Novosti Hrvatska

Sestra Anka Petričević

Splitska Klarisa ulazi u Akademiju po prvi put u povijesti

Sestra Anka Petričević

Napustiti ovaj svijet i sve njegove čari, varke, ali i ljepote, osamiti se, povući se iza visokih zidina, a opet ostati usred gradske vreve, umješnost je koja malo kome polazi za rukom kao klarisama, katoličkom ženskom kontemplativnom i klauzurnom redu koji su prije 805 godina osnovali asiški sirotani – sveti Frane i sveta Klara, koji su svoje sestrice od milja nazivali "siromašnim gospođama". U puku su poznate kao sestre koje ne izlaze vani, a mnogi dolaze k njima, na njihova vrata, po pomoć, savjet, utjehu i molbu za molitvu, koje će saslušati iza dvostrukih rešetaka.

Splitski samostan klarisa utemeljen je davne 1308. godine, od 1883. je na nekadašnjoj gradskoj periferiji, a danas između dvije najprometnije ulice koje vode u centar i iz njega, i u njemu jedna od "siromašnih gospođa" je i sestra Marija od Presvetoga Srca, svjetovnim imenom Anka Petričević. Dalmatinka iz Lovreća, rođena 1930. godine, s diplomom književnosti i teologije, slijedeći Franin i Klarin put tišine i samozatajnosti izgradila je golemi književni, pjesnički i urednički opus o kojem će sredinom studenoga biti govora i u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Pa se, moguće, i dogodi da prvi put u povijesti jedna klarisa postane akademkinja!
 

 

20 dana bez jela i pića

S tim nagovještajem susreli smo se sa sestrom Marijom, redovnicom koju rešetke, ali i teška bolest što ju je primorala na niz operacijskih zahvata nisu spriječile da širom otvori vrata svijetu i hrvatskom nakladništvu podari veliki broj knjiga, što svojih, što velikih umova iz povijesti Crkve. Uz njezinu biografiju često se spominje i doba "prije samostana", kad je kao zagrebačka studentica pripadala krugu mladih književnika vezanih uz Tina Ujevića, a otada seže i njezino prijateljstvo s velikim brojem protagonista hrvatske književne scene.

Dakle, s. Marija od Presvetoga Srca, autorica 75 knjiga poezije, eseja, proze mistične tematike te utemeljiteljica i urednica edicije "Symposion", biblioteke u kojoj je uredila 135 knjiga:

- Bilo je to intuitivno, nakon operacije kralježnice 1968. dvadeset dana nisam ništa ni jela ni pila. U tom času osjetila sam Božju nazočnost i glas: "Dijete, vratit ću ti zdravlje ako prihvatiš moj plan za koji si sposobna". I ja sam rekla: Fiat, neka bude.

Sljedeće godine već sam nadbiskupu Frani Franiću povjerila moju i Božju nakanu. U to vrijeme je dr. Drago Šimundža preveo s francuskog knjigu izreka svete Margarete, a ja sam msgr. Franiću kazala da bismo mogle mi to objaviti. Bilo je nevjerojatno da se iz klauzure tiska jedna knjiga, a ja sam šutjela jer sam namjeravala objaviti - cijelu biblioteku.

 

 

Tako je 1975. zasnovana biblioteka "Symposion" i počeo je posao koji traje evo sve do današnjega dana – prisjeća se s. Marija, koja je na sebe preuzela posao redakture, lekture i korekture do distribucije, većinu je djela popratila i komentarom, a okupila je i nekoliko vrhunskih prevoditelja. Posljednjih nekoliko godina u pripremi knjiga pomaže joj duhovnik klarisa fra Josip Lucić.

- U snu sam se molila svecima čije smo knjige objavljivali jer bila sam uvijek u velikom strahu kako će se sve to odvijati, znate u ona vremena nesklona. Željela bih da ta djela budu dostupna našem narodu i našim čitaocima jer se preko njih događa duhovni i moralni preporod. Ona svjedoče i o Bogu ljubavi: on je punina ljubavi, apsolutni bitak, nemoguće je i zamisliti njegovo nepostojanje. Našem narodu treba poticaj da se trgne iz bezakonja i prihvati Boga kao spasenje naše i milinu – svjedoči s. Marija, ispričavši nam i kako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman od nje tražio viđenje Ustava koji je tek trebalo donijeti.

 

 


Tuđmanova molba


- Javila sam mu da nisam pravnica nego književnica, ali on nije odustajao, molio me je. Znate koliko mi je bilo teško, da sam kleknula pred kip majke Božje i rekla: "Gospe ja ne znam ništa, kako ću?" Ujedanput u pamet mi je došla enciklika "Pacem in terris" pape Ivana XXIII., koju sam još kao studentica čitala, a koja govori o miru u cijelom svijetu, pa misli Pavla VI. o pomirenju, poruke Ivana Pavla II. Tada sam se razvedrila i u nekoliko dana napisala nacrt "Lex Aeterna", koji sam poslala Tuđmanu – ispričala nam je splitska klarisa, koja je u svom nacrtu pozvala na ontički temelj, poštivanje ljudske osobe, njezine duhovne naravi i slobode u službi dobra.

 

 

- Ne smije se šutjeti, moramo uz molitvu i djelovati kad postoje i najmanje nade – uvjerena je s. Marija, koja i sada piše novu knjigu, a njezina djela kritičari, posebno dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Miljenko Buljac smatraju vrhunskom europskom poezijom. Za svoj rad dobila je niz državnih i književnih nagrada, a uz Sidu Košutić i Izidora Poljaka, sestra Marija je rijetka književnica koja je potpuno posvećena duhovnoj književnosti. Usprkos visokim godinama s. Marija je koncentrirana i bistra, spremno odgovara i detaljno se sjeća svih osoba, događaja i scena svog bogatog života protkanog ljubavlju za znanjem. Što vrijeme dulje teče, njezine su poruke sve punije upozorenja o potrebi prihvaćanja društvene etike i morala, te duhovnog sadržaja.

- Svijet živi u tolikim zabludama, ne prihvaćajući milost i ljubav koju nudi Bog. Moja su sva djela o Bogu, tome sam posvetila i veliku muku i rad u "Symposionu", nastojeći da se ljudi prosvijetle čitajući vrhunske intelektulace koji su imali intuitivnu spoznaju božanskog. Naši ljudi strašno pate, a žalosti me kad ljudi na vrhu vlasti to ne shvaćaju – kaže s. Marija od Presvetog Srca, koja nas je ispratila s nekoliko svojih stihova, a ovi su nam se posebno svidjeli:

"...Veslati moram usprkos oluji i valovima što mi odasvud prijete, u srcu trajno horizonte motrim da svjetionik u noći zamijete. Veslati moram, izdržat u borbi, rumena krv mi vode mora krasi, izdržati moram, srcem zvijezdu tražim; nad morem mojim ona se ne gasi..."

 

 

 


Tinu sam govorila svoje pjesme

Prvu pjesmu mala Anka napisala je u trećem razredu osnovne, a u srednjoj školi su slušatelji plakali dok im je čitala svoje pjesme.
- Šestero djece nas je bilo, a troje smo studirali u Zagrebu. Bili smo jako siromašni, obitelj se uzdržavala od motornog mlina. Koji put sam na studiju i o samom tvrdom kruhu i mlijeku živjela. Vidite, i sestra i brat su postali sveučilišni profesori, a i moje ocjene su na fakultetu redom bile izvrsne, posebno na Teologiji. Čudili su se profesori koliko sam pjesama znala napamet.
Iako smo se mnogi družili kao studenti, moj je duh uvijek težio za višim. Povjerila sam prijatelju Nikolu Cindru da sam se odredila za samostan, i onda sam odlučila: sve ili ništa, pa odabrala zatvoreni samostan, strogu klauzuru klarisa. I šezdeset godina koliko sam tu nikad se nisam pokajala, uza sve patnje – svjedoči s. Marija od Presvetoga Srca.

- Koji vam se hrvatski pjesnici sviđaju?

- Najbliži mi je bio Dobriša Cesarić, a kad bi Josip Pupačić govorio svoje pjesme, to je bilo nešto što se pamti, velike tragedije je doživio.

- Tina se dobro sjećate?

- Poznavala sam ga još kao djevojčica, kad bi prolazio u Imotski zastao bi u našu gostionicu. A u Zagrebu sam znala sjediti pored njega i govoriti mu svoje pjesme, što inače nije volio, ali mene jest. Kad je bio u bolnici pred smrt, Joja Ricov, još jedan kolega i ja donijeli smo mu ljubice. Kad je umro već sam bila u samostanu.

 

Naslovnica Hrvatska