Novosti Svijet

načičkali zastavice

Kninska vrata su u Azerbajdžanu?! Azeri besramno ukrali fotografiju iz Oluje, tvrde da prikazuje njihov sukob

načičkali zastavice

Kad nemaš vijest, izmisli je. Kad nemaš fotografiju, stvori je. I eto ti članka s milijunima pregleda i desecima tisuća lajkova.

Ne šalimo se, uopće, priča koju vam u nastavku donosimo savršeni je primjer manipulacije činjenicama, zapravo, naivan je to primjer, čak i primitivan, nevjerojatno blesav, ali koga briga kad prolazi, kad se čita, kad je klikabilan i kad ispunjava svoju domoljubno-propagandnu svrhu.

Vijest o kojoj vam govorimo napisana je davno, pradavno, još onomad kad je prvi čovjek odjenuo uniformu i dobio zapovijed da ubije drugoga čovjeka. Ratuje se tako već vjekovima i u vijesti, nekoć usmenoj, pa potom i pismenoj, uvijek je s jedne strane bio agresor, a s druge žrtva. A u sredini stajaše manipulacija. Koja je tek s pojavom fotografije dobila krila.

Tridesetogodišnji rat

Umjesto da fotografija potvrdi vijest, da joj bude svevremenski pečat i činjenični obrub, ona se pretvorila u oruđe ubojitije od ikakva oružja. Iz nje sijeva kad je stvarna, no tek kad je lažna, kad je ukradena, odrezana, namontirana ili fotošopirana, fotografija pogađa pravi cilj.

Fotografije koje vam uz ovaj tekst nudimo nisu tek naizgled identične, one, naime, jesu identične, stoga i nisu fotografije, nego jedna fotografija objavljena dvaput. Ako je gledamo s od gore prema dolje, onda na njoj u prvome planu vidimo ubijenog armenskog vojnika, dok u drugome planu pratimo dvojicu ratnika koji odlaze s mjesta na kojemu se do maloprije, očito, odvijala bitka. S obzirom na to da se pokraj njih slobodno vije zastava Azerbajdžana, nije teško pretpostaviti da su to azerbajdžanski graničari koji su upravo dobili još jedan boj s Armencima.

Azeri i Armenci puškama se još od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća bore za Gorski Karabah, predio Azerbajdžana u kojem većinski žive Armenci i koji ima svoju mlohavu autonomiju.

Rat, onaj pravi, s desecima tisuća mrvih na obje strane i stotinama tisuća prognanih i izbjeglih, službeno je okončan 1994. godine potpisivanjem primirja koje nikome nije po volji, pa sukob sve od tada tinja nudeći povremene proplamsaje, jasno pokazujući kako svaka neugašena vatra kad-tad mora ponovno planuti. I planut će, bez brige, na užas jedne svjetske polutke i na veselje one druge, koja živi samo dok se umire.

A dok opet ne plane baš onako kako treba, s ognjem koji se širi divno i neumoljivo poput ruskog romana, u javnost se iz Gorskoga Karabaha odašilju vijesti. I fotografije.

Scena s Derala

Ako ovu našu fotografiju – a rekosmo da je u pitanju jedna, neka vas ne zbunjuje što smo je dvaput objavili – od gore prema dolje, onda na njoj u prvome planu vidimo ubijenog srpskog vojnika, dok u drugome planu pratimo dvojicu ratnika, pripadnika Hrvatske vojske, koji odlaze s mjesta na kojemu se do maloprije, očito, odvijala bitka. Na ovoj fotografiji nema zastave, a nema ni oznake na rukavu ubijenoga.

Pa kako onda, s pravom pitate, znamo da su na fotografiji jedan Srbin i dva Hrvata? Znamo, jednostavno, jer je fotografiju snimio fotoreporter Slobodne Dalmacije Tom Dubravec, dok je tekst uz koji je objavljena napisao novinar Slobodne Dalmacije, danas zamjenik glavnog urednika, Damir Dukić.

U noći s 12. na 13. kolovoza 1995. godine Srbi su, suočeni s konačnim porazom nakon "Oluje", izveli protuudar na prijevoj Derale između Strmice i Grahova u Bosni i Hercegovini, na takozvana Kninska vrata. Braneći taj strateški važan prolaz, izginulo je 15 pripadnika 141. brigade HV-a, sve redom gotovo golobradi Kaštelani i Splićani.

Sutradan, 14. kolovoza, uslijedio je napad Četvrte i Sedme brigade HV-a na Derale, srpske snage su pobijeđene, daleko otjerane, a 15. kolovoza na teren su izišli i novinari, Dukić i Dubravec. Jedan je napisao istinitu vijest, a drugi je snimio nepatvorenu fotografiju, koju je agencija AFP proglasila fotografijom mjeseca.

A sad se vratimo na donju fotografiju, Dubravčevu, koju on nikada nije snimio. Ta fotografija, naime, i dalje visoko kotira, pa je tako trenutačno treća najkorištenija u izvješćima azerbajdžanskih medija kojima se opisuju sukobi u Gorskome Karabahu. Neovlašteno je preuzeta s interneta, dakle, ukradena je, i premontirana kako bi dobila suvremeniji kontekst.

Zabranjene zone

Azerbajdžan je jedna od onih strogo kontroliranih zemalja u kojima vlast obožava, recimo, slobodu nogometnog izražavanja, eno im je Robert Prosinečki izbornik, dok im medijske slobode i nisu baš visoko na popisu prioriteta. Poglavito ako biste pisali o sukobu s Armencima. Zakonom je, za svaki slučaj, zabranjeno pisanje o vojnim stvarima, a novinari koji se ipak usude otići do crte razgraničenja s Armencima najčešće preventivno budu uhićeni i edukativno namlaćeni.

Priče pak o nadmoćnim Azerima i jadnim Armencima, poželjno mrtvima, dobrodošle su u tamošnjim medijima. A (k)ako nema stvarnih, onda dobro dođu i izmišljene. Odnosno, stare i preoblikovane. Poput Dubravčeve. Ili sjajne ratne fotografije koju je AP-ov Brennan Linsley snimio 2009. u Afganistanu, a koja prikazuje američkog marinca, sada azerskog, spremnog za akciju.

Ta je fotografija druga najkorištenija u "azerskim izvješćima iz Gorskog Karabaha", dok je prva ona koju je 2008. godine u Južnoj Osetiji za AFP snimio Dmitrij Kostjukov, a svjedoči o strašnoj smrti borca iz Gruzije koji je Azerima poslužio kao savršeno tijelo za oslikavanje još jedne laži. Ionako su svi leševi isti.

 

Naslovnica Svijet