoj suočila s problemima koje sam u tom periodu imala. Nastala je kao svojevrsna terapija. Kroz određeni me period pratila žešća anksioznost i napadaji panike.
Zapravo su mi ti napadaji osvijestili anksioznost i ukazali na to da u mom životu nešto ne štima. To je period u kojem sam se osjećala nekako zaglavljeno, nisam bila sigurna gdje sam i što trebam dalje, a uz to sam imala neku glupu fiks ideju da moram biti besprijekorna, da ne smijem griješiti, pogotovo u glazbenom smislu, i da moram pristati na sve te se svidjeti svakome. Sada kada gledam s odmakom shvaćam da je reći “ne” najbolja stvar koju čovjek može učiniti za sebe jer ako dugo svima govoriš “da” na kraju ti vlastito tijelo kaže “ne” i natjera te da dobro razmisliš o svom životu. Tada je svaki korak naprijed u meni izazivao ogroman strah no ujedno sam i žudjela za time da se odvažim na neke poteze i da taj strah nestane iz mene.
---
---
Ono što je bitno je to da sam osjećala da tu svoju situaciju mogu riješiti. Nisam bila potpuno beznadna, imala sam glazbu i strast prema stvaranju glazbe i novih djela, no mali problem su mi predstavljali izlasci na pojedina mjesta. Jednom kad te ulovi napad panike na nekom mjestu to mjesto poslije izbjegavaš, prekrižiš ga crvenom bojom, a ako moraš otići na to mjesto onda radiš sve da ne misliš na tu paniku koja ti se tamo pojavila, ali kad radiš sve da ne misliš na nju, ti u suštini razmišljaš o njoj cijelo vrijeme i onda naravno dođe na velika vrata i ta-da, uzdrma te, presiječe noge, doslovno te baci na pod, suzi dišne puteve, pojavi se u nekom od svojih famoznih oblika.
---
Sasa Buric/Cropix
---
Sjećam se da su mi odlasci na takva mjesta bez napada panike bili kao mala pobjeda i korak ka staroj sebi. Uvijek sam se smatrala jakom i to mi je davalo nadu da ću i to prebroditi. Gone back je zapravo pjesma u kojoj govorim o svom tadašnjem stanju iz pozicije osobe koja je to prebrodila, čime prizivam svoj veliki povratak, jer ono što pjevaš to i jesi, tj. postat ćeš, a ja sam priželjkivala da se vratim staroj sebi i eto, uspjelo je, uz duboki zaron u sebe, kompletnu iskrenost prema sebi, puno samoanalize… no najveću mi je snagu dala trudnoća i rođenje kćeri Jolande, tada sam postala zmaj.
Često se dogodi da ljudi to ne doživljavaju ozbiljno ili da je to neka tabu tema još uvijek u društvu. Treba li pričati o tome i koliko je to teško?
Možda je bilo teško prvi, drugi put, no kako vrijeme odmiče nemam nikakvih problema pričati o tome jer ako će ono što kažem nekome pomoći u vlastitoj borbi sa sličnom situacijom nemam se što ustručavati.
To su stvari o kojima treba pričati, no da bi se moglo pričati trebamo imati bolju situaciju u društvu u kojem se djecu od malih nogu uči empatiji i ne potiče ih se na izrugivanje i nasilje.
Zašto se djeca ne rugaju drugoj djeci koja su prehlađena? Zato što ih doma nitko nije naučio da je to nešto sramotno čemu se treba rugati i što treba omalovažavati i gaziti, a s druge strane ako je netko drukčiji onda ga se naziva svakakvim pogrdnim imenima i time se te ranjene duše još više gaze umjesto da im se pomogne… i naravno da se u takvoj atmosferi stvori savršena situacija da ta tema postane tabu tema.
Nitko ne želi pričati o svojim problemima zbog kojih će vrlo vjerojatno biti osuđen od svoje okoline i što je najtužnije ponekad i od svojih bližnjih. Nasilje se najčešće uči doma. Mislim da smo miljama daleko od toga da se ljudi počnu osjećati slobodno razgovarati o svojim mentalnim problemima kao da su problemi dišnih puteva, mada postoji mali pomak jer smo sve više uštekani na internet putem kojeg se na globalnoj razini podiže svijest o važnosti te teme.
---
---
Što savjetujete ljudima koji imaju iste/slične probleme?
Neka ih ne drže u sebi i nek pričaju o tome s nekime, makar s prijateljima ako nisu spremni na psihoterapije. Svako mentalno stanje ima sjeme negdje u našoj prošlosti, treba otkriti gdje je i što mu je omogućilo rast. Razgovor o tome pomaže, a nakon što skužiš gdje je lakše krećeš u borbu s time.
Međuljudski odnosi su česta tema u pjesmama, kako to komentirate?
Pa to je jednostavno tema u kojoj svi mi imamo dodirnu točku i osim toga nepresušan je izvor inspiracije. Jako me zanima psihologija odnosa i emocija, volim razmišljati o tome tako da se spontano upuštam u to istraživanje kroz pjesme.
Sloboda je riječ koja se često može čuti/pročitati u vašim izjavama. Što vam sada predstavlja slobodu?
Sada sam slobodnija nego što sam ikad bila. Osjećam se slobodno da kažem što mislim i što želim, a to nažalost nisam uvijek osjećala da mogu. Mladost - naivnost. Kad si mlad si puno podložniji manipulaciji i uvjetovanjima, ni ja nisam ostala netaknuta glede toga. Sada se osjećam slobodno stvarati glazbu kakvu želim, pisati ono što želim, reći ljudima ono što mi je na umu i što je najvažnije - naljutiti se kada to osjećam. Slobodna sam od držanja osjećaja u sebi. Mada sam u nekim momentima još uvijek previše pristojna i obazriva. Ne zaslužuje svatko pristojnost.
Dugo ste na sceni, i afirmirana ste kantautorica. Koliko je to bilo teško/lako postići, kako se osjećate oko toga?
To je put koji se razvijao prirodno, sve je išlo svojim tokom. Nije to nešto čemu sam težila, to se desilo samo od sebe. Kako je glazba izlazila tako su se stvari mijenjale, jedno je vuklo drugo i sada sam tu gdje jesam. Bilo je nekih situacija koje su mi onemogućile bolji i brži razvoj no sve se to desilo mojom krivicom tj. odlukama. Mladenačka naivnost i vjera te natjera da se za neke stvari držiš predugo i da na tome gubiš dragocjeno vrijeme, no ipak, volim misliti da se sve dešava s razlogom - možda je takvo razmišljanje moj coping mechanism, haha! Uglavnom, sve što sam u životu odradila vodilo me do ove točke na kojoj se trenutno nalazim i odluke koje ću donositi u nekom sljedećem periodu će odrediti moje daljnje kretanje i poziciju.
---
Sasa Buric/Cropix
---
Spremate nam uskoro i album na hrvatskom jeziku.. Zašto opet hrvatski i kakav nas album očekuje?
Zaželjela sam se hrvatskog. Nekoliko pjesama na hrvatskom je već izašlo u ovoj mojoj solo fazi no nisam sigurna hoću li ih sve uvrstiti u novi album. Imam neku ideju oko zvuka tog albuma no bolje je da ništa ne govorim jer bih nešto rekla, a na kraju bi izašlo nešto sasvim drukčije. Otvorena sam za novu inspiraciju i ako mi se desi zaokret u glavi dozvoljavam si da me povede i da se odmaknem od prvotne ideje.
Nakon Gustafa u Barbarima ste radili pjesme na hrvatskom, sada kao Barbara Munjas radite na engleskom…, pa novi ide na hrvatskom. Na kojem vam je jeziku draže i lakše pisati?
U Gustafima i Barbarima sam bila u fazi “nikad engleski” što mi sada služi kao podsjetnik da zaista nikad ne treba reći “nikad”. Pisanje na hrvatskom i engleskom mi predstavlja dva potpuno različita svijeta. Na engleskom drukčije razmišljam, kao da se u meni probudi neka druga Barbara, izvlačim drukčije teme nego na hrvatskom, a i osjećam veliki izazov pisati na engleskom jer mi nije materinji. S druge strane u hrvatskom mi je dosta često izazov napraviti nešto da zvuči pjevno. Engleski je sam po sebi lijepo tečan, ne iziskuje poseban trud u stvaranju srži pjesme, a s našim se ponekad izgubi ta tečnost i onda je treba stvoriti kroz melodije s riječima koje tu tečnost nemaju prirodno.
Tko sada čini bend Barbara Munjas?
Imamo nekoliko varijanti, a oni koji su uvijek prisutni su Alen Bernobić koji se po potrebi šalta s klavijatura i trube na bas gitaru, zatim Alan Rešidović na gitari i Cristina Lubiana na klavijaturama i vokalu, onda su tu Camilla Collet na bubnju i Paolo Jus na bas gitari, koji su uskočili u priču kada Goran Salvi (bubanj) i Marko Kalčić (bas) nisu u mogućnosti prisustvovati koncertu te Giorgio Giacobbi na saksofonu. A ponekad imamo još ekstra goste puhače, no to se desi rjeđe.
Kad će neka koncertna promocija albuma u Splitu?
Trenutačno promocija u Splitu nije na vidiku, nadam se da će biti, no 29.10. se promocija održava u Šibeniku u Azimutu!
Što vam znači biti na pozornici? Poznato je da njome savršeno vladate, da ste unikatna pojava koja svojom energijom nikoga ne ostavlja ravnodušnim, talentirana frontmenica i odličan izvođač, ne samo radi vokalnih sposobnosti nego cijelo to vladanje scenom…
Na pozornici koju dijelim s bendom se dešava nešto posebno. Taj me osjećaj hrani i napaja. Zapravo cijeli taj proces oko pozornice i davanja sebe ljudima koji su ispred, sve je to povezano i svi se tu međusobno njegujemo, mi publiku, a publika nas. Mogu ja i sama na pozornici, ali s bendom je to puno snažnije. Bend mi daje nevjerojatnu moć da budem ono što jesam, prirodna i autentična u svojoj izvedbi, bez zamaranja time što bi netko mogao misliti o svemu tome. Velika je stvar kada sedam ljudi na pozornici radi kao jedna mašina, mašina s osjećajima. Pozornica je čarobno mjesto koje mi daje slobodu da budem ono što jesam! Sretna, plaha, moćna, tužna, ljuta, voljena, zavodljiva… sve što poželim.
---
---
U glazbi, ali i modi volite spojiti tradicionalno i suvremeno…
U modi možda malo rjeđe, no volim tradicionalne nošnje i njihove detalje. Njihova vibra priča priče, to je nešto što se mora nositi s poštovanjem. Nisam se previše upuštala u kombinacije tradicionalnog i suvremenog što se mode tiče, no odala sam počast istarskoj narodnoj nošnji kroz seriju fotografija i video spot za singl “I will be standing” kojeg je režirala Deana Kotiga.
---
---
Jako pazite na modu, imate jak vizualni identitet, zanimljivo se oblačite, gdje tu nalazite inspiraciju?
Oduvijek sam voljela modu i krpice, to mi je u krvi. Smatram da su sve žene u mojoj familiji, užoj i široj, imale i imaju stila tako da sam imala odakle crpiti inspiraciju još od malih nogu. To je nešto što je dio mene oduvijek i nisam posebno trebala paziti na to. Kroz godine sam spontano razvijala neki svoj stil. Nikad me nije bilo sram obući ili napraviti nešto drukčije, dapače, to me osnaživalo. U današnje vrijeme inspiracije ima na svakom kutku i živimo u dobu gdje se zaista može sve, sve je dozvoljeno. Bitno je kako nosiš to što nosiš, kako se u tome osjećaš, kakvu energiju odašilješ.
Glumili ste i u nekim predstavama i skladali muziku za kazalište?
Dobila poziv 2018. za sudjelovanje u amaterskoj dramskoj skupini ČIN-ČIN POU-a Poreč, a kako sam se oduvijek željela okušati u glumi to je bila idealna prilika, osim što se desila usred mog tjeskobnog perioda i paničnih napadaja. Unatoč svim strahovima bacila sam se u tu vatru i krenula u novi svijet.
Društvo koje sam upoznala i prijatelje koje sam stekla su za čitav život. Gluma je nešto divno što sam nažalost samo dotakla površinski, no vjerujem da ću se još upuštati u taj svijet. Igrom slučaja u istoj sam predstavi glumila, svirala, pjevala te skladala glazbu za nju, riječ je o predstavi “Mašta” koju smo svi zajedno gradili kroz improvizacije i vježbe koje su vodili David Belas i Vesna Stilinović. Nakon toga je uslijedila predstava “Kad Tad” u kojoj sam imala glasovnu ulogu i skladala glazbu. Naslovna pjesma te predstave je izašla lani kao singl.
Zašto se ženama teže probiti na sceni?
Možda je mrvicu teže jer smo još uvijek u svijetu prilagođenom muškarcu i njegovom uspjehu i osim što se od nas očekuje (ili ne očekuje) da imamo karijere, u većini se slučajeva očekuje da odrađujemo uloge u kućanstvima pa nam tu ostane manje vremena za sebe nego muškarcima, ali unatoč tome žene su sve prisutnije na sceni i zasluženo zauzimaju svoje mjesto. Na kraju krajeva, postoji jedan vrlo bitan faktor u proboju, a to je koliko ćeš uložiti u sebe, u svoj materijal, vizuale, priču, jer danas je vrlo rijedak taj moment da je dovoljno da samo nešto snimiš, napraviš, pustiš u svijet i da će se desiti neki bum, moraš uložiti u promociju, odraditi cijelu kampanju i držati ljude “budnima” svakakvim popratnim glazbenim sadržajem.
---
---
Volite vrijeme provoditi u prirodi, idete brati šparoge, gljive… Otkud ljubav prema tome?
I to je nešto što ima korijenje u mom djetinjstvu. U šparoge idem otkad znam za sebe, a u gljive sam počela ići u nižim razredima osnovne škole, sve pod paskom familije, naravno. Sretnica sam što su me učili tome i što su mi ukazali na ljepote života u prirodi i s prirodom.
Mene opere takav adrenalin kad naiđem na jestivu gljivu u šumi ili kad naiđem na grm s nekoliko debelih šparoga… Evo, slično kao kad se rodi ideja za neku novu pjesmu, samo što uzbuđenje oko pjesme traje puno duže. Nema mi ljepše nego spremati za jesti ono što si sam nabrao u šumi, to je baš krasna nagrada.
Postali ste i majka prije malo više od 2 i pol godine. Imate kćerkicu Jolandu. Kakav je osjećaj biti majka, kako se snalazite vi i vaš partner Alen Bernobić u tome?
Evo, već preko 2 i pol godine uživam u toj ulozi. Prije no što sam postala majka moram priznati da sam bila malo uplašena glede te uloge, no to nam je svima usađeno u gen i dođe prirodno. Jolanda nam je sasvim očekivano postala centar svijeta i najveći smisao života. Zbog djeteta ti se pojavi taj poriv da budeš najbolja verzija sebe. Oboje se bavimo glazbom. Osim što surađujemo kroz moju glazbu, oboje imamo i neke projekte u kojima nismo zajednički uključeni tako da u tom slučaju pokrivamo jedan drugog. U slučaju kada imamo obavezu ili koncert u koji smo oboje uključeni onda imamo naše roditelje koji vrlo rado uskoče kad god je to potrebno.
Puno boravimo u prirodi i čini mi se da će i Jolanda dijeliti našu strast prema boravku u prirodi i branju raznih šumskih plodova jer je od samog početka uzimamo sa sobom u šumske pohode. A osim šumskih pohoda uživamo i u morskim radostima kad god nam se ukaže prilika za to, a kako živimo na moru to je vrlo često. Uživamo u svakom trenutku.
---
---
Pjeva li Jolanda već sada, pokazuje li interes prema muzici? Kakvu glazbu joj puštate?
Mislim da je propjevala prije nego što je pričala. Pokazuje ogroman interes prema glazbi i sasvim normalno - ima odličan sluh. Voli razne instrumente i sve ju to nevjerojatno privlači. Od malih joj nogu puštamo glazbu koju i mi slušamo. U prvim mjesecima smo je uspavljivali s albumom Pet Sounds Beach Boysa, kasnije je imala period fascinacije Jacobom Collierom i njegovim Tiny desk snimkama, puno smo slušali Beatlese, puštali joj Queenovce, no sluša ona sve ono što i mi slušamo tako da što god se nađe na playlisti ona objeručke prihvati.
Naravno, uvelike su tu uključene i dječje pjesmice… Doma puno plešemo i pjevamo, skačemo, sviramo. Glazba nas okružuje većinu dana.
---
---
Kako sada izgleda proces stvaranja pjesama s Jolandom? Veseli li se Jolica kad mama uzme u ruke gitaru i pjeva?
Samo stvaranje se najčešće desi kada Jolanda spava jer za stvaranje mi treba mir i tišina, a fokus mora biti na tome što radim. Desi se ponekad da neku ideju zabilježim uz nju pa se kad imam odgovarajuće uvjete vratim na to i ozbiljnije pristupim. Sada općenito imam puno ozbiljniji pristup stvaranju glazbe i pisanju stihova no što sam imala prije Jolande.
Prije kad sam imala vremena koliko sam htjela se nisam ciljano bavila time već bih uzela gitaru u ruke kada bi mi došla volja, ideja, a sada cijenim svaki trenutak u kojem imam vremena za stvaranje, puno sam organiziranija i aktivnija, isplaniram si kada ću nešto raditi, odvojiti vrijeme za sviranje i stvaranje.
Jolanda obožava kad se svira. Vrlo često Alen i ja sviramo da ju zabavimo, ja uzmem gitaru ili samo pjevam, on uključi klavijature ili uzme gitaru i onda imamo show program. Mada ako joj se ne da slušati mamu i tatu kako pjevaju ili sviraju ona to kaže vrlo jednostavno i iskreno - “Nemoj pjevat! Nemoj svirat!” Kad god je neka prilika da ju odvedem na neki koncert, najčešće kada Alen svira, to i napravim, a ona uživa u svakom taktu i pleše do iznemoglosti.
Koji su vam daljnji planovi, želje, što biste još voljeli ostvariti u nekoj budućnosti?
Dakle, sljedeći na redu je album na hrvatskom, kako bude nastajao tako će se rađati konkretnije ideje oko njega. A od nekih želja ima jedna koju gajim još iz srednjoškolskih dana, glumiti u ekraniziranom mjuziklu. U svakom slučaju to je nešto što bih voljela probati.
Sasa Buric/Cropix
)
)
[bgPosition] =>
[text] => {OCMSplitter}
Unikatna pojava na ženskoj kantautorskoj sceni, Ikarica Barbara Munjas, nedavno nam je bila u Splitu pa smo iskoristili priliku da se s njom podružimo i popričamo o... doslovno svemu. Sudjelovala je na izložbi Tonija Mijača ‘Pretvori se u uho‘ gdje je nastupala kao vokalistica, ali i u stvaranju pjesama za izložbu.
U Splitu se Barbara inače osjeća fantastično, a u intervjuu nam otvoreno priča i o svojoj borbi s depresijom, anksioznošću i napadima panike s kojima se suočila u određenom periodu u životu, a o tome priča i u nekim pjesmama. Otvorila nam je dušu kako se nosila s tim, suočila i rješila probleme koji su je mučili.
---
Sasa Buric/Cropix
---
Barbi je nedavno postala majka kćeri Jolande koja obožava glazbu baš kao i Barbara i njen partner Alen Bernobić, a s nama je podijelila i kako joj je biti majka, što Jolica sluša i kako nastaje stvaranje pjesama s djetetom. Jolanda često s njima ide i u prirodu, a Barbi otkad zna za sebe gušta ići u šparoge i gljive, pa nam je i te gušte ispričala.
---
---
Osim muzike u kojoj briljira te praši izvrsnu karijeru, podsjetimo, šest godina je pjevala u Gustafima, poslije toga je imala autorski bend Barbari koji je žario i palio alt scenom, a sada je naprosto "Barbara Munjas" koja s bendom radi i stvara nove odlične pjesme koje brzo nađu put do srca slušatelja jer nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Baš kao ni njezin snažan vizualni identitet, moda koju nosi i voli, a i njeno perfektno vladanje scenom.
S Barbi je uvijek lijepo i inspirativno pričati, a u ovom intervjuu nam govori i o novom albumu koji radi na hrvatskom jeziku, zadnjem albumu "Right place & Right Time" koji je pobrao odlične kritike, o tom kako je biti žena na sceni, bivanju na pozornici, daljnim planovima i još svačemu...
---
Sasa Buric/Cropix
---
Kako Vam je doći u Split? Kakve Vas uspomene vežu za Split?
Split je jedan od rijetkih većih gradova u kojemu bih mogla živjeti. Ima jednu divnu toplinu, ljudi koje sam sretala su uvijek bili topli i dragi, susretljivi, duhoviti. Split ima onaj neki prijateljski feeling, ne osjećaš se izgubljeno. Znam da u Splitu nisam doma, ali tu se zaista osjećam kao doma, a za to su zaslužni ljudi, prijatelji koje dolje imam. Uspomene su uglavnom vezane za glazbu i glazbene izlete u Split.
---
---
Zadnji album "Right Place & Right Time" dobio je odlične kritike. Što nam možete reći o albumu?
Album je dugo nastajao. Polako sam izbacivala singlove kroz godine i onda sam na kraju uz pomoć svih prekrasnih suradnika i prijatelja napokon sve snimila i zgotovila! Album nije strogo žanrovski definiran, nisam žanrovski rob i dopuštam si da pjesma bude onakva kakva mislim da treba biti unatoč nekoj mojoj prvotnoj ideji da album ide ka nekom određenom žanru. Svaka pjesma zaslužuje moje jednako poštovanje i pažnju i to da na kraju postane onakva kakvom sam je od početka čula.
Od samog početka moje solo faze uz mene su moj partner Alen Bernobić koji je producirao album, napravio većinu aranžmana i stvarno kuži kako ja čujem te pjesme, zatim Marko Kalčić na basu i Goran Salvi na bubnju, a imala sam i dosta gostujućih glazbenika na albumu. Neki od njih su se zadržali i postali dio benda, kao recimo Alan Rešidović na gitari te Cristina Lubiana na vokalu i klavijaturama, iako je gostovala kao saksofonistica. Nisam očekivala tako super kritike iako sam znala da smo napravili nešto dobro. Nisam ih očekivala zato što se jednostavno nisam mogla postaviti objektivno prema svojoj glazbi, to je moje, naše, svi smo se dali u to i naravno da nam je super, ali što će ljudi i kritika misliti zaista nisam mogli znati. Svakako je odličan osjećaj dobiti lijepu i odličnu kritiku.
“Gone Back” pjesma je koja govori o Vašoj borbi s depresijom i anksioznosti. Kakvih ste problema imali i kako ste ih riješili?
Gone back je pjesma na koju sam posebno ponosna jer je to moja prva pjesma koju sam u potpunosti sama snimila, aranžirala, producirala, a k tome sam se u njoj suočila s problemima koje sam u tom periodu imala. Nastala je kao svojevrsna terapija. Kroz određeni me period pratila žešća anksioznost i napadaji panike.
Zapravo su mi ti napadaji osvijestili anksioznost i ukazali na to da u mom životu nešto ne štima. To je period u kojem sam se osjećala nekako zaglavljeno, nisam bila sigurna gdje sam i što trebam dalje, a uz to sam imala neku glupu fiks ideju da moram biti besprijekorna, da ne smijem griješiti, pogotovo u glazbenom smislu, i da moram pristati na sve te se svidjeti svakome. Sada kada gledam s odmakom shvaćam da je reći “ne” najbolja stvar koju čovjek može učiniti za sebe jer ako dugo svima govoriš “da” na kraju ti vlastito tijelo kaže “ne” i natjera te da dobro razmisliš o svom životu. Tada je svaki korak naprijed u meni izazivao ogroman strah no ujedno sam i žudjela za time da se odvažim na neke poteze i da taj strah nestane iz mene.
---
---
Ono što je bitno je to da sam osjećala da tu svoju situaciju mogu riješiti. Nisam bila potpuno beznadna, imala sam glazbu i strast prema stvaranju glazbe i novih djela, no mali problem su mi predstavljali izlasci na pojedina mjesta. Jednom kad te ulovi napad panike na nekom mjestu to mjesto poslije izbjegavaš, prekrižiš ga crvenom bojom, a ako moraš otići na to mjesto onda radiš sve da ne misliš na tu paniku koja ti se tamo pojavila, ali kad radiš sve da ne misliš na nju, ti u suštini razmišljaš o njoj cijelo vrijeme i onda naravno dođe na velika vrata i ta-da, uzdrma te, presiječe noge, doslovno te baci na pod, suzi dišne puteve, pojavi se u nekom od svojih famoznih oblika.
---
Sasa Buric/Cropix
---
Sjećam se da su mi odlasci na takva mjesta bez napada panike bili kao mala pobjeda i korak ka staroj sebi. Uvijek sam se smatrala jakom i to mi je davalo nadu da ću i to prebroditi. Gone back je zapravo pjesma u kojoj govorim o svom tadašnjem stanju iz pozicije osobe koja je to prebrodila, čime prizivam svoj veliki povratak, jer ono što pjevaš to i jesi, tj. postat ćeš, a ja sam priželjkivala da se vratim staroj sebi i eto, uspjelo je, uz duboki zaron u sebe, kompletnu iskrenost prema sebi, puno samoanalize… no najveću mi je snagu dala trudnoća i rođenje kćeri Jolande, tada sam postala zmaj.
Često se dogodi da ljudi to ne doživljavaju ozbiljno ili da je to neka tabu tema još uvijek u društvu. Treba li pričati o tome i koliko je to teško?
Možda je bilo teško prvi, drugi put, no kako vrijeme odmiče nemam nikakvih problema pričati o tome jer ako će ono što kažem nekome pomoći u vlastitoj borbi sa sličnom situacijom nemam se što ustručavati.
To su stvari o kojima treba pričati, no da bi se moglo pričati trebamo imati bolju situaciju u društvu u kojem se djecu od malih nogu uči empatiji i ne potiče ih se na izrugivanje i nasilje.
Zašto se djeca ne rugaju drugoj djeci koja su prehlađena? Zato što ih doma nitko nije naučio da je to nešto sramotno čemu se treba rugati i što treba omalovažavati i gaziti, a s druge strane ako je netko drukčiji onda ga se naziva svakakvim pogrdnim imenima i time se te ranjene duše još više gaze umjesto da im se pomogne… i naravno da se u takvoj atmosferi stvori savršena situacija da ta tema postane tabu tema.
Nitko ne želi pričati o svojim problemima zbog kojih će vrlo vjerojatno biti osuđen od svoje okoline i što je najtužnije ponekad i od svojih bližnjih. Nasilje se najčešće uči doma. Mislim da smo miljama daleko od toga da se ljudi počnu osjećati slobodno razgovarati o svojim mentalnim problemima kao da su problemi dišnih puteva, mada postoji mali pomak jer smo sve više uštekani na internet putem kojeg se na globalnoj razini podiže svijest o važnosti te teme.
---
---
Što savjetujete ljudima koji imaju iste/slične probleme?
Neka ih ne drže u sebi i nek pričaju o tome s nekime, makar s prijateljima ako nisu spremni na psihoterapije. Svako mentalno stanje ima sjeme negdje u našoj prošlosti, treba otkriti gdje je i što mu je omogućilo rast. Razgovor o tome pomaže, a nakon što skužiš gdje je lakše krećeš u borbu s time.
Međuljudski odnosi su česta tema u pjesmama, kako to komentirate?
Pa to je jednostavno tema u kojoj svi mi imamo dodirnu točku i osim toga nepresušan je izvor inspiracije. Jako me zanima psihologija odnosa i emocija, volim razmišljati o tome tako da se spontano upuštam u to istraživanje kroz pjesme.
Sloboda je riječ koja se često može čuti/pročitati u vašim izjavama. Što vam sada predstavlja slobodu?
Sada sam slobodnija nego što sam ikad bila. Osjećam se slobodno da kažem što mislim i što želim, a to nažalost nisam uvijek osjećala da mogu. Mladost - naivnost. Kad si mlad si puno podložniji manipulaciji i uvjetovanjima, ni ja nisam ostala netaknuta glede toga. Sada se osjećam slobodno stvarati glazbu kakvu želim, pisati ono što želim, reći ljudima ono što mi je na umu i što je najvažnije - naljutiti se kada to osjećam. Slobodna sam od držanja osjećaja u sebi. Mada sam u nekim momentima još uvijek previše pristojna i obazriva. Ne zaslužuje svatko pristojnost.
Dugo ste na sceni, i afirmirana ste kantautorica. Koliko je to bilo teško/lako postići, kako se osjećate oko toga?
To je put koji se razvijao prirodno, sve je išlo svojim tokom. Nije to nešto čemu sam težila, to se desilo samo od sebe. Kako je glazba izlazila tako su se stvari mijenjale, jedno je vuklo drugo i sada sam tu gdje jesam. Bilo je nekih situacija koje su mi onemogućile bolji i brži razvoj no sve se to desilo mojom krivicom tj. odlukama. Mladenačka naivnost i vjera te natjera da se za neke stvari držiš predugo i da na tome gubiš dragocjeno vrijeme, no ipak, volim misliti da se sve dešava s razlogom - možda je takvo razmišljanje moj coping mechanism, haha! Uglavnom, sve što sam u životu odradila vodilo me do ove točke na kojoj se trenutno nalazim i odluke koje ću donositi u nekom sljedećem periodu će odrediti moje daljnje kretanje i poziciju.
---
Sasa Buric/Cropix
---
Spremate nam uskoro i album na hrvatskom jeziku.. Zašto opet hrvatski i kakav nas album očekuje?
Zaželjela sam se hrvatskog. Nekoliko pjesama na hrvatskom je već izašlo u ovoj mojoj solo fazi no nisam sigurna hoću li ih sve uvrstiti u novi album. Imam neku ideju oko zvuka tog albuma no bolje je da ništa ne govorim jer bih nešto rekla, a na kraju bi izašlo nešto sasvim drukčije. Otvorena sam za novu inspiraciju i ako mi se desi zaokret u glavi dozvoljavam si da me povede i da se odmaknem od prvotne ideje.
Nakon Gustafa u Barbarima ste radili pjesme na hrvatskom, sada kao Barbara Munjas radite na engleskom…, pa novi ide na hrvatskom. Na kojem vam je jeziku draže i lakše pisati?
U Gustafima i Barbarima sam bila u fazi “nikad engleski” što mi sada služi kao podsjetnik da zaista nikad ne treba reći “nikad”. Pisanje na hrvatskom i engleskom mi predstavlja dva potpuno različita svijeta. Na engleskom drukčije razmišljam, kao da se u meni probudi neka druga Barbara, izvlačim drukčije teme nego na hrvatskom, a i osjećam veliki izazov pisati na engleskom jer mi nije materinji. S druge strane u hrvatskom mi je dosta često izazov napraviti nešto da zvuči pjevno. Engleski je sam po sebi lijepo tečan, ne iziskuje poseban trud u stvaranju srži pjesme, a s našim se ponekad izgubi ta tečnost i onda je treba stvoriti kroz melodije s riječima koje tu tečnost nemaju prirodno.
Tko sada čini bend Barbara Munjas?
Imamo nekoliko varijanti, a oni koji su uvijek prisutni su Alen Bernobić koji se po potrebi šalta s klavijatura i trube na bas gitaru, zatim Alan Rešidović na gitari i Cristina Lubiana na klavijaturama i vokalu, onda su tu Camilla Collet na bubnju i Paolo Jus na bas gitari, koji su uskočili u priču kada Goran Salvi (bubanj) i Marko Kalčić (bas) nisu u mogućnosti prisustvovati koncertu te Giorgio Giacobbi na saksofonu. A ponekad imamo još ekstra goste puhače, no to se desi rjeđe.
Kad će neka koncertna promocija albuma u Splitu?
Trenutačno promocija u Splitu nije na vidiku, nadam se da će biti, no 29.10. se promocija održava u Šibeniku u Azimutu!
Što vam znači biti na pozornici? Poznato je da njome savršeno vladate, da ste unikatna pojava koja svojom energijom nikoga ne ostavlja ravnodušnim, talentirana frontmenica i odličan izvođač, ne samo radi vokalnih sposobnosti nego cijelo to vladanje scenom…
Na pozornici koju dijelim s bendom se dešava nešto posebno. Taj me osjećaj hrani i napaja. Zapravo cijeli taj proces oko pozornice i davanja sebe ljudima koji su ispred, sve je to povezano i svi se tu međusobno njegujemo, mi publiku, a publika nas. Mogu ja i sama na pozornici, ali s bendom je to puno snažnije. Bend mi daje nevjerojatnu moć da budem ono što jesam, prirodna i autentična u svojoj izvedbi, bez zamaranja time što bi netko mogao misliti o svemu tome. Velika je stvar kada sedam ljudi na pozornici radi kao jedna mašina, mašina s osjećajima. Pozornica je čarobno mjesto koje mi daje slobodu da budem ono što jesam! Sretna, plaha, moćna, tužna, ljuta, voljena, zavodljiva… sve što poželim.
---
---
U glazbi, ali i modi volite spojiti tradicionalno i suvremeno…
U modi možda malo rjeđe, no volim tradicionalne nošnje i njihove detalje. Njihova vibra priča priče, to je nešto što se mora nositi s poštovanjem. Nisam se previše upuštala u kombinacije tradicionalnog i suvremenog što se mode tiče, no odala sam počast istarskoj narodnoj nošnji kroz seriju fotografija i video spot za singl “I will be standing” kojeg je režirala Deana Kotiga.
---
---
Jako pazite na modu, imate jak vizualni identitet, zanimljivo se oblačite, gdje tu nalazite inspiraciju?
Oduvijek sam voljela modu i krpice, to mi je u krvi. Smatram da su sve žene u mojoj familiji, užoj i široj, imale i imaju stila tako da sam imala odakle crpiti inspiraciju još od malih nogu. To je nešto što je dio mene oduvijek i nisam posebno trebala paziti na to. Kroz godine sam spontano razvijala neki svoj stil. Nikad me nije bilo sram obući ili napraviti nešto drukčije, dapače, to me osnaživalo. U današnje vrijeme inspiracije ima na svakom kutku i živimo u dobu gdje se zaista može sve, sve je dozvoljeno. Bitno je kako nosiš to što nosiš, kako se u tome osjećaš, kakvu energiju odašilješ.
Glumili ste i u nekim predstavama i skladali muziku za kazalište?
Dobila poziv 2018. za sudjelovanje u amaterskoj dramskoj skupini ČIN-ČIN POU-a Poreč, a kako sam se oduvijek željela okušati u glumi to je bila idealna prilika, osim što se desila usred mog tjeskobnog perioda i paničnih napadaja. Unatoč svim strahovima bacila sam se u tu vatru i krenula u novi svijet.
Društvo koje sam upoznala i prijatelje koje sam stekla su za čitav život. Gluma je nešto divno što sam nažalost samo dotakla površinski, no vjerujem da ću se još upuštati u taj svijet. Igrom slučaja u istoj sam predstavi glumila, svirala, pjevala te skladala glazbu za nju, riječ je o predstavi “Mašta” koju smo svi zajedno gradili kroz improvizacije i vježbe koje su vodili David Belas i Vesna Stilinović. Nakon toga je uslijedila predstava “Kad Tad” u kojoj sam imala glasovnu ulogu i skladala glazbu. Naslovna pjesma te predstave je izašla lani kao singl.
Zašto se ženama teže probiti na sceni?
Možda je mrvicu teže jer smo još uvijek u svijetu prilagođenom muškarcu i njegovom uspjehu i osim što se od nas očekuje (ili ne očekuje) da imamo karijere, u većini se slučajeva očekuje da odrađujemo uloge u kućanstvima pa nam tu ostane manje vremena za sebe nego muškarcima, ali unatoč tome žene su sve prisutnije na sceni i zasluženo zauzimaju svoje mjesto. Na kraju krajeva, postoji jedan vrlo bitan faktor u proboju, a to je koliko ćeš uložiti u sebe, u svoj materijal, vizuale, priču, jer danas je vrlo rijedak taj moment da je dovoljno da samo nešto snimiš, napraviš, pustiš u svijet i da će se desiti neki bum, moraš uložiti u promociju, odraditi cijelu kampanju i držati ljude “budnima” svakakvim popratnim glazbenim sadržajem.
---
---
Volite vrijeme provoditi u prirodi, idete brati šparoge, gljive… Otkud ljubav prema tome?
I to je nešto što ima korijenje u mom djetinjstvu. U šparoge idem otkad znam za sebe, a u gljive sam počela ići u nižim razredima osnovne škole, sve pod paskom familije, naravno. Sretnica sam što su me učili tome i što su mi ukazali na ljepote života u prirodi i s prirodom.
Mene opere takav adrenalin kad naiđem na jestivu gljivu u šumi ili kad naiđem na grm s nekoliko debelih šparoga… Evo, slično kao kad se rodi ideja za neku novu pjesmu, samo što uzbuđenje oko pjesme traje puno duže. Nema mi ljepše nego spremati za jesti ono što si sam nabrao u šumi, to je baš krasna nagrada.
Postali ste i majka prije malo više od 2 i pol godine. Imate kćerkicu Jolandu. Kakav je osjećaj biti majka, kako se snalazite vi i vaš partner Alen Bernobić u tome?
Evo, već preko 2 i pol godine uživam u toj ulozi. Prije no što sam postala majka moram priznati da sam bila malo uplašena glede te uloge, no to nam je svima usađeno u gen i dođe prirodno. Jolanda nam je sasvim očekivano postala centar svijeta i najveći smisao života. Zbog djeteta ti se pojavi taj poriv da budeš najbolja verzija sebe. Oboje se bavimo glazbom. Osim što surađujemo kroz moju glazbu, oboje imamo i neke projekte u kojima nismo zajednički uključeni tako da u tom slučaju pokrivamo jedan drugog. U slučaju kada imamo obavezu ili koncert u koji smo oboje uključeni onda imamo naše roditelje koji vrlo rado uskoče kad god je to potrebno.
Puno boravimo u prirodi i čini mi se da će i Jolanda dijeliti našu strast prema boravku u prirodi i branju raznih šumskih plodova jer je od samog početka uzimamo sa sobom u šumske pohode. A osim šumskih pohoda uživamo i u morskim radostima kad god nam se ukaže prilika za to, a kako živimo na moru to je vrlo često. Uživamo u svakom trenutku.
---
---
Pjeva li Jolanda već sada, pokazuje li interes prema muzici? Kakvu glazbu joj puštate?
Mislim da je propjevala prije nego što je pričala. Pokazuje ogroman interes prema glazbi i sasvim normalno - ima odličan sluh. Voli razne instrumente i sve ju to nevjerojatno privlači. Od malih joj nogu puštamo glazbu koju i mi slušamo. U prvim mjesecima smo je uspavljivali s albumom Pet Sounds Beach Boysa, kasnije je imala period fascinacije Jacobom Collierom i njegovim Tiny desk snimkama, puno smo slušali Beatlese, puštali joj Queenovce, no sluša ona sve ono što i mi slušamo tako da što god se nađe na playlisti ona objeručke prihvati.
Naravno, uvelike su tu uključene i dječje pjesmice… Doma puno plešemo i pjevamo, skačemo, sviramo. Glazba nas okružuje većinu dana.
---
---
Kako sada izgleda proces stvaranja pjesama s Jolandom? Veseli li se Jolica kad mama uzme u ruke gitaru i pjeva?
Samo stvaranje se najčešće desi kada Jolanda spava jer za stvaranje mi treba mir i tišina, a fokus mora biti na tome što radim. Desi se ponekad da neku ideju zabilježim uz nju pa se kad imam odgovarajuće uvjete vratim na to i ozbiljnije pristupim. Sada općenito imam puno ozbiljniji pristup stvaranju glazbe i pisanju stihova no što sam imala prije Jolande.
Prije kad sam imala vremena koliko sam htjela se nisam ciljano bavila time već bih uzela gitaru u ruke kada bi mi došla volja, ideja, a sada cijenim svaki trenutak u kojem imam vremena za stvaranje, puno sam organiziranija i aktivnija, isplaniram si kada ću nešto raditi, odvojiti vrijeme za sviranje i stvaranje.
Jolanda obožava kad se svira. Vrlo često Alen i ja sviramo da ju zabavimo, ja uzmem gitaru ili samo pjevam, on uključi klavijature ili uzme gitaru i onda imamo show program. Mada ako joj se ne da slušati mamu i tatu kako pjevaju ili sviraju ona to kaže vrlo jednostavno i iskreno - “Nemoj pjevat! Nemoj svirat!” Kad god je neka prilika da ju odvedem na neki koncert, najčešće kada Alen svira, to i napravim, a ona uživa u svakom taktu i pleše do iznemoglosti.
Koji su vam daljnji planovi, želje, što biste još voljeli ostvariti u nekoj budućnosti?
Dakle, sljedeći na redu je album na hrvatskom, kako bude nastajao tako će se rađati konkretnije ideje oko njega. A od nekih želja ima jedna koju gajim još iz srednjoškolskih dana, glumiti u ekraniziranom mjuziklu. U svakom slučaju to je nešto što bih voljela probati.
Unikatna pojava na ženskoj kantautorskoj sceni, Ikarica Barbara Munjas, nedavno nam je bila u Splitu pa smo iskoristili priliku da se s njom podružimo i popričamo o... doslovno svemu. Sudjelovala je na izložbi Tonija Mijača ‘Pretvori se u uho‘ gdje je nastupala kao vokalistica, ali i u stvaranju pjesama za izložbu.
U Splitu se Barbara inače osjeća fantastično, a u intervjuu nam otvoreno priča i o svojoj borbi s depresijom, anksioznošću i napadima panike s kojima se suočila u određenom periodu u životu, a o tome priča i u nekim pjesmama. Otvorila nam je dušu kako se nosila s tim, suočila i rješila probleme koji su je mučili.
Barbi je nedavno postala majka kćeri Jolande koja obožava glazbu baš kao i Barbara i njen partner Alen Ber...
