Scena Kultura

INTERVJU S REDATELJICOM

Irena Škorić: Osjećam nostalgiju za osjećajem sreće

INTERVJU S REDATELJICOM
Odmah bismo dosadili i sebi i drugima kad bismo krenuli nabrajati što je sve u zadnjih deset godina napravila mlada zagrebačka redateljica Irena Škorić. Naglasak je na mlada, a snimila je, ne lažemo, 30-ak filmova!

Među njima četiri dugometražna dokumentarca, hrpu srednjeg metra, i jedan dugi igrani, “7 seX 7”. Ovaj je snimila u nezavisnoj produkciji, i kao što mnogi znaju, posrijedi je erotski film gol već od plakata, en film terrible koji je u hrvatska kina privukao 7700 ljudi. Što je sasvim pristojan broj s obzirom na pustopoljinu domaćeg igranog filma. S distribucijom u BiH i Srbiji, kaže Irena, film je vidjelo više od 10 tisuća ljudi, a film još igra u jednom beogradskom art kinu.

Prošle godine na Danima hrvatskog filma predstavila je svoju knjigu “Eros na filmu”, dobila je 2. nagradu na 45. natječaju Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču “Vikend”, a prije tri godine dobila je i 2. nagradu Marin Držić za dramsko djelo “Libreto”. Upravo to je naš povod za razgovor, budući da se “Libreto” 2. veljače premijerno postavlja na daske splitskog HNK.

Filmovi, priče, drame, knjige... Na kojim ste vi vitaminima?

- Da, postoji vitamin, samo jedan. Ima tajni i moćni sastojak. Zove se; strast, ljubav, želja za filmom. Taj “vitamin” je ishodište svih stvari. Nekada se govorilo kako opera objedinjuje sve umjetnosti; glazbenu, dramsku, scensku, literarnu, likovnu. Već dva stoljeća to jedinstvo svih umjetnosti je u filmu. On je moj osnovni pokretač. Bez filma ne mogu, ovisna sam o njemu. No problem je, s dilerima hahaha. Ne daju mi filma koliko bih željela, htjela i mogla, pa u međuvremenu, pribjegavam filmskim podvrstama. Tako nastaju knjige, priče, drame...

”Majstorstvom darovite filmske redateljice Irena Škorić suptilno montira kadrove svojeg “Libreta”, bogatog napetošću i dinamikom radnje te s razumijevanjem i strašću ponire u dramu svojih junaka iz jet-seta i polusvijeta.” obrazlaže žiri Marina Držića za “Libreto”. A što je po vama forte teksta koji ćemo gledati u Splitu?

- Po mojem mišljenju forte teksta je u strasti, čežnji čovjeka da bude voljen i ne bude sam. A što ćete gledati u Splitu, to doista ne znam. Imam puno povjerenje u redateljicu Sašu Broz, ali opće je poznato da se na filmu i na kazališnim pozornicama, gleda ono što misle, osjećaju i nastoje režiseri, a ne dramski pisci i scenaristi. Zato vjerujem da bi vam Saša, mnogo preciznije i odgovorila na to pitanje.

Kako biste saželi razliku između pisanja za film i pisanja za kazalište? Vidite li scenu vizualno drukčije u glavi?

- Kad pišem za film, pišem za samu sebe. Ne moram se truditi oko opisa i didaskalija da bih samoj sebi rastumačila što neka scena zapravo jest i što znači. Pišem si skicu, nacrt, naznake. U drami, sve je to svijet izvan moje interpretacije, koji svatko vidi i treba vidjeti drukčije od mene. Sve dok jednog dana možda i sama ne budem režirala u kazalištu.

Zavidni muškarci

Čini mi se da mnogi u razgovoru s vama ne mogu zaobići pitanje roda, erotike, ženskog, senzualnog i tako dalje u tom asocijativnom skupu... Ima li u “Libretu”, dakle, erosa u kazalištu?

Erosa ima u izobilju, a koliko će ga biti u predstavi to ne znam. Navodno će na plakatu pisati da je predstava za publiku 18 +. To mi je čudno. Naime, predstave su obično u osam sati navečer, a publika ispod osamnaest uglavnom izlazi tek oko ponoći. Nije čudo kako se moji radovi povezuju s erosom. Eros na filmu, naslov je moje knjige eseja o toj temi. Moj film “7seX 7”, prvi je erotski film u novoj Hrvatskoj koji je pritom jedan od rijetkih hrvatskih filmova koji je dospio na A festival.

U površnom i kičastom vremenu u kojem živimo, u kojem je estrada Boginja, kad su mediji shvatili da autorica svjetski nagrađenih filmova ne izgleda loše, počeli su me pretvarati u estradnu pojavu, a sve na podlozi erosa. Filmske su redateljice u našem mačo svijetu, na žalost rijetka pojava, i ako ih se već ne može izbjeći, onda se od njih očekuje da izgledaju dovoljno grozno da bi ih muškarci redatelji uopće mogli podnijeti. Na žalost, to nije slučaj sa mnom. Bez moje krivnje za to stalno plaćam cijenu; zavidni muškarci, moje sjajne scenarije uporno odbijaju na natječajima. To sam najbolje iskusila tako što unatoč mojim odličnim scenarijima i brojnim nagradama, gotovo uopće ne mogu proći na hrvatskim natječajima, ali zato vrijednost mog dugometražnog projekta, na primjer, prepoznaju u Srbiji, i tamo mi dodjeljuju novac.

Drugo raspoloženje koje se instalira u vašim naslovima rekao bih da se tiče nostalgije. Jeste li vi nostalgična osoba? Skupljate li doma stvari koje imaju afektivnu vrijednost?

- Da, ja sam apsolutno nostalgična. Govori se kako se ličnost djeteta oblikuje u prvih sedam godina njegova života. Tih prvih sedam godina, provela sam u vremenu kad je takozvano jednoumlje odumiralo, i kad se osjećala potpuna sloboda i radost življenja. To su te slavne i prešućivane kasne osamdesete. Doista osjećam nostalgiju, ma ne za sustavom; kako sam sa šest godina mogla znati što je samoupravni socijalizam?! Osjećam nostalgiju za ljudima, stvarima, osmijesima, osjećajem radosti, sreće i nade.

Jakov Kosanović

Stereotip

Objašnjavajući vaše likove, žiri obrazlaže i “izgubljenost u džungli velegrada i zasićenost postojećim životnim stanjem”... Da vam budem iskren, meni takvo objašnjenje zvuči kao medvjeđa usluga. Ono, malo mi daje na stereotip. Recite nam vi nešto drugo...

- A što biste vi to drugo nego stereotip? Pa vaša su pitanja također stereotip. Naš je život stereotip. Uostalom, što je u tome loše? Kad nema stereotipa onda se sve pretvara u kaos i zločin, barem u našim lokalnim izdanjima. Sretna sam da će “Libreto” biti izveden u Splitu, gradu drevnom i otvorenom, gradu kojeg volim. Najviše se veselim splitskoj publici. Kakva će biti njegova medijska recepcija ne ovisi ni o “Libretu” ni o meni, već na žalost samo o tome tko za koga navija, tko je s kime umrežen, tko koga voli ili ne.

Naslovnica Kultura