Scena Kultura

DOBITNICA prestižne godišnje nagrade ‘VLADIMIR NAZOR’ ZA ROMAN ‘UNDERSTADT’

Ivana Šojat-Kuči: Žene moraju biti jake

DOBITNICA prestižne godišnje nagrade ‘VLADIMIR NAZOR’ ZA ROMAN ‘UNDERSTADT’

Žene moraju biti jake kako bi sačuvale sve: obitelj, običaje, sve na okupu, kako se sve ne bi raspalo i otišlo u vražju mater. U nagrađenom romanu govorim i o grdim 90-ima koje su, mislim, bile strašne zato što su se s bojišnica i Krbavskih polja preselil

Ivana Šojat Kuči: Treba odvojiti bitno od nebitnog,
ne brljaviti   VLADO KOS / CROPIX

Osječka književnica Ivana Šojat-Kuči dobila je nagradu “Vladimir Nazor” za posljednji roman “Understadt” o nekoliko generacija Osječanki 20. stoljeća. Iako piše o ženama, kao i u zbirci priča “Mjesečari”, tu se upliću i ratovi, borba za egzistenciju. Ova romanistica, koja je diplomirala u Belgiji, još i prevodi, pjeva u zboru HNK Osijek, u kojemu i radi kao urednica, a iza sebe zasad ima devet knjiga, od kojih su četiri zbirke poezije, dvije knjige priča, dva romana i knjiga eseja.

Dobiti “Nazora” velika je čast za pisca, kako ste ga Vi doživjeli? Imate li u svojoj vitrini još neku nagradu za popriličnu biblioteku vlastitih djela?

Dobre kritike

- Primiti “Nazora“ za mene je doista velika čast. To je svakako prijelomna točka, vrhunac u odnosu na sve drugo. Dobivala sam već nagrade. Za zbirku poezije “Hiperbole“ (svoju prvu knjigu), dobila sam nagradu za najbolji pjesnički rukopis na Drenovačkim susretima, dok mi je roman „Šamšiel“ dobio Povelju za uspješnost na Danima Josipa i Ivana Kozarca. I u Belgiji sam dobila nagradu za zbirku pjesama Saint-Espoir (Sveta nada), no “Nazor“ je daleko ispred svega toga.

Jeste li zadovoljni prijemom Vašeg romana i očekujete li da će ‘Nazor’ pogurati interes za njim?

- I više sam nego zadovoljna prijemom što ga je “Unterstadt” doživio, osobito kada je riječ o književnoj kritici koja mu je unisono bila blagonaklona. “Unterstadtu” se zapravo dogodilo ono o čemu mislim da svaki roman može samo sanjati: prihvatili su ga i čitatelji i struka. Ne znam koliko će “Nazor“ utjecati na još bolju recepciju, nemam iskustava s tim. Ovu nagradu doživljavam kao pečat, ovjeru koja knjizi daje dodatnu vrijednost. Vidjet ćemo kako će dalje ići.

Jesu li i muškarci našli mjesta u Vašoj osječkoj povijesti i kakve su u toj perspektivi devedesete godine toga teškoga stoljeća?

- Muškarci zauzimaju ogroman dio ove knjige. Žene zapravo “samo“ pripovijedaju. Knjiga nije feministička, ona samo naglašava groznu činjenicu da svoje muškarce neprestano šaljemo u klanja, na bojišnice s kojih se ili nikada ne vrate, ili se vrate “ludi“ zbog užasa koje su vidjeli i preživjeli. Žene zato moraju biti jake kako bi sačuvale sve: obitelj, običaje, sve na okupu, kako se sve ne bi raspalo i otišlo u vražju mater. U romanu govorim i o nama bliskim, grdim 90-ima koje su, mislim, bile strašne zato što ratovi tijekom stoljeća migriraju, sve su nam bliži. S bojišnica i Krbavskih polja preselili su nam se u dvorišta. Postali su dio nas, pokazali nam koliko smo užasni, demonski, što nam noževi, demagogije i nakaradne “kartografije“ mogu učiniti.

Kako je roman primila matična, osječka sredina?

- U Osijeku ljudi to gledaju puno osobnije od ostatka Hrvatske. Oni poznaju svaku ulicu, pa čak i ljude koje spominjem, zato se rasplaču. Nisam sadist, ali moram priznati da mi bude drago kada mi ljudi kažu da su zbog mene probdjeli i proplakali noć. To znači da sam ih dirnula, “pogodila“ sve. Onda to sve ima smisla.

Ima vremena

Radite u HNK Osijek, dosta prevodite, imate troje djece. Kada ostane vremena za pisanje studioznih romana? - Imam divnu obitelj, supruga i roditelje pune razumijevanja. Bez njih nikada ne bih uspjela napraviti ni pola od ovoga što sam do sada učinila. Od samoga se početka trudimo “putovati u istom smjeru“, razumjeti se, biti uviđavni. I to je sve. Vremena uvijek ima. Treba znati odvojiti važno od nevažnoga, ne brljaviti. Mislim da bih umrla kada bih prestala prevoditi ili pisati. Radim na novom romanu, a kada dođe nadahnuće, pišem i pjesme za novu zbirku.

Osijek je koncem 80-ih bio predvodnik hrvatske književnosti, a onda se zadnjih 20 godina pritajio. Kakvo je stanje sada?

- Mislim da je Osijek samo hvatao dah. Uvijek je bilo i bit će ljudi koji rade i stvaraju. Ponekad samo malo ušute, jer nema smisla. Dođu divlji koji nadjačaju pitome. Stvari se vraćaju u normalu. Poslije. Sve u svoje vrijeme.

SINIŠA KEKEZ

Spetljana sa Splitom

Splita se sjećam iz djetinjstva kad sam u nj dolazila: Put Skalica, kupanje “na Mornara“, sjene Poljuda kroz koju smo se moja Nana i ja provlačile kada smo išle na more, priča o Dioklecijanu, klizave ulice.

Sve mi se to uvuklo u dušu. I ne puštam to van. Normalno da mi je sve to sada drukčije. Narasla sam. Mijenja se percepcija. Važni su ljudi. U Splitu još ima i uvijek će biti dobrih ljudi zbog kojih ću mu se uvijek rado vraćati.

Tajna veza između Splita i Osijeka jest da i jedan i drugi imaju picigin, Osijek ima svoje Splićane, Split svoje Osječane. Vi imate našu Patriciju Vodopiju koja mi mailom piše kako toga dana izgleda more... Spetljali smo se. Nitko nas više ne može razdvojiti. Eto.

 

Naslovnica Kultura