Scena Kultura

JUNAK NOVOG DOBA

Ovo je Igor Ljubunčić, IT stručnjak svjetskog glasa koji je rođen u Sarajevu, obrazovao se u Izraelu, živi u Londonu, oženio Bjeloruskinju, ali u Dalmaciji se osjeća kao doma!

JUNAK NOVOG DOBA

Rijetki ljudi imaju nekoliko istodobnih karijera, a Igor Ljubunčić, 38-godišnji rođeni Sarajlija s londonskom adresom, vlasnik - između ostalog - i hrvatske putovnice, fizičar, IT stručnjak, uspješni pisac znanstvene fantastike, vlasnik i alfa i omega websitea dedoimedo.com za koji ni on sam ne zna otkud mu ime - "Pitao sam brata i on je rekao da je dedo i medo odličan naziv", ne objašnjavajući ni tko je Dedo ni tko je Medo - čovjek je čije SF romane obožavatelji uspoređuju s najboljim knjigama toga žanra, autor nekoliko registriranih patenata...

On ima više od nekoliko istodobnih karijera. I sve su uspješne. "Svjetski, a naš", izraz je koji Ljubunčić ponekad čuje, ali ga čuje na skupovima programera i kompjutorskih eksperata gdje susreće i "naše" ljude, no njegovih nekoliko drugih karijera pritom ostaju u sjeni. On na svojem websiteu Balkan ne spominje.

U životopisu, barem onom koji je dostupan na internetu, isključivo se predstavljate kao fizičar po vokaciji, a Linux geek po zanimanju i tu formulaciju prenose svi intervjui koje sam pronašla. Što bi to konkretno značilo?
- To bi značilo da sam znanstvenik, fizičar, ali i da nisam samo okrenut teoriji nego i nešto radim rukama i tu teoriju implementiram u realni svijet. Konkretno, to je svijet IT tehnologije, a još konkretnije to je primjena Linux operativnog sustava.

I vi ste... Kako prevesti "geek"? Kao neku vrstu manijaka?
- Da, da... Ali u pozitivnom smislu. Linux je, nazovimo ga tako, sustav koji je, za razliku od, primjerice Windowsa, najširoj javnosti poznat po tome što je za male korisnike besplatan.

Za nas, obične smrtnike, besplatan je, a za velike nije?
- Da. Tako je. Meni je bavljenje Linuxom bio hobi, no prerastao je u potrebu da se time počnem baviti na znatno ozbiljniji način. Tako sam počeo stvarati mreže, data centre i bavio sam se time na gotovo fanatičan način. Tako se dogodilo da to postane moja karijera, a ne samo hobi. Mislim, zapravo je najbolja stvar koju čovjek može napraviti, pretvoriti svoj hobi, svoju strast, u svoju karijeru. U Intelu sam šest i pol godina radio, prvo kao sistem programer, a poslije kao voditelj globalne grupe najprodornijih inženjera koju su imali u tvrtki.

Radili smo infrastrukturu za Intelova programska rješenja sa svrhom da pomognu inženjerima elektrotehnike kako bi napravili novu generaciju Intelovih procesora. Riječ je o oko pedeset tisuća servera na 40 data centara. Naravno, svako ubrzanje procesa stvaranja novih procesora pomaže da oni što prije budu na tržištu i riječ je o velikim uštedama, velikim novcima. Moj posao je bio "computeing"...

Ajme majko... Dajte, pojasnite to malo za obične ljude....
- Uh, to nije tako lako. Dakle, imate data centar, imate hardver, imate storage, i compute, to su čisto operativni sustavi...

Svađamo se na četiri jezika

Ajmo mi dalje od ove teme, osjećam se kao da razgovaram s Kinezom. Vi ste fizičar.
- Da. Diplomirao sam fiziku u Haifi, u Izraelu. No ja na činjenicu da sam fizičar gledam kao na osnovu. Dakle, stvar je u tome što, budući da sam fizičar, na sve ostalo čime se stručno bavim, gledam kao fizičar. To je specifičan način gledanja na probleme i to je metodologija kojom pristupam svemu što radim, bez obzira radi li se o problemu krumpira u državi Idaho ili o lansiranju space shuttlea ili problemu u data centru. Pristup je isti, fizikalni. To mi daje prednost pred nekim tko ima klasičnu inženjersku naobrazbu.

Kako ste uopće dospjeli u Izrael?
- Bio je rat... Ja sam rođen u Sarajevu i 1992. je moja obitelj došla u Hrvatsku, vjerujući kako je u Hrvatskoj sigurnije. No, to se nakon nekog vremena pokazalo kao iluzija, i ovdje je bilo teško, tako da smo morali ići dalje. Imao sam tada 14 godina. U Haifi sam upisao Technion, Israel Institute of Technology gdje se školuju matematičari, fizičari, inženjeri, računarci... To je jedan od težih i, rekao bih, poznatijih visokoškolskih institucija te vrste u svijetu, neka vrsta pandana američkom MIT-u. Onda sam radio kao fizičar u General Electricu i u Philipsu i bavio sam se medicinskom opremom.

Recimo, kad u bolnici imate CT skenere, to su vrlo skupe sprave i svakome je vlasniku u interesu da ti uređaji budu što više iskorišteni. S druge strane, liječnicima je u interesu da njihove dijagnoze budu što preciznije i moj je posao bio uskladiti zahtjeve jednih i drugih. Koliko dugo koristiti medicinsku opremu a ne ugroziti preciznost te opreme, to je temeljno pitanje.

Potrudio sam se doći do algoritama koji predviđaju kad bi ti uređaji trebali prestati raditi, kad ih treba povući iz upotrebe, popraviti ili zamijeniti. To sam radio pet godina. Eto... Zadnje tri godine živim i radim u Londonu gdje radim za tvrtku "Rackspace", jednu od dvije ili tri najprisutnije u području cloud computinga na svijetu.

Zašto London?
- Pa vidite, presudila je želja da odem što dalje u karijeri. Moji su planovi bili biti principal inženjer do četrdesete i biti CEO, chief executive officer, do 45. godine. U Intelu sam bio uspješan, bio sam na neki način autoritet no... To mi je postalo malo dosadno. Da bih postao CTO, chief tehnical officer, to je kao neki glavni inženjer, tehnički direktor.., smatrao sam pametnim promijeniti tržište, promijeniti navike, promijeniti područje i prijeći u drugu vrstu posla. Tako smo supruga i ja odlučili doći u London.

Supruga je iz Izraela?
- Supruga je iz Bjelorusije, no kao i ja, u Izrael je došla kao djevojčica. Upoznali smo se prije skoro dvadeset godina na jednom rođendanu u Tiberijadi i, evo, od tada smo zajedno.

Čekajte, imate 38 godina i već ste dvadeset godina oženjeni?!
- Ne. Oženjen sam 11 godina. Naša mala multietnička, multikulturna zajednica dobro funkcionira, a kad je manje dobro, onda se svađamo na četiri različita jezika.

Da?
- Da. Na hrvatskom, hebrejskom, engleskom i ruskom.

Svakodnevno pisanje

No, pišete isključivo na engleskom. Uz tako prodornu i zahtjevnu karijeru, vrlo ste plodan pisac. Jeste li sam svoj nakladnik ili kako...?
- Znanstveno-fantastične romane i fikciju izdajem sam, preko CreateSpace, odnosno Amazona, gdje može svatko postati izdavač. Naravno, to je i dobra i loša pozicija - dobro je što vas nitko ne gnjavi, nitko vam ne mijenja rukopis tvrdeći da to nije zanimljivo, što sami određujete svoje rokove, sami prodajete ili poklanjate knjige, ali morate i sami naći urednike, lektore, grafičare, a i ako niste jako disciplinirani, izostanak rokova može biti bumerang koji vam se razbije o glavu. Mnogi ljudi ne znaju sami sebi postaviti rokove, to može biti problem. S druge strane, stručne knjige objavljujem u izdavačkoj kući "Morgan Kaufmann" koja je, čini mi se, jedna od najuglednijih za literaturu iz računarstva i općenito inženjerskih tema u svijetu.

Vi nemate problema sa zadavanjem rokova samom sebi?
- Ne. Moj je plan godišnje napisati jedan roman i jednu kratku priču i to mi nije problem jer pišem svaki dan.

Uza sve što radite, vi svaki dan i pišete znanstvenu fantastiku?
- Da. Tako živim od djetinjstva, od kada sam naučio slova. Naravno, ne radim samo to. Često držim predavanja, često radim humanitarno...

Pa dobro, kako to sve ugurate u 24 sata?
- Lijepo. Mislim da ljudi puno vremena jednostavno gube. Ne čine ništa. Dokoličare. Ja to ne volim, ja volim biti aktivan.

U sedam godina ste objavili četiri romana iz ciklusa 'Izgubljene riječi', 'The Lost Words'.
- Tako je. Prva je knjiga izišla 2012. a zadnja 2015. Potom sam objavio knjigu o pustolovinama princa Dietricha koja će biti prvi dio buduće trilogije. U idućih godinu, dvije imam u planu knjigu o zombijima i to u prvom licu u kojem dosad nisam pisao, a radim i na knjizi s biblijskom temom Samsona i Dalile.

Vidjela sam da knjige prodajete i u papirnatom i u elektroničkom obliku. Kolika je vaša publika?
- Hm... To je teško reći. Nisam baš radio saldo, ali...

Ne, ne... Nisam vas pitala koliko ste zaradili.
- Razumijem. I dalje mi je teško dati odgovor, ali, evo, deset tisuća romana sam dao besplatno, na slobodan download, a prodao sam... Iskreno, ne znam.

Prvi ciklus romana koji neki, vidjela sam, uspoređuju s "Gospodarom prstenova", značajno se razlikuje od upravo otvorenog serijala o zanosnom princu Dietrichu. Zbog čega?
- Istina. Prvi serijal od četiri romana je puno mračniji, radnju je držalo šest, sedam likova, to štivo je, da tako kažem, ozbiljno i tražilo je velik emocionalni angažman. Zato sam odlučio okrenuti se za 180 stupnjeva i stvoriti lik koji je loš, nemoralan, vrijedan prijezira, ali pun humora tako da je roman "Zanimljive avanture zanosnog princa Dietricha" - "The Amazing Adventures of Dashing Prince Dietrich" - puno brža, kraća knjiga, ima samo 350 stranica, i jednostavnija za čitanje. Dietrich nije heroj, dapače, on je antiheroj, on mrzi svog oca i želi mu smrt, on je poročan, bludan i prost, on je kukavica, zlobnik i spletkar.

Rođeni gad?
- Pa da. Ali, on je plemić, od njega se ne očekuju ni ljubaznost ni dobrota. Eto, ta knjiga je drukčija od drugih, i od knjige o zombijima, i od Samsona i Dalile koji čekaju da ih objavim.

Čekajte, sve te knjige su već napisane?
- Da. Samo ih još nisam objavio, to ću u sljedećih godinu, dvije.

Jesu li vaše znanstveno-fantastične knjige orijentirane na svijet prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti?
- Uglavnom prošlosti. Uglavnom su koncentrirane na srednji vijek, Dietrich je iz nešto bliže prošlosti, on spada negdje u vrijeme venecijanske renesanse, u njegovu svijetu nema magije, odnosi među ljudima su realni, premda ekstremni. Fizika je ista, da tako kažem, kao i danas. U kraćim pričama više idem u budućnost, u temu distopije, često s apokaliptičnim naznakama. U jednoj priči opisujem svijet novih Frankenštajna koji su, radi uštede materijala, stvoreni krajnje 'ekonomično', s jednim okom, s jednim plućnim krilom i slično, jednostavno jer je takva radna snaga jeftinija.

U kojoj mjeri je vaš fantastični svijet, u smislu odnosa među likovima, u smislu zapleta, usporediv sa stvarnim svijetom?
- Mislim da je identičan "stvarnom svijetu". Mislim da je nemoguće "izmisliti" uvjerljivo štivo koje bi čitatelju bilo zanimljivo. Da bismo ljudske odnose uopće shvaćali, oni moraju biti onakvi kakve imamo u iskustvu. Ljudski odnosi su 'neizmislivi'.

A kad biste pokušali napraviti neku viziju budućnosti, kakav svijet biste očekivali za, recimo, pedeset godina?
- Isti kao i ovaj. Kažem vam, tehnologija može ići ovamo ili onamo, mogu biti izumljena još brža prijevozna sredstva, može se ljudska vrsta nastaniti na Mars, ali odnosi među ljudima ostat će isti. Primarni motivi se ne mijenjaju, a to su ljubav, mržnja, strast, potreba da zaštitite svoju djecu... Mislim da smo kao vrsta određeni tim primarnim potrebama i instinktima i zato se ništa bitnoga i ne može promijeniti.

I dalje smo - životinje

Informatika je učinila da svijet izgleda slobodniji i otvoreniji, a s druge strane, državne granice se zatvaraju bodljikavom žicom. Što mislite o tome?
- Da, to je zanimljivo pitanje. Mislim, znate, mi imamo dojam veće slobode i otvorenosti zato što imamo mogućnost čuti stavove puno većeg broja ljudi nego što smo to bili u prilici u predinternetskoj epohi. Kad je prije netko htio izraziti se, imao je znatno manje šanse da ga čuje veći broj ljudi. Danas svi imaju pristup internetu, ali to ne znači da više nismo bazično iste životinje kao i prije. S druge strane, zajednica, društvo, brani se od stranog, od različitog, na isti način, na isti bazični način u strahu od nepoznatog.

Vi svoje knjige pišete na engleskom. Jeste li kao dječak pisali na hrvatskom?
- Da. Zapravo da. Upravo prevodim svoju prvu knjigu koju sam kao dijete napisao još u Sarajevu, prije rata. Neću je uopće mijenjati premda je vrlo naivna, dječja, i prihvaćam prigovor da ju je možda šteta prevoditi, no mislim da će je na engleskom više ljudi pročitati. "Bljesak u plamenu", to je tako naivan naslov, ali... Ne želim ga mijenjati. To je naslov kao oni filmovi, akcijski, koje sam kao dijete gledao. Ne, ne želim tu knjigu uopće mijenjati. Riječ je o akcijskoj knjizi o skupini momaka koji idu u Afriku riješiti neki problem u nekom rudniku... Ha, ha, ha...

Pa dobro, možda će to barem vašoj djeci biti zanimljivo. Upoznati oca iz njegovih malih dana?
- Hm... Zasad, supruga i ja imamo konsenzus da želimo ostati sami. Ne planiramo djecu.

Dobro, respektiram, ali... Možda se predomislite?
- Ne poričem mogućnost. Ali... Sumnjam.

No dobro. Imate hrvatsku putovnicu i po njoj ste državljanin Europske unije. Živite u Velikoj Britaniji koja se odlučila izići iz EU-a. Čitava je Europa zaljuljana rijekom izbjeglica koji bježe od zla u svojoj domovini. Kao dijete Sarajeva, vidite li u tim događajima i svoju priču?
- I da i ne. S jedne strane, naravno da ljudi žele pobjeći od zla. Naravno da žele sigurnost, naravno da žele preživjeti. No s druge strane... Pogledajte, sad je Irska, kao, obećana zemlja za Hrvate. Mnogi se razočaraju. Mislim da ljudi imaju potrebu tragati za idealima, ali sumnjam da će ih ikad naći jer, čim pronađete ono za čim tragate, otvaraju se nove želje.

Drugim riječima, potraga za srećom je legitimna, ali njezin pronalazak... To je nešto drugo. Imam teoriju prema kojoj je naš osobni problem na vrhu liste naših prioriteta, ona stvar koja nas određuje. Netko tko ima karcinom jednako pati kao i onaj koji je izgubio laptop, ako su ti "problemi" na vrhu njihove liste. Razumijete?

Ukratko, svi smo robovi svojih prioriteta?
- Da. Dakle, potraga za utopijskim idealom ima smisla samo kao potraga. Mislim da ako negdje volite podneblje, hranu, klimu, ženu... što god vam je već važno, to je zemlja za vas.

Dobro, gdje ste vi doma? Koju zemlju smatrate svojom domovinom?
- Hm... Teško pitanje za mene. Ali - kad sam sa suprugom prvi put došao u Dalmaciju, u Split i na Brač, ona je rekla: "Ovo je moj dom." Dakle, tu ćemo doći i tu ćemo živjeti. Ako je njoj, Bjeloruskinji, Dalmacija domovina, onda nije na meni da izmišljam bolje mjesto. Tu ćemo za nekoliko godina sagraditi ono što se općenito smatra domom. Zasad smo još samo turisti.

 

Naslovnica Kultura