Scena Kultura

PREMIJERA predstave U REŽIJI MISLAVA BREČIĆA I IZVEDBI teatra PLAYDRAMA

"Marjane, Marjane": Split je negdje drugdje

PREMIJERA predstave U REŽIJI MISLAVA BREČIĆA I IZVEDBI teatra PLAYDRAMA

Pogled stranca donosi otkrivačku vizuru često samo na prvi pogled, a poslije se može zaplesti u nepoznavanje lokalne sredine. A upravo to se dogodilo u izvedbi predstave ‘Marjane, Marjane’

Vidjeti Split očima Drugog, i to očima talentiranog, mladog dramatičara, autora “Žabe” Dubravka Mihanovića, u novom, ambicioznom, provokativnom teatru željnom dokazivanja, intrigantno je za svakog ljubitelja kazališta i Splita. No, pogled stranca donosi otkrivačku vizuru često samo na prvi pogled, a poslije se može zaplesti u nepoznavanje lokalne sredine. A upravo se to dogodilo u izvedbi predstave “Marjane, Marjane” koju su u četvrtak koprodukcijski praizvela kazališta Playdrama i Gradsko kazalište lutaka, a režirao Mislav Brečić.

Zanimljiva ideja da se na Marjanu zakapaju mrtvi, uspomene i važne stvari te susreću različita lica, od grungera koji oplakuju Kurta Cobaina preko izbjeglica iz Žepča i preambiciznih hajdukovaca do dilera i ubojica, zapinje u nedostatku prave drame. Mihanovićeva lica ulaze u odnose, ali površno se dotiču držeći se svojih sudbina i monologa.

Mila trobojnica

Predstava kaska i na simboličkom planu, koje obećava dobro pogođeno stablo i ugođaj Marjana. Nema tu zvukova prirode, atmosfere koja bi za lokalne štovatelje mitskoga brda mogla biti ravna snu ljetne noći, nema svjetala grada u daljini... Sve je gotovo beketovski ogoljeno, a takvo je i dramsko pismo.

Suprotno mišljenju dramaturginje Tajane Gašparović, čini se da je Mihanović bez drastičnih mijena i kolorita prošao od početnog “Bijelog” do “mile trobojnice”. Redatelj Brečić je skicozni tekst još i razvukao misleći da će mu to dati dramsku težinu, ali to je samo istaknulo njezin manjak.

Da razbije jednoličnost izgovaranja replika, redatelj je, osim završnog dovođenja zlatnog retrivera na scenu, povremeno posezao za nepotrebnom galamom (koja je nosila i prethodni projekt Playdrame “Udarac”), poput suvišne i slabo motivirane pjesme “Druže Tito, mi ti se kunemo”.

Pomalo zaboravljena tema izbjeglica u Splitu opet je dotaknuta preko općih mesta, baš kao i školski, “sakomanski” problem heroina i dilera, vjernosti Hajduku. Neke dobre teze, poput one da Split poput Goyina Saturna žvače i pljuje vlastitu djecu po svijetu, scenskim rasporedom i napušenom artikulacijom izgubile su oštrinu.

Nategnut jezik

Dodatni problem predstave je jezik, malo se tu može čuti autentičnog splitskoga, naročito onog iz stare jezgre. To je posebno uočljivo kod inače malo eksponirane Zadranke Anice Kovačević, a ni dojmljivi Matija Kačan jezično se nije iskazao kao fetivi Splićanin. Elena Orlić kao izbjeglica bila je dobra, ali s naglascima je otišla predaleko u doslovnost, gubeći potkraj i uvjerljivost.

Duje Grubišić bio je tipični diler, a najdojmljiviji dio ekipe bio je sportski par. Da su u publici kojim slučajem bili Joško Svaguša ili Ivica Šurjak, možda bi Marka Petrića s glumačke odveli u nogometnu akademiju, a Elvis Bošnjak odskočio je kao razočarani otac.

Stanislav Kovačić skladao je i izvodio dobru glazbu na violončelu, postavši konstantom predstave. Scenografija Ozrena Bakotića sa stablom, i marjanskim vježbama za trbušnjake dobro je pogođena, a kostimografija Sonje Obradović bila je funkcionalna u grungerskom, izbjegličkom i nogometnome miljeu.

“Marjane, Marjane” predstava je koja je, suprotno najavama, ostala na stereotipima o Splitu i koja se, nažalost, više referira na splitsko jučer nego danas, više na devedesete nego na dvijetisućite. No, njezin različit, ponešto precrn pogled, može uputiti na konstante koje se ne vide u svakodnevnom bivanju u Splitu. I ova predstava dala je manje od onoga što ekipa iz Playdrame daje za uspjeh toga potrebnog i vrijednoga teatra. Nadamo se da će se te dvije strane uskoro i približiti.

siniša kekez

Naslovnica Kultura