Novosti Hrvatska

stvarna hrvatska

Podnijeli su zahtjev za školu kad je Ivan imao osam godina. Danas mu je 17, a rješenje bi trebao dobiti za nekoliko dana

stvarna hrvatska
Hrvatska je, uvjeravaju nas već godinama, uređena pravna država. O toj “uređenosti” itekako imaju što reći Andrijana i Dinko Žderić iz Splita, koji devet godina čekaju rješenje o nastavku školovanja svog sina Ivana, koji ima pervazivni razvojni poremećaj iz autističnog spektra.

Prije devet godina Ivan je iz vrtića trebao prijeći u neku od posebnih odgojnih ustanova, no zahvaljujući “uređenoj” državi Ivan do danas nije krenuo u školu. Upravni sud u Splitu prije nekoliko dana donio je presudu kojom obvezuje Ministarstvo obrazovanja da u roku od mjesec dana riješi ono što se davno trebalo riješiti. Pitanje je samo što će to rješenje uopće značiti Ivanu, koji danas ima 17 godina.

- Toliko sam otupjela da više i nemam poseban komentar. Što bi čovjek uopće i trebao reći na sve ovo? Mi smo poštovali sve propise i pravnu državu, a evo što smo zauzvrat dobili. Dijete nam je ostalo bez škole i potrebne edukacije - kaže nam Andrijana Žderić.

Prigovor na prigovor

Ona i suprug imaju dvoje djece s dijagnozom iz autističnog spektra - Ivana i dvije godine stariju Mariju, koja je jedno vrijeme pohađala Centar za autizam u Splitu. Međutim, zbog ozbiljnih problema s kojima su se ondje susretali, Mariju su odlučili ispisati iz Centra, a kada je Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji za Ivana 2006. donio rješenje za nastavak školovanja u istom Centru, nisu htjeli na to pristati, nego su tražili da krene u neku drugu ustanovu.

Na rješenje su podnijeli prigovor i na njega im je, navodi Andrijana, Ministarstvo odgovorilo relativno brzo, u veljači 2007., ali im nije ponudilo drugu školu, nego su zatražili novo medicinsko vještačenje za Ivana. Tada je cijeli postupak krenuo iz početka, a kada je obitelj u lipnju 2007. ponovno dobila rješenje da Ivan krene u Centar za autizam, u srpnju iste godine opet su se žalili i na tu žalbu drugostupanjsko rješenje nikada nisu primili.

- Nismo bili zadovoljni s puno toga u Centru, primjerice s tim da su u istoj grupi bila i mala djeca i odrasli s autizmom, da su polaznici godine školovanja provodili slažući iste kockice, da učitelji nisu dovoljno pazili na djecu, pa im je i Marija, koja je mirna, nekoliko puta uspjela pobjeći... A ono što nas je nagnalo da je ispišemo bilo je to da smo je jednom prigodom našli samu, uplakanu u mraku, na krevetu u sobi za izolaciju. Učiteljica nas je uvjeravala da je Marija sama otišla u sobu i legla. Da je sama zatvorila vrata, ugasila svjetlo, legla u mrak, pokrila se po glavi i plakala?! Pa, ona se boji mraka i kući stalno držimo upaljeno svjetlo... Nismo mogli pristati da Ivan, koji je je za razliku od sestre hiperaktivan, u takvim uvjetima pohađa Centar - kaže nam Andrijana.

Plaćanje privatnika

Ona i suprug svjesni su njegove dijagnoze i nisu tražili da pohađa redovni školski program, nego da umjesto Centra za autizam krene u “Juraj Bonači” ili “Slavu Raškaj”... No, država je, ponovimo, na Ivana zaboravila i nije ga smjestila nigdje. Roditelji su to nastojali nadomjestiti plaćanjem privatnih satova defektologa i za Ivana i za Mariju, koliko su god bili u mogućnosti, a zahvaljujujući Centru za socijalnu skrb djeca su neko vrijeme, kao vanjski polaznici, nekoliko sati tjedno pohađali Centar “Juraj Bonači”. Andrijana ističe kako im je Centar za socijalnu skrb maksimalno nastojao pomoći, ali kako su Ministarstvo i Centar za autizam ignorirali i njihove dopise.

- Vjerojatno im je bilo lakše ne odgovoriti nego rješavati probleme. Zapravo sam ja odgovorna jer sam se drznula reći da u Centru nije sve u redu - ironična je Andrijana. Ona i suprug pisali su svima kojima su trebali - uputili su, kao što smo naveli, više žalbi Ministarstvu, a iste su dostavili na uvid Uredu državne uprave, Centru za socijalnu skrb u Splitu, Agenciji za odgoj i obrazovanje... Pisali su i dječjoj pravobraniteljici, kao i pučkom pravobranitelju, koji se također, kaže nam Andrijana, dobrano namučio dok je od nadležnih dobio dokumentaciju vezano za njihov slučaj. Uspjelo mu je to, navodi Andrijana, iz šestog ili sedmog puta, nakon čega je roditeljima i savjetovao da pokrenu upravi spor protiv Ministarstva.

- Tijekom svih ovih godina mijenjali su se odgovorni u Ministarstvu, a oni u Uredu državne uprave ostali su isti, no ne možemo potegnuti nečiju osobnu odgovornost za sve ovo što se događalo jer zakon to ne priznaje. Možemo jedino tražiti odštetu od države i vjerojatno ćemo to učiniti na Općinskom sudu - naglašava Andrijana.

NIŠTA NIJE KAKO TREBA

Bit svega je, dodaje, to što inkluzija i školovanje djece s autizmom nije riješeno kako treba, a i ono na što djeca zakonski imaju pravo u praksi se ne provodi i oni se zapravo ne osposobljavaju za samostalan život, što bi trebao bit cilj njihova školovanja. Primjer Ivana Žderića je ekstreman, ali u splitskoj udruzi “Mogu”, čija je Andrijana dopredsjednica, doznajemo kako je gotovo pravilo da djeca s dijagnozama iz autističnog spektra u školu iz vrtića kreću s nekoliko godina zakašnjenja.

- Problem je i što je obvezno školovanje za njih predviđeno samo do 21. godine života. Što nakon toga? Država ih nije osposobila da budu samostalni, a onda ih još nakon 21. godine ostavlja da se dalje sami snalaze... - ukazuje Andrijana.

divna zenić rak


Kronologija

srpanj 2006.
- Ured državne uprave donosi rješenje da Ivan Žderić nastavi školovanje u Centru za autizam, na što obitelj Ministarstvu obrazovanja upućuje prigovor

veljača 2007.
- Ministarstvo odgovara kako poništava to rješenje, uz napomenu kako medicinska dokumentacija nije pravovaljana, pa Ivan ide na novo vještačenje. Na probleme u Centru, na koje ukazuju Žderići, Ministarstvo se ne osvrće

lipanj 2007.
- stiže novo rješenje o nastavku školovanja u Centru za autizam, na što se Dinko Žderić u srpnju ponovno žali

ožujak 2008.
- stiže dopis iz Ministarstva u kojem državna tajnica Dijana Vican ne govori o nastavku školovanja za Ivana, nego Žderiće informira kako da riješe probleme u Centru, navodi i kako je posebno povjerenstvo odbacilo njihovu pritužbu i pritužbe drugih roditelja na izolacijsku sobu jer “nije riječ o svjesno izvršenom nasilju nad štićenikom, već o pratećoj teškoći koja se javlja uz dijagnozu autizma”

- iz Centra nude Žderićima da Ivan krene u Centar bez rješenja, na što oni nisu pristali jer bez rješenja Centar ne bi bio odgovoran ako bi se Ivanu nešto dogodilo

prosinac 2011.
- pučki pravobranitelj obitelji predlaže pokretanje upravnog spora

svibanj 2012.
- Žderići tuže Ministarstvo obrazovanja

travanj 2015.
- Upravni sud presuđuje u korist obitelji Žderić i nalaže Ministarstvu da u roku od 30 dana donese drugostupanjsko rješenje, odnosno riješi žalbu koju je trebalo riješiti do rujna 2007.


Soba za izolaciju

Stanje u splitskom Centru za autizam danas je bolje nego u vrijeme o kojemu govore Žderići. Nekoliko majki s kojima smo razgovarali potvrđuje kako u istim grupama više nisu polaznici svih dobnih skupina te kako više nema ni izolacijske sobe.

- To samo pokazuje da takve prostorije nikada nije ni smjelo biti, jer da je takva odgojno-obrazovna metoda dopuštena, soba bi i dalje postojala - kaže Andrijana Žderić.
Odgovor na pitanje zašto sve ove godine nisu odgovorili na žalbu roditelja Žderić, čime su Ivanu uskratili mogućnost školovanja, kao i tko je za to odgovoran, uputili smo Ministarstvu obrazovanja, pa ćemo objaviti i njihovo očitovanje. Kad ga pošalju.


Naslovnica Hrvatska