Scena Kultura

dobitnica je glumačke nagrade ‘ivo fici’

Lana Helena Hulenić : ‘Picasso’ me dobro izbrusio

dobitnica je glumačke nagrade ‘ivo fici’

Lana Helena Hulenić: Šteta što često zaboravljamo jedni druge nagrađivati i darivati

Na 19. festivalu glumca u  Vinkovcima, nagrada “Ivo Fici” za najboljeg mladog glumca ili glumicu do 28 godina dodijeljena je Lani Heleni Hulenić za ulogu Gospođice Fischer u predstavi “Picasso” Jeffreyja Hatchera, u režiji Nenni Delmestre i produkciji Kazališta PlayDrama iz Splita.
Ocjenjivački sud Festivala, u kojem su bili Helena Buljan (predsjednica), Branka Trlin i Milan Štrljić, pogledao je devetnaest predstava koje je odabrao izbornik Žarko Potočnjak.

Nagrada je mladoj glumici dodijeljena uz sljedeće obrazloženje:
“Lana Helena Hulenić iznenađujućom scenskom zrelošću plijeni pozornost i partnera i publike. Glasom i stavom odaje dojam zrele glumačke osobnosti.”

Posveta Potočnjaku

Lana Helena Hulenić je svoju prvu nagradu posvetila Žarku Potočnjaku koji ju je i pripremao za Akademiju koju je upisala u Splitu. Danas je studentica pete godine glume, od magisterija je dijeli samo jedna monodrama.
– Sretna sam i zahvalna zbog nagrade, a i zbog toga što sam još kao studentica imala prilike sudjelovati u tri velika kazališna projekta: nastupila sam u prvoj premijeri PlayDrame “Udarac”, u “Picassu” i dubrovačkoj “Hasanaginici” – navodi mlada Zagrepčanka, koju smo upitali zbog čega se odlučila za studij u Splitu.

– Zbog toga jer je prijemni ispit u Splitu bio ranije nego na drugim akademijama. Nisam odabirala grad ni ustanovu, jedino sam odlučila o svom životnom pozivu, znala sam da želim biti glumica.

Danas o meni obično govore kao o splitskoj glumici, što je i razumljivo. U Splitu trenutno boravim jer još studiram, ali ne bih se na takav način određivala ni vezivala. Ljudi i njihova energija su ono što me inspirira, čemu odlazim i vraćam se, tako da sam spremna u pola sata spakirati se i preseliti se gdje god me pozovu ako osjetim da ću raditi s kvalitetnim osobama na kvalitetnom projektu.

Međutim, splitskim studijem sam iznimno zadovoljna. Milan Štrljić, Goran Golovko, Nenad Srdelić – da nabrojim samo neke od profesora – puno su nam pružili, daju sve od sebe i vjeruju u to što rade. A posebno sam zahvalna pokojnom Zlatku Crnkoviću koji mi je dao izvrsne osnove iz scenskog govora – kaže naša sugovornica.

Lana Helena Hulenić se u duodrami “Picasso”, u kojoj joj je partner Elvis Bošnjak, snašla odlično. Donijela je na scenu kompleksan lik mlade nacistkinje koja početkom Drugog svjetskog rata u Parizu hapsi Picassa i nastoji detektirati koja je od triju njegovih slika koje je prikupila originalna. To bi djelo trebalo biti spaljeno nakon izložbe takozvane “degenerativne umjetnosti”, ali ona, na svoju nesreću, obožava i slikara i njegovu umjetnost, a represivnom režimu služi da bi spasila vlastitu obitelj.

Zanimalo nas je je li možda pronašla neku zajedničku karakternu crtu s tim likom koji joj je tako dobro “legao”.

– Fischerica mi zapravo nije karakterno bliska, dosta je oštra, previše “upire”, ali ono što sam s njom dobila jest veliko glumačko bogatstvo. Predstavu “Picasso” do sada smo odigrali četrdesetak puta, svuda smo gostovali, i zbilja sam s njom dobila “utakmica u nogama”, izbrusila me. I redateljica Delmestre i Elvis Bošnjak, uz sve druge koji su u njezinu nastajanju sudjelovali, napravili su odličan projekt – kaže glumica koja je za završni magistarski rad, monodramu, odabrala pisma pjesnikinje Marine Cvetajeve Rilkeu i Pasternaku. Cvetajevoj su je prvo privukle njezine pjesme, ali je poslije pronašla i dosta proznih tekstova vezanih uz njezin život i pisma koja je pisala, pa je od tog materijala sama “složila” monodramu.

Nakon završetka studija, očekuje da će je život i karijera odvesti u nekom novom, zanimljivom smjeru.
Ne odbacuje ni jednu mogućnost, ali drži da za mladog glumca nije najsretnije rješenje odmah uskočiti u neki stalni ansambl.

– Vezati se uz neki teatar može biti lijepa prilika, ali mislim da je to bolje učiniti nakon nekoliko godina, nakon što se istraže i druge mogućnosti – kaže.

Do sada se već okušala i na filmu (poput nastupa u filmu Dana Okija “Predstava”) i film je danas puno više privlači nego na početku studija kada je vjerovala da će čitavog života biti samo kazališna umjetnica.

Rad pred kamerom joj se sviđa, ali u sapunicama do sada nije nastupala.

– Ne gledam na tuđi rad s omalovažavanjem, o kakvom god se kontekstu ili formi radi. Moja kreativna motivacija ide u drugom smjeru i to nije put koji odabirem – pojašnjava glumica, autorica zgodnog bloga koji se može pogledati na adresi lanahelena.blogspot.com.

Prva nagrada koju je dobila u karijeri, kaže na kraju, donijela joj je radost, osjećaj ponosa i uzbuđenja i vjeruje zato da bi nagrada općenito u životu trebalo biti više – i kazališnih i onih drugih.
– Trebali bismo jedni druge češće nagrađivati i darivati – pohvalama, osmijesima, lijepim riječima. Šteta što to često zaboravljamo.

jasmina parić

Naslovnica Kultura