Novosti Hrvatska

blogolom

Hoće li Todorić srušiti Vladu: prvu je bitku dobio, a sad kreće u rat i uopće ga ne zanima koliko bi žrtava mogao ostaviti iza sebe

blogolom

Ivica Todorić zna što radi. Savjetnici ga dobro savjetuju. Pisanjem bloga, i to po nekoliko puta dnevno, što je dosad nezabilježeno u blogosferi, nalazi se u rijetko viđenoj informacijskoj ofenzivi koja je rezultirala i prvom pobjedom, odgodom objave revizorskog izvješća o poslovanju “Agrokora”.

Posrnuli tajkun dobio je bitku i uopće ga ne zanima koliko bi žrtava mogao iza sebe ostaviti da dobije i rat. Pri čemu dobivanje rata ne znači vraćanje na tron obezvrijeđenog koncerna, ne, ta je priča za Todorića završena još onog dana kada je ruski ambasador, okićen ordenjem, kao Indijanac namazan paklenim bojama, stavio kažiprst na njegovo čelo, nego izbjegavanje zatvora. Moguće i robije.

Spašavanje glave

Sve što Ivica Todorić danas radi, bez obzira na to gdje se nalazio, u Beogradu ili Londonu, jer u obraslim Kulmerovim dvorima evidentno nema nikoga, njegov je očajnički pokušaj da spasi vlastitu glavu. Za obraz ga ionako nikad nije bilo briga.

Taktika “svi u napad” znade uroditi plodom, no to ne znači da iza nje stoji dublje promišljanje, dapače, treneri za njom najčešće posežu u zadnjim minutama, kad više nemaju što izgubiti, odnosno kad je meč praktički gotov.

No, i protivnika se tu nešto pita, a Todorić ima tu sreću što ga predobro poznaje, cijeli su život proveli skupa, zajedno su rasli i školovali se, zajedno tulumarili, zajedno se bogatili, zajedno se narodu rugali i baš zato zna što radi, zna da bi ova taktika mogla upaliti, makar nakratko, taman toliko da dobije na vremenu.

Pravi protivnik, naime, jedva čeka da bude bezglavo napadnut, pa da snažnim i preciznim udarcima – jer zato se cijelo vrijeme i pripremao, zar ne? – dokrajči nesretnika, dok se Todorićev rival, svjedočimo mu iz dana u dan, prestrašeno povlači i dopušta da ga stari znanac u serijama lupa po nezaštićenim ekstremitetima.

Jest, očajan je, jest, obezvlašćen je, ali dekintiran Ivica Todorić, očito, nije. Nisu ovo jeftini savjetnici, bez obzira na to koliko im trik jeftin bio. Bitno je da pali. A u Hrvatskoj, znali su, a kako ne bi znali kad je Hrvatska po Todorićevim crtama crtana, sigurno će upaliti.

Ivica Todorić upravo izvodi najstariji trik na svijetu. Na pozornici je, skreće svu pažnju na sebe, slavnog, nedodirljivog mađioničara, a za to vrijeme njegovi pomoćnici obavljaju opsjenu. Njegova izvedba, njegov ples i lagani korak, njegove velike riječi, slapovi grandioznih riječi koje se izlijevaju po svim hrvatskim medijima preplavljujući ulice i terase, kuhinje i dnevne boravke, trajat će dok se trik ne obavi, dok potrebno vrijeme ne bude kupljeno.

Desetljećima je bahato šutio, izbjegavao nepreparirane novinare i upaljene kamere, desetljećima se nije pojavljivao nigdje gdje bi ga se moglo nešto suvislo pitati, niti bi k sebi pripuštao ikoga koga prije toga temeljito nije provjerio.

Nitko mu, njemu, svetome, ni blizu doći nije mogao. I dok je krave, zapisano je, toliko volio da bi s njima najradije jeo, a jabuke milovao poput djevojaka, novinare je prezirao, živcirali su ga poput malih oranica i rupa u usjevima koje bi uočio kad bi helikopterom obilazio svoju zemlju. Desetljećima je tako bilo. Zašto? Jer je moglo biti. I Još uvijek može.

Pitanja? Ne, hvala

Još do prije godinu dana, kad je još samo Zdravko Marić tvrdio da u “Agrokoru” nema nikakvih problema, Ivica Todorić mogao je bez da ikome išta kaže spriječiti široku distribuciju filma “Gazda”, a danas, dok HTV-u i dalje ne pada na pamet prikazati taj krucijalni dokumentarac o stvaranju Hrvatske, može s užitkom gledati kako javnost guta njegove svakodnevne objave.

On govori, a mediji objavljuju. Bez prava i mogućnosti na potpitanje. S jedne strane imamo njega, a s druge ništa. Uzmi ili ostavi. Pa uzimamo, jer – čita se. On igra, a svi ostali, predvođeni premijerom, statiraju. On iznosi činjenice, a alternative nema. On i dalje gospodari, a mi služimo. Pa vi recite da ne zna što radi.

Naslovnica Hrvatska