Scena Kultura

NAŠE GORE LIST

Lucija Stojević, španjolska filmašica hrvatskih korijena nominirana za EU Oscara: Hrvatska i Španjolska imaju slične probleme, a moja veza s Hrvatskom je poetična i nostalgična

NAŠE GORE LIST
Slične se stvari događaju i u Španjolskoj gdje živim. Veliki su ekonomski problemi i mladi se sele i traže svoje mogućnosti. Na drugim mjestima. Bilo bi mi draže da mladi ljudi ne moraju odlaziti. Isto kao što bi mi bilo draže da je u Španjolskoj situacija bolja, da je lakše i da se ne moramo toliko boriti.Ne želim se miješati po pitanju svakodnevnog života jer moja veza s Hrvatskom je više poetična. To je mjesto gdje smo uvijek išli na ljetovanje, tu su bile bake, dide, bratići, sve super. Nemam toliko veze s ovom stranom koja je svakodnevni život. To što vidim, ne vidim neke ogromne razlike između života u Hrvatskoj i u Španjolskoj. Slični su problemi.

Hrvatska kinematografija ove godine nije imala film u konkurenciji za Europskog Oscara, ali za tu nagradu se natjecala 36-godišnja španjolska redateljica hrvatskih korijena Lucija Stojević koja je rođena u Zagrebu, odrastala u Austriji, a film studirala u Pragu i niz godina živi u Barceloni.

Lucija je bila nominirana u kategoriji najboljeg dokumentarca s filmom “La Chana“ o jednoj od najvećih zvijezda u svijetu flamenca, samoukoj plesačici Antoniji Santiago Amador, zvanoj La Chana, koja se vraća na pozornicu za finalu izvedbu nakon pauze od dva desetljeća.

Stojević na kraju nije osvojila nagradu (pobijedio je “Communion“ Anne Zamecke), no sama nominacija je veliki uspjeh, posebice što se našla u konkurenciji s jednim Sergeijem Loznitsom (“Austerlitz“) i hvaljenim dokumentarcem “Strangers in Paradise“ Guida Hendrikxa, prikazanim na STFF-u.

U razgovoru koji smo s Lucijom vodili u Berlinu prije dodjele, ona je bila ponosna na veliko postignuće i činjenicu koliko je daleko njezin film dogurao, ali iskreno nikada nije očekivala da će dotle doći. Od sreće, kaže, nije bila ni svjesna da je došla u Berlin sudjelovati na dodjeli EFA-inih nagrada.

- Ne, uopće. Beba mi je tu, mama mi je došla čuvati bebu. Totalni kaos (smijeh). Uopće još ne znam gdje sam niti što se događa. Ovo je totalno drukčije od svijeta dokumentarnog filma, sav taj glamur. Ovo nema veze sa životom nekoga tko se bavi dokumentarnim filmom. Nisam nikada očekivala da ću doći tako daleko. S puno, puno poteškoća smo radili ovaj film – rekla je Lucija.

Kako tražiš priče? Ili te one same nađu? Konkretno, ova?
- Za ovaj film sam priču našla zapravo slučajno. Više je ona mene našla nego što sam je ja tražila, ali tražila sam neku veću priču. Htjela sam napraviti dugometražni film o flamencu. Slučajno sam došla do toga preko svoje profesorice flamenca. Nisam konkretno tražila priču o plesačici flamenca, već me ona pitala jesam li čula za La Chanu, želim li je upoznati, i tako je to počelo. Čim sam je upoznala pomislila sam prvo da nitko nije snimio nešto slično, a drugo "kad možemo početi?"

Kolika ti je nominacija za EU Oscar potvrda da ćeš se filmom baviti do kraja života? Je li to sad to?
- U idealnom svijetu bi to bilo to. To je nešto što zbilja želim raditi. Uživam u tome i htjela bi nastaviti to raditi, ali tamo gdje trenutno živim, u Španjolskoj, situacija je jako komplicirana. I politički i kako se to reflektira na audiovizualne, i pogotovo umjetničke poslove. Ima sve manje i manje fondova za kreativni, dokumentarni film.

Ipak, nominacija bi trebala, morala, otvoriti nekakva vrata? Nije mala stvar…
- Moralo bi teoretski, ali praktično gledano, ne znam. Čak i oni koji su nas podržali za ovaj film imaju tolike poteškoće da sad i da žele ući bit će im teško. Razmišljam o tome da počnem pisati igrani film.

No, svakako bi ostala u filmu?
- Da.

A koja bi ti bila opcija B ako ne uspiješ financirati film? Imaš li rezervni plan ili ideš ovako, pa što bude?
- Pa idem ovako pa što bude, to je, onako, više moj stil. (smijeh)

Neko vrijeme si se lomila između filma i arhitekture. Ne razmišljaš više o arhitekturi?
- Kako bi bilo da je bilo drugačije? Tko zna? Sve ima svoje pluseve i minuseve. Ja se sada mogu bilo gdje prilagoditi. Toliko puta sam se selila i prilagođavala na nove situacije, ali s druge strane nigdje nemaš korijene. Evo, iz perspektive gdje sad živim, gdje živim zadnjih sedam godina. Ja tamo živim, u Španjolskoj, ali tamo mi nisu korijeni. I drugi je problem što imam drugačije probleme od ljudi koji tamo žive cijeli život.

Zašto baš Španjolska i Barcelona?
- Iskreno, slučajno. Prvo sam upisala Masters Degree iz dokumentarnog filma pa sam odlučila da neću ići na još jedan Masters nego da ću prijeći na direktno bavljenje filmom jer tako se nauči puno bolje, a i nisam morala plaćati 5000 eura (smijeh). Tako da sam počela raditi u Barceloni za nekoliko produkcijskih kuća, ali onda je došla kriza 2012. godine. Španjolska je jako pogođena. Potom sam počela raditi za novine “The Guardian“, “New York Times“, “Global Post“. Radila sam videa za njihove portale. I onda sam to povezala s nekim osobnim stvarima, s obitelji.

Koliko se za hrvatski film čuje u Španjolskoj? Pratiš stanje u hrvatskom filmu?
- Više-manje poznajem druge profesionalce dokumentarnog filma iz Hrvatske jer sam ih upoznala na raznim festivalima, Leipzig, itd. Drago mi je vidjeti da ima ljudi koji se također bore za tu umjetnost i drago mi je vidjeti hrvatske filmove na velikim festivalima. U Španjolskoj, nažalost, do sada još nisam vidjela hrvatski film. Bilo bi super da možemo tamo donijeti malo hrvatske kulture. Ne znam o čemu to ovisi, to je više pitanje festivala.

A pratiš li stanje u Hrvatskoj? Ti si iz Hrvatske otišla 1988., još kao klinka si najavila selidbu iz Hrvatske za kojom poseže sve više i više mladih ljudi odlazeći iz naše zemlje.
- Pa iskreno, ne previše. (smijeh) Ali, slične se  stvari događaju i u Španjolskoj gdje živim. Veliki su ekonomski problemi i mladi se sele i traže svoje mogućnosti. Na drugim mjestima.

To te se na neki način ne tiče ili?
- S jedne strane da, direktno me se baš ne tiče zato što već preko 30 godina živim vani, ali me naravno zanima što se događa u Hrvatskoj. Bilo bi mi draže da mladi ljudi ne moraju odlaziti. Isto kao što bi mi bilo draže da je u Španjolskoj situacija bolja, da je lakše i da se ne moramo toliko boriti.

Kako ti se čini, recimo, pogled na Hrvatsku izvana kao nekome tko je rođen u Hrvatskoj, odnosno na sve njezine probleme kojih trenutno ima na izvoz?
- Na to mi je pitanje jako teško odgovoriti jer imam jako nostalgičnu vezu s Hrvatskom.

Onda probaj iz nostalgičnog diskursa.
- Ne želim se miješati po pitanju svakodnevnog života jer moja veza s Hrvatskom je više poetična. To je mjesto gdje smo uvijek išli na ljetovanje, tu su bile bake, dide, bratići, sve super. Nemam toliko veze s ovom stranom koja je svakodnevni život. To što vidim, ne vidim neke ogromne razlike između života u Hrvatskoj i u Španjolskoj. Slični su problemi.

Naslovnica Kultura