Scena Kultura

'BUBICAMA' SPASILA BAŠTINU

Dudovi svilci su nam kućni ljubimci, u njedrima ih čuvamo dok rastu

'BUBICAMA' SPASILA BAŠTINU

Što smo god globalizacijom postali sličniji svijetu, to nam dragocjenije postaje ono što je drugačije, naše. I dok je Dubrovnik po dućanima i suvenirima postao nalik desecima turističkih destinacija diljem Europe, a njegove zidine koriste se za kulise engleskog Nottinghama Robina Hooda, u njegovu zaleđu, u Konavlima, dobivena je bitka za očuvanje jedinstvene baštine.

Izrada konavoskog veza službeno je zaštićena kao "hrvatsko nematerijalno kulturno dobro", no pri tome je manje važan papir Ministarstva kulture koliko je dojmljivo ono drugo – žene u Konavlima ponovno proizvode svilu u svojim kućama, proizvode je djeca u vrtićima i školama, a igla, konac i vezenje postali su upravo moderni.

Pa tko još danas veze, promislite malo?

U samom središtu toga "pokreta" je Antonia Rusković Radonić, 43-godišnja akademska slikarica koja s obitelji živi u selu Radovčićima u Konavlima, ona je konavoskom vezu i proizvodnji svile dala novi život. Njezina prošle godine objavljena knjiga pod nazivom "Pro dva za dva, početnica konavoskog veza" bila je povod povjesničarki dr. Andrei Feldman da je, uz upisivanje stećaka u baštinu UNESCO-a, proglasi "najvažnijim kulturnim događajem u 2106. godini". Knjiga je, zapravo, kapitalno etnološko djelo na čak 650 stranica, s katalogom od 350 uzoraka konavoskog veza.

Širenje ljubavi za vezenje i svilu njezina je životna misija, no ne i jedina preokupacija. U Grudi, dva kilometra udaljenom selu, obiteljska je butiga AR Atelier, u kojoj se prodaju njezine slike, keramika, domaći sapuni, upotrebni predmeti s detaljima na oslikanoj svili, kao i oni s različitim detaljima konavoskog veza. Tu održava prezentacije i radionice svile i vezenja.

Antonia je, također, od lani ravnateljica Muzeja i galerija Konavala s punim radnim vremenom, a posljednje, i ne najmanje važno – majka je četvero djece, školaraca. No, energije joj i životne radosti ne fali.

Razgovor s ovom inspirativnom ženom započinjemo o proizvodnji svile. Jer, dok je velikoj većini nas dudov svilac, ili dudov prelac, tek maglovita lekcija iz biologije, s nejasnim sjećanjem na gusjenicu koja se pretvori u leptira, a ostavlja čahuru od svilenih niti – njoj je on najdraži kućni ljubimac. U Konavlima ga zovu – "bubica".

Kako uzgajate kod kuće dudov svilac i pravite svilu, opišite nama neznalicama? Imate li svoja stabla?

- Moja svila nije proizvodnja industrijskog tipa, to je zaista starinska tradicionalna konavoska proizvodnja i jedino što se ne uklapa u tradicionalnu priču je razlog zbog kojeg se svila proizvodi. Naime, djevojke su je kući proizvodile za ruho do udaje, a ja je proizvodim za sjećanje na sve njih.

Stabala murve po Konavlima ima dovoljno, a mi doma imamo mala stabla zahvaljujući mome mužu koji na sve moguće sadnice murve navrće vrstu širokog lista koja ne rađa. Problem je što ih on njeguje, a ja brstim pa nismo baš u skladu dok se hrane "bubice".

Proces počinje s jajašcima veličine zrna maka koja treba ugrijati da bi se gusjenice "ispilile". Kad izađu, jedu i rastu oko mjesec dana dok se ne povećaju tisuću puta, odnosno dođu na veličinu palca ruke. Za vrijeme hranjenja četiri puta spavaju, odnosno mijenjaju kožu. Držimo ih na čistim "lincunima", sušimo im lišće fenom ako je mokro, pazimo ih i mazimo koliko god možemo jer su jako osjetljive.

Posljednji dan, nakon što su se dobro najele, odlaze na grane koje postavimo za njihovo kukuljenje. Kukuljeći se nestaju unutar svilene "punćele" i počinje preobrazba u leptira. Nakon 15 dana izlazi leptir, traži družicu koja nakon par dana položi jajašca za novi ciklus i onda idemo iz početka sve dok ima murve… I tako od ožujka do studenog, devet ciklusa. Svila se vadi iz "punćela" iz kojih su leptiri izašli i iz onih iz kojih se nisu razvili i odletjeli. Ova druga je svakako finija za sitni svilovez, premda su nama obje drage.

Od koga ste dobili svoje "bubice" nakon što su nestale za vrijeme rata?

- Dala mi ih je gospođa Mare Slovak iz Čilipa koja je tada imala "bubice" kao i još nekoliko drugih žena u Konavlima koje su ih dobile preko udruge "Deša". Ili od doktorice Marije Radonić koja ih je prošvercala iz Francuske svojoj majci u izbjeglištvu, a ona je u hotelskoj sobi hranila svilce.

Za nju mislim da je zaista jedina prava zaljubljenica u svilu, od nje sam definitivno najviše naučila. Tete Nana Radonić je svilarica u čijem okruženju sve sa svilom ima neku posebnu mističnu auru. Te prve godine sam i sama pohitala u Francusku i donijela nove "bubice", koje svih ovih godina miješamo i dijelimo po Konavlima.

Nosite li stvarno svoje "bubice" u njedrima?

- Naravno, to je jedini način da sve izađu iz jajašaca isti dan. One su domaće životinje, njima je nemoguće bez ljudi.

Pa kako?

- "Bubice" su u vrećici, nju nosimo pet, šest dana dok ne izađu, treba samo paziti da je ne izgubite. Znoj tijela i toplina im pomažu. I onda za mjesec dana ponovno. U zagrebačkom ZOO-u nikako nisu uspijevali uzgojiti "bubice" koje smo im poslali pa me Ivana koja brine o kukcima zvala što da radi.

Kad sam joj rekla, zgranula se: "Zaboga, Antonija, pa mi smo znanstvenice!" Ha, ha, ništa onda od toga, rekoh. Ali našla je ona neki drugi način, s mokrom vatom koju zagrijava.

Koliko se žena još bavi proizvodnjom svile u Konavlima?

- Ne znam točno, ali u onom proljetnom ciklusu sigurno tridesetak njih zahvaljujući djeci koja iz škole donose jajašca doma. Od starijih svilarica, onih sigurnih desetak je uvijek tu. Kod mene su čitavo vrijeme dok je murva u vegetaciji.

Tko vam je prenio ljubav za baštinu?

- Konavle su mali zatvoreni svemir stiješćen između granica koji je Dubrovačka Republika otela zadnji čas iz ralja Otomanskog Carstva i oblikovala ih svojim utjecajem. Kako je to sredina gdje nije bilo bračnih drugova iz drugih regija, običaji i nošnja su se sporo mijenjali.

Tako je u Konavlima sačuvano dosta toga što je na Mediteranu izgubljeno. Kod nas utjecaj mode kasni par stoljeća i nevjerojatno mi je ta pojava dragocjena. Tako je naš vez još uvijek informativan, a ne dekorativan momenat. Kad djevojka stavi vez na svoju košulju, sve o njoj znate, je li udana, u koroti, ide li na misu, u poje ili štogod drugo.

Nevjerojatno je kako se u Konavlima nije razvio u dekoraciji diskurs osobnoga u vezu, svi su konavoski vezovi isti! A osoba koja mi je to sve usadila u moj život je moja baba, u Konavlima je baba najtoplija riječ na svijetu.

Ona kao istinska Konavoka, rukata, spretna i okretna usadila mi je vrijednosti na kojima temeljim sve u svome životu danas. Baba koja prati sve što se događa u svijetu, čita, gleda TV, ali krvarenje zaustavlja paučinom, a rukama prebire po zemlji iz koje će izrasti naša hrana odvajajući kamenčiće. Ona danas ima 94 godine i životnija je i mlađa od većine mladih koje poznajem.

Kad ste pokrenuli vlastiti posao?

- Prije sedamnaest godina sam pokrenula svoj atelier i od tada živim od slikarstva. Slikarstvo mi je omogućilo da se bavim vezom jer od rukotvorina, veza, nema zarade. Naravno, ja sam svoje slikarstvo pomirila sa mnom i pristala raditi i što ne volim jer sam od toga živjela.

No, vaše su slike tražene, dobro se prodaju.

- Da, ne znam kako me to potrefilo! Moje je slikarstvo minimalizirano, radim koloritne tehnike, a od motiva najviše pejzaže i vedute. Što je toga više, narod je sve sretniji. Uvijek kad vide, kažu "to je ono, baš vaše". No, ručni radovi su moja ljubav, ljudska ruka koja oblikuje, stvara, kleše, tka, proizvodi oblike koji život znače. Naša povijest i podsvijest, koja nas povezuje jezikom simbola i nesvjesnim, meni čini sreću na putu između funkcije i lijepoga. Divim se svemu što ruke rade, a najviše ženskom pismu, iglici.

Iz tog ženskog pisma izranja povijest žena, muka, sreća, potreba za zaštitom i potreba za priznanjem. Iz njega se iščitava seoba naroda, iz veza se prepoznaje etnikum i sve što ga je održalo. Zaprepašćuje me da zanati nisu u središtu znanstvene obrade, da ručni radovi nisu tema etnologa, već da im oni pristupaju kao povjesničari umjetnosti. Suvremena etnologija bez detaljno obrađene baštine može samo površno zabavljati kolege na skupovima. Svakim danom nestaje naše bogato rukotvorstvo.

I onda ste zbog toga odlučili napisati knjigu sa zbirkom uzoraka konavoskog veza?

- Knjigu sam napisala iz bijesa. Zbog onih koji su bili u muzejima, a nisu radili ono za što su plaćeni. Puno se veze za izradu suvenira, a sve se isto naziva "konavoskim vezom" pa se izgubila točna informacija o tome što on stvarno jest. Tako sam se ja uprla naći razlike i obradila sam 1500 poprsnica s nošnji i izdvojila 350 različitih uzoraka koji se stalno ponavljaju. Njih sam sistematizirala u tri, četiri velike grupe: obožavam to kad uspijem sve pospremit! Naslov "Pro dva za dva…" referira se na brojanje prilikom izrade konavoskog veza.

Za knjigu sam jedva našla recenzenta jer danas se nitko time ne bavi, recenzirala je Nerina Eckhel, kustosica zagrebačkog Etnografskog muzeja. Jedan primjerak sam poslala i u splitski Muzej. Dio knjige je i priručnik za djecu jer moja je najdublja vjera da jedino ima smisla raditi s djecom, i to je nešto u čemu ja uživam cijelim bićem.

Sve skupa moje istraživanje za knjigu i rad s veziljama trajao je pet, šest godina, a u drugoj godini sam pokrenula proceduru prema Ministarstvu kulture za upis izrade veza u "nematerijalno kulturno dobro" i bome – on se zaštitio. Što je genijalno jer sam nakon toga mogla započeti edukaciju kroz škole. Tako da naša svaka škola u Konavlima hrani svilce i ima radionice veza.

U vašem atelieru na Grudi organizirate prezentacije. Posjećuju li vas samo turisti i koliko ljudi godišnje prođe kroz butigu?

- Jako puno, zaista ne znam. Mogu reći da prosječno godišnje imamo oko četiri prezentacije tjedno, što znači i do 20 njih u nekim proljetnim mjesecima, a zimi naravno puno manje. Stranci, domaći ljudi, studenti, sve škole i vrtići koji dolaze u Konavle. Nadam se da će toga biti sve manje jer već svi vrtići imaju svoje svilce, mnoge škole također, a i velik broj kućanstava. Meni je veliki zadatak vratiti svilu u što više kuća. Jedino će se tako održati.

Na prezentacijama objasnim sve o društvenom i povijesnom kontekstu proizvodnje svile u Konavlima, sve o toj životinjici, pokažem kako nastaje konac, kako se zapreda, prepreda i masti te kako se radi konavoski vez. Ljudi vole prezentacije svile. Stranci su oduševljeni, ipak je to priča o konavoskom ženskom svemiru, tiho prenošenom s uha na uho, stoljećima. "Bubice" u njedrima nosile su se u Francuskoj, na Madagaskaru, u Kini i Koreji, samo što mi ne znamo jedni za druge. Samo, oni su izgubili svoju tradiciju pa Korejci sada u mene dođu gledat!

Tko dolazi na radionice vezenja?

- Imamo ih za djecu i za odrasle. Vez je popularan uvijek, ali moje najveće veselje su dječaci, koji nikad prije nisu vezli. Da vidite kako su uredni i precizni, ljepši im je rad nego ženski! Pa nisu zaludu veliki zanatlije po svijetu bili muški. Očevi se, naravno, ljute jer će svi, kao, postat…. znate već.


Kako ste se kao akademska slikarica u Zagrebu odlučili vratiti u Konavle?

- Presudio je poziv u Dubrovnik na samostalnu izložbu u Sponzi, nakon koje se više nisam htjela vratiti. U Zagrebu sam za vrijeme studija radila pa ljeta nisam provodila doma. Tako je taj dolazak na izložbu u Grad podsjetio na sve blago koje sam skoro ostavila za sobom. Dubrovnik je bio neposredan grad u kojem vas povijest, umjetnost, kultura i ono o čemu učite direktno suprotstavlja. Obožavam ga, a taj njegov konzumerizam i devastacija kojoj danas svjedočimo ranjava mi srce. To nije grad više, nego prostitutka sa svim svojim svodnicima.

Budući da su Konavle Božji skut, svejedno je u kojem selu živite. Od svoja 33 sela koliko ih ima ne znam koje je ljepše. Turisti nas nalaze i bez reklame. Radimo cijelu godinu i to me jako veseli. Dubrovnik je zimi prazan, a Gruda je ista i ljeti i zimi. Obožavam Konavle i voljela bih da se moja djeca vrate tu živjeti.

Nerad u muzejima
Zbog mog entuzijazma forsirali su me da dođem u Muzeje i galerije Konavala i ja sam lani pristala - privremeno. Imam još tri godine do kraja mandata, ako ostanem živa i zdrava. Ova godina me samljela, prve mjesece sam samo uvodila reda, donosila pravilnike i statute jer ništa se nije radilo.

Ne možete vjerovati, privatnika će za dvije kune razlike u kasi kazniti i zatvoriti mu butigu, a u muzeju u Čilipima cijelu godinu nisu na račun stavili polog od prodaje ulaznica, nego su onako pare dijelili. I nikome ništa.
Nešto se čudno događa u našim ustanovama u kulturi, pogotovo u zabiti kao što su Konavle. Još uvijek je tu gospon kustos u selu samo da vegetira, a predivna građa – stoji.

Koliko se često nosi tradicionalna odjeća u Konavlima?

- Imamo KUD- ove koji balaju u nošnji, pa pričesti i krizme kada su djeca u nošnji i sve ostale svečane prilike u kojima se ljudi oblače…Vrlo često se grupno ljudi iz Konavala oblače na procesiju Sv. Vlaha, na Sv. Antuna u Pridvorje, za Kolendu na Grudi…

 

Naslovnica Kultura