Scena Mozaik

dama s duplerice

Biserka Cvejić: Pjevala sam pred mnogim kraljevima i kraljicama, ali Jovanka... eh, to je bila velika dama

dama s duplerice

Čim sam ušla u sobu na velikom ekranu dočekao me on. Mlad i nasmijan. Veliki šarmer, a još veći čovjek, umjetnik i prijatelj. Samo je jedan Boris Dvornik. Zajedno smo pjevali, bili su to divni dani. Znate, njegova supruga dočekala me prije nekoliko dana kada sam došla u Split. Imao je zaista divnu suprugu, za pravog umjetnika to je veliki dar - dočekala nas je u splitskom hotelu "Cornaro" Biserka Cvejić, 92-godišnja operna diva nepokolebljivog duha, čiji život neodoljivo podsjeća na pravu bajku, i to jednu od onih u koje je teško povjerovati.

Kći mornara, koji je trbuhom za kruhom u tuđini postao rudar, postala je primadona bečke Državne opere i njujorškog Metropolitana. Od uboge Pepeljuge, koja je trebala život provesti kao švelja, postala je princeza scene.

U dvorcu Grimaldijevih u Monte Carlu sjedila je za stolom s princezom Grace, divili su joj poznati državnici i velikodostojnici, a svojim glasom i pojavom otvarala je vrata svih vodećih svjetskih opernih kuća. U 1800 predstava odigrala je 77 uloga, a scenu je napustila na vrhuncu karijere, i to baš kao u kakvom hollywoodskom filmu, zbog ljubavi prema svom suprugu, liječniku Dušanu Cvejiću.

- Kada bi se prikazivalo "Malo misto", svi Dalmatinci, ali i drugi prijatelji, došli bi kod mene u stan u Beogradu, divili bi se zajedno. Ni jednu epizodu nismo propustili. Koji su to glumci bili! - prisjetila se Biserka, objašnjavajući kako je ljubav prema moru i rodnome kraju već godinama dovodi u Split, i to u rujnu, kada prođu velike gužve i vrućine.

Iako je veći dio života provela na velikim pozornicama diljem svijeta, svoju je karijeru započela i završila u Beogradu, no, u Biserkinu srcu, Dalmacija je uvijek ostala nedosanjani san. Rođena u Krilu-Jesenice, u mornarskoj obitelji, buduća primadona djevojačkog prezimena Katušić, cijeli je život provela daleko od rodnog kraja. Imala je tek dvije godine kada je s roditeljima napustila zavičaj. Katušići su u potrazi za boljim životom novi dom našli u Belgiji, u Liègeu, gdje joj se otac zaposlio u rudniku, a majka vodila brigu o brojnoj porodici.

- Moj pape bio je iz Smolonja, a majka iz Krila, iz bolje kuće, kako su mi kasnije, kada sam otišla posjetili rodno mjesto, rekli. No, živjeli smo navodno u brdu, ne uz more. To zapravo znači da sam vlajina? Tako se kaže, što ne?

U Omišu, pak, nikada nisam bila, eto tako se dogodilo. Dalmacija je divna, a Belgiju nisam voljela. Bili smo siromašni, stranci, neprihvaćeni. Možete samo zamisliti kako je našim ljudima, koji su zaljubljenici u more, bilo u rudniku. Surov je to život! - priča nam Biserka čiji je otac poginuo u rudarskoj nesreći dok je još bila djevojka.
Do tog nemilog događaja, kaže primadona, u njihovoj je kući uvijek bilo mnogo ljudi, gostiju, prijatelja i članova obitelji koji su neumorno pričali nostalgične priče o moru i Dalmaciji.

- Svi su pričali o zavičaju, a ja, nepopravljivo romantična kakva jesam, upijala sam svaku riječ o zemlji u kojoj sam se rodila, ali koju nisam zapamtila. I svim bićem osjećala sam da joj pripadam. Nisam znala za razlike, za Srbe i Hrvate, o tome nitko nije pričao, cijela Jugoslavija za mene je bila Dalmacija - prisjeća se diva napominjući kako je glazbeni talent naslijedila od majke Ive, rođene Trgo.

- Druženja sa zemljacima uvijek su završavala dalmatinskim pjesmama koje sam ubrzo naučila i kasnije sama pjevala. Moja majka, inače veoma vrijedna i vesela žena, po cijeli dan trčala je po kući, radila i pjevala. To njeno pjevanje mi je najljepše sjećanje iz djetinjstva - tvrdi Biserka.
Odgojena u kršćanskoj tradiciji, pjevati je počela u crkvi, uz orgulje, a potom je, baš poput Edith Piaf, pjevala na ulici, zarađujući za džeparac.

- Silno sam željela studirati jezike, naučiti još neki osim francuskog, ali otac je bio odlučan! Rekao mi je da se prihvatim igle i konca jer da kad se jednom udam mog muža neće zanimati prazne priče, već rad. Pjevanje, također nije dolazilo u obzir. Za moje roditelje time su se bavile isključivo žene upitnog morala, čak je i majka kasnije to teško prihvatila - tvrdi ova 92-godišnjakinja, koja se po završetku Drugog svjetskog rata sama odlučila vratiti kući.

Zaputila se u Zagreb, a potom i u Beograd. Putovala je punih 12 dana, a u vagon s humanitarnom pomoći, poznatim Trumanovim jajima, ubacio ju je jedan američki vojnik.

- Odvažila sam se jer je nešto ranije u Belgiji gostovao folklorni ansambl “Ivo Lola Ribar“ iz Beograda i tada sam upoznala divnu Nadu koja mi je dala svoju adresu i rekla da je obavezno posjetim kada dođem u Beograd. I željna domovine, domaćih pjesama i riječi, nevjerojatno nostalgična i romantična, ja sam došla! Kakva je to pljuska bila! Zagreb i Beograd nakon rata nisu bili ono o čemu sam ja sanjala, o čemu su pjesme pjevale, a budući da sam uz francuski znala samo dalmatinski, ništa nisam razumjela.

Počela sam se snalaziti, učiti jezik, a Nadina majka primila me u jednu sobu u kojoj je živjelo nas četvero, budući da su im kuću oduzeli nakon rata. Tu sam provela sedam godina. Vjerujte, najpametnija stvar koju sam u životu napravila je što sam te 1946., kada su mnogi bježali od komunizma, došla u Jugoslaviju. Nikada nisam obraćala pažnju na politička zbivanja. Dobila sam stipendiju, počela pjevati i upoznala Duška.

Glazbenu akademiju u Beogradu završila je u klasi Josipa Rijaveca, čuvenog tenora i pedagoga, kojega je, kaže, voljela kao oca, a upravo je on glavni krivac za ljubav s Duškom.

Što mi je rekao Wagner

- Bili smo kod istog profesora, koji nas je znao očito više nego što smo ikada priznali. Kada bi došao na sat, Duška je pitao gdje vam je Biserka, a on se čudio i odgovarao kako ja nisam njegova, isto je govorio i meni. Tako mi jednoga dana prišao Duško i kazao da bismo mogli probati zajedno, kada nas je već profesor spojio. I tako je počela ljubav. Iako je Duško bio divan pjevač, opredijelio se za medicinu, a meni predložio da se držim pjevanja.

Bio je otorinolaringolog. Lijepo smo živjeli, voljeli se. Na žalost, preminuo je 1998., a nema dana da se ne sjetim kako je izniman suprug bio, a to je, vjerujte mi, najveći dar koji svjetska pjevačica može dobiti – tvrdi dama, za koju znalci kažu, a zabilježile su i kritike, da je na pozornici bila fascinantna.

Na sceni je, kaže sama, igrala sve ono što nije smjela u privatnom životu.

- Kao siromašno dijete smatrala sam da moja ljepota nije ništa posebno, pa sam se tim kompleksima osvećivala upravo na sceni. Najviše su mi ležale Verdijeve uloge. Tu sam uživala, jer sam tada bila ono što sam oduvijek željela - nostalgična je sugovornica koja je u 20 godina na pozornici Bečke državne opere, ali i brojnim gostujućim kazalištima, surađivala s najvećim redateljima i dirigentima.

"Ta Biserka, ona ne zna što znači da je nešto teško otpjevati, zato tako dobro zvuči", kazao je na jednoj probi u Napulju režiser Wieland Wagner, unuk skladatelja Richarda Wagnera, a zanimljivi su bili i Biserkini susreti s dirigentom Herbertom von Karajanom.

- Raditi s njim bilo je jako uzbudljivo, mada nije pričao mnogo, jer je živio u svom svijetu. Veliki je bio gospodin i izuzetan glazbenik, a Wagner je bio u pravu. Ja zaista nisam znala što znači dobro se namučiti, meni je glazba dolazila iz srca. I dok nisam znala note, pjevala sam točno – iskrena je operna diva kojoj je prestižnu scenu Metropolitana donio upravo Split gdje je pjevala omiljenu ulogu Amneris.

Naime, te 1961. "Aidom" na Peristilu dirigirao je Kurt Adler, a iste je večeri pozvao Rudolfa Binga, glavnog direktora staroga Meta i rekao mu: "Ima ovdje jedna mala, divno pjeva i trebao bi je čuti u Bečkoj operi jer tamo nastupa." Ubrzo, Biserka je krenula na put, a u Metropolitanu je nastupala deset godina, uključujući veliki gala-koncert oproštaja sa zdanjem staroga Meta, u kojemu je velika Opera živjela od 1883. do 1966. godine.

Otvorenje novoga Metropolitana u Lincoln-centru započinje naručenim projektom, operom Samuela Barbera "Antonije i Kleopatra". Met se vraća tradicionalnom velikom repertoaru, pa se izvodi Ponchiellijeva "Gioconda", s Renatom Tebaldi i Biserkom Cvejić te Francom Corellijem u glavnim ulogama.

- Peristil mi je promijenio život. Vratiti se u rodni kraj i pjevati tamo gdje si uvijek želio biti, nešto je najljepše što čovjek može doživjeti. Emocije su me preplavile, plakala sam.. To mogu razumjeti samo oni koji su živjeli van domovine. A onda Metropoliten. Bila su to divna vremena u kojima se cijenila kvaliteta, a ništa joj nije smjelo stati na put. Za razliku od ovih histeričnih vremena u kojima živimo, mi smo svaku ulogu vježbali barem šest mjeseci. Danas se predstava uvježba u mjesec dana, meni je to neshvatljivo.

Ali, razumijem, ovo su neka nova vremena, živjeti se mora, nastojim se uklopiti. Dakako, kao dama - smatra diva. Pjevala je u milanskoj Scali, Areni u Veroni, napuljskom San Carlu, londonskom Covent Gardenu, Boljšoj teatru u Moskvi, Teatru Colon u Buenos Airesu, u Tokiju te drugdje. Lijepim, ujednačenim, snažnim i toplim glasom sigurnih visina, vrhunskom muzikalnošću i izrazitim osjećajem za glazbenu i scensku karakterizaciju s posebnim je uspjehom pjevala i Charlottu u "Wertheru", Preziosillu u "Moći sudbine", Dalilu, Princezu u Cileinoj "Adriani Lecouvreur" i Giuliettu u "Hoffmannovim pričama".

Početkom listopada 1959. godine debitirala je u bečkoj Staatsoperi kao Amneris i na toj slavnoj sceni ostala punih dvadeset godina, do kraja 1979., postavši Kammersängerin, odnosno komornom pjevačicom. Od najdražih nastupa, uz Metropolitan, svakako bi, kaže nam, izdvojila prvu predstavu u Beču, ali i milansku Scalu. U kazališnom svijetu itekako su zapamćene ovacije publike 1962. godine poslije predstave "Carmen" u Berlinu. Aplauz je trajao 24 minute, a zavjesa se podizala 58 puta. U Italiji je u sto "Aida" otpjevala ulogu Amneris, posljednju u veronskoj areni.

- Tisuće ljudi sa svijećama u rukama, to nikada neću zaboraviti. Poslije tog nastupa pisalo je: "Naša Dalmatinka uspjela je u velikom svijetu. Dala je lekciju pjevačima, jer smo je sve razumjeli dok je pjevala, za razliku od Talijana koji nemaju dikciju" - prisjeća se Biserka.

Svečane prijeme nije voljela previše posjećivati, premda, priznaje, izvrsne su za upoznavanje važnih ljudi. Kao najfascinantnije poznanstvo pamti, pak, ono s Grace Kelly.

- To je bila divna dama. Pjevala sam pred brojnim državnicima, kraljevima, veleposlanicima, na svim krajevima svijeta i kontinentima. Pa i pred Titom. Bio je jako šarmantan, mislim da nitko nije imao toliko ljudi oko sebe kao on. No, moram priznati, Jovanka je bila velika dama i njegovo se lice zauvijek promijenilo kada su ih odvojili. Bila je ljubazna, ali suzdržana, uvijek na oprezu s pištoljem u torbici. Bila je najveći Titov čuvar - kaže biserna primadona prisjećajući se i anegdote s velikim holivudskim glumcem.

- Bila sam u Metropolitanu i predstavili su mi visokog prelijepog muškarca. Pitali su znam li tko je. Nasmiješila sam se i rekla kako se ne mogu sjetiti gdje smo nastupali zajedno, u kojoj operi. On se samo nasmiješio i uzvratio kako će zbog mene početi učiti pjevati. Duško mi je došapnuo da ne govorim gluposti. Bio je to Rock Hudson - kaže umjetnica i svjedoči nam kako je baš prije svakog nastupa imala tremu.

Iako su joj se kritičari, baš kao i publika, klanjali opisujući je kao pjevačicu iznimno finih interpretacija, scenu je napustila na vrhuncu karijere, posvetila se pedagogiji,a sa suprugom Dušanom napisala knjigu "Umjetnost pjevanja". Stekla je najviše pedagoško zvanje u svijetu opere – emeritus, a kao profesor solo pjevanja radila je na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu, ali i deset godina na Umjetničkoj akademiji u Novom Sadu. Instrukcije je davala, i još uvijek daje, talentiranim pjevačima diljem svijeta.

- Jeste li znali da je jedan od mojih učenika, Lučić, među prvih pet pjevača Metropolitana. Kada ga je direktor frankfurtske opere čuo na audiciji, rekao mi je kako je takav legato stara škola, koju danas malo tko tako pjeva. Toliko se oduševio da ga je odmah angažirao – tvrdi Biserka koja je primila brojna odličja, među ostalim 2001. najviše francusko odličje, Legiju časti.

U mirovini, tvrdi, nije usamljena. Zimi jedva izlazi, ali zato u jesen i na proljeće putuje. Voli se družiti s optimističnim ljudima, stjecati nova prijateljstva. Raduje se životu baš kao i prije dvadeset ili pedeset godina, sluša isključivo kvalitetnu glazbu i puno čita. Voli se informirati, pa stoga ne čudi pitanje koje nam je ova draga 92-godišnjakinja uputila na samom kraju razgovora:

- A zašto novine toliko pišu o Hajduku i Dinamu? Znam za rivalstvo, ali što se to događa, zar je Hajduk zaista u teškoj situaciji? Znate, baš me brine, ja sam prava navijačica "bijelih" i to skoro devet desetljeća, tako su me naučili roditelji i čim dođem u Split informiram se o sportu. No, ovi naslovi u "Slobodnoj Dalmaciji" odaju mi da sam nešto propustila".

Tihana Marović
foto: PAUN PAUNOVIĆ / CROPIX

Naslovnica Mozaik