Scena Kultura

ANGAŽIRANo protiv

Srđan Sandić: Strah me i pomisliti kamo sve ovo vodi

ANGAŽIRANo protiv
Osječki pisac i aktivist Srđan Sandić večeras će, 30. studenoga, u zagrebačkoj Maloj sceni imati premijeru drame ”S(i)nu bez s(i)nova” u kojoj se propituje problematika identiteta, osobnosti i različitosti, pa i one rodne. Premijera pada dan uoči ”obiteljskog” referenduma, o kojem je Sandić odavno iznio svoje mišljenje.

Sandić je aktivist koji se zalaže za svaku ravnopravnost i protiv bilo kakve isključivosti, ali i produktivan intervjuist.

Kastrativna sredina

Kao pisac lani objavljene zapažene knjige ”S(i)nu bez s(i)nova”, koja osim naslovne drame donosi još desetak dramskih fragmenata, u mješavini stihova, eseja, inovativne grafičke obrade, Sandić je zanimljiv, originalan glas u književnom prostoru i s njim smo požurili porazgovarati da nas ne preduhitri referendum o potrebi da svi pišu cjelovito, nezbunjujuće i s jasnom književno rodovskom formom i grafički propisno prelomljeno. Nakon svojevrsne hrvatske eksplozije knjiga, filmova i predstava o kompleksu oca, vi ste napisali dramu koja se fokusira na sina. U čemu je pomak vaše drame?

Uvijek ista pitanja

− Sin kojeg sam ispisao jest sin koji priznaje svoju nježnost, kulturološki bi se to reklo – slabost, ako želite. Taj je sin za patrijarhalnu zajednicu nedovoljan, obijestan, samozagledan, pretjeran. Zajednica ga smatra kastriranim te ga još dodatno osakaćuje. Smatram da tekst mora imati emancipatornu bazu − namjeru, a emancipacija ne počinje samo u samopriznavanju, nego i u uzimanju drugog u obzir. Mislim da smo tu napravili najveći pomak. No, središnje je pitanje komada identitet, iz prizme tinejdžera.

Koliko je bilo teško uspostaviti kontakt s tinejdžerskim dilemama?

− Sve se više uvjeravam u to da su pitanja uvijek ista. Pogotovo ona koja nas muče. U tom smislu ne vidim nekakvu razliku između tinejdžerske ili tzv. odrasle prizme. Tako da su moje autorske i intimne dileme jednake kao što su bile i kada sam bio tinejdžer. Samo sada mislim da sam ozbiljniji u pristupu. Identiteti su fluidna kategorija. Ne treba ih shvaćati preozbiljno. Inače se dogodi fašizam. Maliciozan pokret U naslovu ste se poigrali igrom riječi.

Hoćete li možda time reći da su ovdje i sada i snovi upitni?

− U zemlji u kojoj se glorificiraju zločinci, u kojoj starleta dobiva književnu nagradu, pokondirene tikve vode institucije, a akademici pišu homofobne pamflete, silovanje zamjenjuju “spolnim odnošajem bez pristanka” – snovi ne da su samo upitni, nego pomalo i opasno izlišni.

Kako je došlo do realizacije projekta? Što je razlog da ste se opredijelili baš za Malu scenu?

− Za mlade entuzijaste koji vjeruju u mogućnost teatra, kao što smo mi, ovo je bio krvav posao. Malu scenu vodi Vitomira Lončar, koju krasi neupitna profesionalnost, a to ulijeva povjerenje. I zato Mala scena.

Kakva je suradnja s redateljem i ansamblom? Sudjelujete li u pokusima?

− Volio sam sudjelovati gledajući i uz pokoji komentar. Čini mi se da smo izgradili uzajamno povjerenje i da je to najvažnije. Da se međusobno zastupamo, a prvenstveno glumci sami sebe. Jer na kraju samo oni i nose taj komad. Redatelj Paolo Tišljarić, a pogotovo ja, padamo u drugi plan. Mislim da sjajan glumačko-operni tim, koji čine Anja Matković, Andrej Dojkić, Jure Radnić, Iva Mihelić, obećava kvalitetnu predstavu. Vaš se Sin suočava i s otkrivanjem rodne različitosti.

Je li u tom svjetlu premijera u subotu 30. studenoga dobro tempirana i hoće li ona možda narušiti predreferendumsku šutnju?

− Moj “Sin” će, nažalost, morati preživjeti ovo pomno isplanirano revitaliziranje fašističke misli o tome da postoje oni koji nisu jednaki, dovoljno dobri, ponovno − kroz zakone! Strah me je i pomisliti kamo će sve to odvesti. Jednom kad je najjača socijalna institucija jasno financijski, infrastrukturno podržala ovako maliciozan pokret, a država dala zeleno svjetlo – ideja “predreferendumske šutnje” djeluje trivijalno.

Hoće li predstavu moći vidjeti samo zagrebački gledatelji ili ćete i nju, kao i knjigu prošle sezone na Bookvici, ponuditi i splitskoj te ostaloj publici?

− Iz vaših usta u uši ravnatelja kazališta. Svakako ćemo se potruditi.

Siniša Kekez
snima damjan tadić/cropix

Hrvatska je ‘transrodna’

Kao javna osoba koja nedvosmisleno izlaže svoje rodno opredjeljenje, kako gledate na najavljeni referendum i stanje s rodnim pravima uopće sada, te desetljeće unaprijed i unatrag?
− Ako se samo sjetimo kako hrvatski rječnik definira ženu (osoba po spolu suprotna muškarcu, žensko, Anić, op. a.), a kako muškarca (odrasla osoba muškog spola, op. a.), stvar je više nego jasna i beskrajno problematična, u startu.

Rasprava o ljudskim pravima ukazuje na infantilnost zajednice, na izmanipuliranost. Hrvatska je imala izvanrednu priliku da svoj “identitet” doista upotpuni pridjevom “europski”, ali očito nije bila dovoljno ozbiljna u toj namjeri.

Sreća je da je progres nužan, ali treba uzeti u obzir da to u nekim zajednicama ide sporije. Pogotovo onima kojima je “tranzicija” vječni izgovor. To ima nekakve veze s odlukama i preuzimanjem odgovornosti, ali o tome drugi put... Neki dan sam u šali, činjenicom spomenutog vječnog izgovora “tranzicije”, ovu zemlju nazvao “transrodnom”.


Ženski glas

Vodite i tribine u klubu “Velvet” iz kojih bi uskoro trebala izići knjiga razgovora s istaknutim hrvatskim intelektualkama. Što možemo očekivati od te knjige? − Knjigu čine razgovori s istaknutim hrvatskim umjetnicama i intelektualkama Mani Gotovac, Ljiljanom Filipović, Sibilom Petlevski, Irenom Matijašević, Dubravkom Crnojević-Carić, Vitomirom Lončar i Ivanom Simić-Bodrožić. Razgovori su to koji imaju nešto što bismo mogli nazvati feministički filtar. Imaju i moju pasiju prema ideji ženskoga glasa, pisma kao onoga koji je, eto − stereotipno, nježniji.


Naslovnica Kultura