Novosti Svijet

strava i užas

Slobodna kod Trumpova zida: potresna reportaža otkriva pozadinu kartelskih obračuna, nasilja i brutalnosti

strava i užas

"Gdje ti misliš prijeći granicu i švrljati okolo", pita me zabrinuto dugogodišnji američki diplomat u Meksiku, trenutno kolega na prestižnoj školi novinarstva Walter Cronkite na Sveučilištu u Arizoni.

"U Nogalesu, odgovaram. Je li sigurno?

"Pa je, ali nemoj previše slikavati i predugo se zadržavati. Ali što se nasilja tiče, regija Sonora je poprilično sigurna. Zato što tamo djeluje samo jedan kartel. A kad je samo jedan, nema međukartelovskih obračuna pa je manje nasilja", sliježe ramenima.

Ulaz u Meksiko izgleda kao kod nas ulaz na nogometni stadion. Željezne rotirajuće šipke. Nevjerojatno, ali kad ulazite iz Amerike ne morate pokazati dokumente. Nikoga nije briga tko ste i zašto ulazite. Na povratku je naravno, drukčija priča. Svaki dan 30-40 ljudi na ovom području biva uhvaćeno u ilegalnom pokušaju ulaska u Ameriku. Koliko ih prođe, ne zna se. Vjerojatno, jednako toliko. Otac Peter Neiley vodi jezuitsku organizaciju Kino Border Initiative. Deportiranim ljudima, koji se ponekad i nakon više desetljeća života u SAD-u nađu ponovno u Meksiku, pomaže da nađu utjehu.

- Kod nas imaju pravo na dva obroka dnevno, sedam dana. Mogu prespavati, istuširati se, dobiti pravnu pomoć ako im treba. Najčešće im samo treba razgovor - govori Neiley. Neki od njih otišli su u Ameriku kao mala djeca, tamo im je sva obitelj, gotovo da i ne govore španjolski. Sada ih, bilo da su izgubili pravnu bitku za papire ili su jednostavno uhvaćeni, vraćaju natrag i samo izbace iz autobusa s meksičke strane granice. Tada, gotovo u pravilu, počinje njihova noćna mora.

Šokirani i obeshrabreni postaju lak plijen za "enganchadorese", agente različitih bandi kojih su pune ulice s meksičke strane i koji nude "siguran" povratak u SAD provjerenim krijumčarskim rutama za "samo" 3-5000 dolara. Upravo deportirani nerijetko pristaju na ovaj pothvat i poslušno ih slijede u opskurne hotelske sobe gdje ih nerijetko jednostavno zaključaju dok se broj žrtava ne popne na desetak tako da su sigurni da mogu napuniti kombi i da im se posao isplati.
 

 

Kombi čeka noć kako bi krenuo na neizvjestan put kroz pustinju Sonore. Posebno je dramatična priča Isabel, djevojke iz središnjeg Meksika koju su pronašli usred pustinje Arizone, polumrtvu i u 8. mjesecu trudnoće. Jedan je ilegalac naišao na nju u pustinji u pokušaju da se dočepa SAD-a. Odlučio je pozvati pomoć iako je tako sam završio u sobi za deportirane policijske postaje Nogales. Isabel su izvukli s helikopterom i dopremili u bolnicu s američke strane.

Jedna od čistačica u toj bolnici, Meksikanka, držala joj je ruku i govorila: Ajde dušo, tiskaj, ako rodiš tu, ne mogu ti ništa". Ali mali Emanuel nije bio spreman. Čim su joj vitalne funkcije stabilizirane, Isabel je vraćena na meksičku stranu Nogalesa. Na ulicu. Tamo ju je pronašao otac Neiley. Imala je jedva 20 godina. Radila je kao kućna pomoćnica u imućnoj obitelji. Nakon što je ostala trudna s gazdom, rekao joj je da će ubiti dijete ako ga rodi.

Netko joj je rekao da pokuša prijeći u SAD. Nije uspjela. Danas živi na meksičkoj strani i pomaže jezuitima u prihvatilištu za deportirane. Emanuel dobro napreduje, raste, ali njegova budućnost nije blistava. Prema najnovijoj uredbi Trumpove administracije ukinuto je tzv. Pravilo "prvog prijestupa ", prema kojem osobe koje su uhvaćene prvi put u ilegalnom prijelazu granice, bivaju samo upozorene. I Isabel i Emanuel sada su "u sistemu" što znači nikada neće moći dobiti vizu za legalan ulazak u Ameriku. Gledat će ju kroz rešetke Nogalesa, zida koji prolazi kroz centar grada i doslovce dijeli ulicu, obitelji, posao, život...

 

 

 


"Nisam ja prešao granicu, ona je prešla mene", objašnjava mi prolaznik Raul ukratko povijest SAD-a i Meksika, jedinstvenog grada Nogalesa i države Arizone koju su Meksikanci svojedobno bili prisiljeni prodati Amerikancima kako bi okončali rat. S Raulom razgovaram na lokaciji na kojoj je 2012. godine ubijen šesnaestogodišnji Jose Antonio Elena Rodriguez. Američki granični policajac Lonnie Swartz u njega je ispalio 13 metaka jer je bacao kamenje preko ograde.

"Recite vi meni gospođo", pita me Raul, "kako je moguće da policija jedne zemlje puca i ubija preko ograde djecu druge zemlje I nikome ništa?" Lonniju Swartzu suđenje je trebalo početi u listopadu, ali je odgođeno za iduću godinu. Osim kamenja u naletima bijesa, preko ograde Nogalesa svakodnevno ide i droga. Pedeset milijardi dolara, a to je samo procjena, zaradili su karteli u 2016. godini. SAD ima samo 5 posto svjetske populacije, ali konzumiraju čak 25 posto svjetske droge.

Droga ide avionima, brodovima, dronovima, poštom, ali i dobrim starim metodama na raznoraznim dijelovima tijela "ljudskih nosača" preko graničnih prijelaza. Ovdje u meksičkom Nogalesu, ako imate valjane papire i želite na brzinu zaraditi nekoliko stotina dolara, u svakom baru možete pronaći kontakt da biste prebacili manju količinu droge preko granice. Iako su karteli danas sofisticirane poslovne organizacije, njihova brutalnost nije popustila. U 2015. godini više je ljudi poginulo u obračunima povezanim s kartelima u Meksiku nego u Siriji. Na povratku na američku stranu, pored mene kamion koji agenti doslovce rastavljaju do posljednjeg šarafa.

"Traže drogu", dobacuje mi vozač, "al neće naći ništa. Samo povrće. I taj njegov zid", nastavlja govoreći o američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, "ništa mu to neće vrijediti. Roba mora ići. Osim ako gringosi ne misle uzgajati tikvice u New Yorku usred zime", završava uz podsmijeh.

Naslovnica Svijet