Novosti Hrvatska

bitka za hrvatsku

140 Engleza i 73 Francuza borilo se u Domovinskom ratu: Nismo bili plaćenici, priznajte naša stradanja!

bitka za hrvatsku

Koliko se u Hrvatskoj borilo stranih dragovoljaca Domovinskog rata? Sveukupni broj boraca kreće se od 510 do 1000, ovisno o izvorima. Neki idu toliko daleko da spominju više tisuća boraca od kojih su neki u Hrvatsku došli zbog ideala, drugi radi avanture, a tek manji dio, kažu branitelji s kojima smo razgovarali, bili su klasični plaćenici.

U Ministarstvu obrane tvrde nam da u njihovoj evidenciji ima 58 stranaca koji su poginuli ili se vode kao nestali:  sedam Slovenaca, dva Nijemca, dva Argentinca, dva Kosovljanina, jedan Francuz, jedan Crnogorac, jedan Makedonac, jedan Južnoafrikanac te šest državljana Jugoslavije.

Ostalih 35 državljani su Bosne i Hercegovine. No, ti se podaci ni približno ne slažu s dokumentacijom povjesničara i Udruge stranih dragovoljaca Domovinskog rata. Steve Gaunt iz spomenute druge, Britanac koji se borio u Hrvatskoj, tvrdi da se u našoj zemlji borilo oko 650 stranaca (ne računajući BH državljane), a na popisu našega ministarstva nisu zabilježene pogibije brojnih stranih dragovoljaca.

Na nekoliko web stranica, članaka te u dokumentaciji braniteljskih udruga objavljeno je više različitih popisa stranih boraca po nacionalnostima. Steve nam tvrdi da su ti popisi više-manje točni, ali možda nepotpuni. Tako je iz Engleske u Hrvatsku došlo oko 139 osoba, 15 ih je poginulo, a 21 je ranjen, Iz Njemačke je došlo najmanje 55 boraca (povjesničar Tomislav Šulj, pozivajući se na tvrdnje dragovoljaca, spominje brojku od 63 Nijemca), te ih je poginulo 15, a ranjeno 10.

Nepotpuni podaci

Iz Francuske ih je došlo 73 (osam poginulih, 21 ranjen), iz Nizozemske 27 (dva poginula, dva ranjena ), iz Mađarske 33 (dva poginula, pet ranjenih), iz Austrije 10 (dva poginula, jedan ranjen), iz Kanade sedam (tri poginula), iz SAD-a 17( tri poginula, jedan ranjen), iz Švicarske četiri (dva poginula), iz Belgije četiri ( jedan poginuo, dva ranjena), iz Australije 15 (jedan poginuo , dva ranjena), iz Italije sedam ( dva poginula, jedan ranjen), iz Ukrajine jedan koji je i poginuo, iz Slovačke četiri (jedan poginuo, a jedan ranjen), iz Irske 10 (1 poginuo , dva ranjena), iz Škotske pet (jedan poginuo, tri ranjena ), iz Bugarske dva ( jedan poginuo), iz Danske pet (jedan poginuo, dva ranjena), iz Finske tri (dva ranjena), Iz Čilea jedan koji je i ranjen, iz Španjolske četiri (dva ranjena), iz Poljske osam (1 ranjen), iz Walesa četiri (jedan ranjen), iz Švedske tri (jedan ranjen), te iz Gambije i Zimbabvea po jedan borac  - obadva su poginula. 

No, na ovom popisu nema Argentinaca, Slovenaca, pa ga treba uzeti s rezervom, tj. broj poginulih i ranjenih je veći. No, ni u službenim arhivima Ministarstva obrane nema niti jedan poginulog Britanca iako je njih najviše ginulo. Nema ni Danaca, Nizozemaca...

Branitelji nam kažu da se dio dragovoljaca nije ni htio registrirati ili ih namjerno nisu htjeli zapisati u hrvatske postrojbe. Dio se borio u HVO-u. Dobar dio spomenutih dragovoljaca borio se najprije u Hrvatskoj, da bi onda prešli u BIH gdje su pomagali hrvatskim i muslimanskim snagama. Uglavnom, popis poginulih objavila je Udruga stranih dragovoljaca, a krajem prošle godine su skupili podatke o 90 ranjenih i 75 poginulih u akcijama diljem Hrvatske.

Steve Gaunt
-Njihov status je uglavnom ‘koma’. Osim ako ga nisu odmah išli sređivati tijekom ili neposredno nakon rata – kaže nam povjesničar Tomislav Šulj, koji se već godinama bavi tematikom stranih dragovoljaca. Prikupio je brojne dokumente, a priprema i fotomonografiju.

Većina branitelja s kojima smo razgovarali drži da strani dragovoljci nisu bili nikakvi plaćenici, nego su zbog ideala došli u HV. Što o tome misli povjesničar Šulj?

- Ma nemojte tako daleko ići. Bilo je tu svega. Bilo je i vrlo sumnjivih tipova, neki su bili brzo otkriveni i takvi se nisu predugo zadržavali u postrojbama. Neki jesu došli iz ideala, to je istina, no takvi su bili rijetki. Mnogo više njih došlo je zbog politike, a najviše ih je došlo radi avanture. No, upravo tu treba napraviti jasan naglasak. Svi oni došli su k nama, dočim su u 10 puta manjem broju (kao i broju nacija) došli Srbima. Tamo su došli samo zbog religije i politike: Rusi, Kozaci, Ukrajinci, nešto Poljaka – kaže nam Šulj.

A kakvi su bili ratnici, pitamo ga.

- Mnogi od njih nisu bili od prevelike borbene koristi, više su došli avanturistički. No, dosta njih je bio jako važan kotačić u svojim postrojbama. Neki su takvima postali bez iskustva, neki su bogme imali fantastičnu vojnu karijeru i iskustvo i prije Hrvatske – ističe povjesničar i nabraja nam najpoznatije strane dragovoljce i borce.

- Jean Michel Nicolier bio je više simbol nego što je bio vrhunski borac. No, bio je u Vukovaru i nije otišao van, a mogao je. Rodolfo Barrio Saavedra-Argetinac (bio i u četvrtoj gardijskoj) umirovljen je u činu brigadira, no po stručnosti i prethodnom obrazovanju je za stepenicu ili dvije iznad svih naših generala.

Sada je u Afganistanu, ključan je čovjek američkog tima za pregovore s lokalnim plemenima. Poginuli Thomas Crowley Tom bio je pripadnik IX. bojne HOS-a. Thomas Linder, koji je bio u Legiji i u njemačkim specijalnim postrojbama u Hrvatskoj je bio pripadnik Specijalnih postrojba “Zrinski”. Tu je i Johan Tilder, pripadnik HOS-a, potom 9. GBR. Tilder je bio instruktor iz nizozemske vojske, oformio je u Gospiću vod Nizozemskih dragovoljaca, potom obučavao naše vojnike u Gardijskoj brigadi. Uhvaćen u zasjedi, mučen na grozne načine i ubijen. Vrlo je zanimljiv slučaj pogibije trojice Argentinaca tijekom neuspjelog pokušaja morske diverzije na Pelješkom primorju – nabraja nam Šulj.

Jedan od boraca je i Steve Gaunt, koji se borio u Slavoniji, a tijekom jedne akcije staje na nagaznu minu i gubi stopalo. Nakon rata odlazi u rodni grad Leeds u Engleskoj, ali se opet vraća u Hrvatsku, dobio je naše držaljanstvo, oženio se i stvorio obitelj.  Jesu li strani dragovoljci koji su se borili na strani Hrvatske ostvarili svoja prava, pitali smo Stevea.

- U većini slučajeva nisu, jer nisu ni znali da imaju kojekakva prava, ili ih nisu ni pokušali ostvariti jer su otišli natrag u svoje zemlje. Smrti stranih dragovoljaca nisu uvijek bile dostojno zabilježene, u boljim slučajevima običan pogreb uz par prijatelja, a za neke od stradalih ne znamo gdje su tijela, tj. smatraju se nestalima – kaže nam Gaunt, navodeći da je u Hrvatskoj ostalo oko 20-ak stranih dragovoljaca koji su dobili državljanstvo, zasnovali obitelji...

Je li bilo plaćenika?

- Relativno sam zadovoljan u Hrvatskoj, mislim da nije ni bolje ni gore nego u bilo kojoj drugoj državi, ali ne bih napuštao Hrvatsku. Vojni sam umirovljenik, bavim se izradom web-dizajna, pišem članke za časopise u inozemstvu, organiziram izlete u Englesku, surađujem s arheolozima Vinkovačkog muzeja itd.. – kaže Gaunt, navodeći da je cilj njihove udruge pomoć i suradnja s kolegama suborcima, organiziraju susrete i obilježavanja važna za Domovinski rat.

- Želimo dobiti zasluge za sudjelovanje u stvaranju hrvatske države, dobiti zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti – kaže nam Steve, o kome je snimljen i dokumentarni film.

U Hrvatsku je došao sa 34 godine, za sobom je ostavio majku i dva brata. Kako je došao na ideju da se priključi HV-u? Kad je izbio rat u Sloveiji, bio je u Italiji, a nakon povratka u Britaniju na televiziji je gledao slike iz Hrvatske, potresle su ga slike iz Dubrovnika, Vukovara...

U njemu se prelomilo, kaže, kad su na BBC-ju prikazane slike masakra iz Voćina. Hrvatska je zatim javno zatražila pomoć. Taj apel je došao i do Engleske. Deseci njih su se odazvali. Steve nije bio vojnik, bavio se turizmom, ali je morao, kaže, nešto poduzeti. Nisam znao hoće li me primiti u vojsku, kaže taj simpatični “hrvatski Englez”. Kupio je čizme, uzeo kartu za 90 funta i letio do Venecije, zatim vlakom do Trsta i dalje do Zagreba.

U Vinkovcima su Gaunt i skupina Engleza prošli kratku obuku, a potom su se pridružili  Samostalnoj vikovačkoj satniji. Vidio sam dosta Engleza, bili su to dobri ljudi, dvojica mojih sunarodnjaka su ranjena istoga dana, prisjeća se Gaunt, kojeg u Vinkovcima zovu „naš Steve“. Nakon što je stao na minu, stotinama metara hodao je tako bez stopala, samo mu je nožni prst visio o malo kože s noge, otkinuo ga je i stavio u džep i nastavio dalje.

Dva mjeseca je bio u zagrebačkoj bolnici, biva umirovljen u činu narednika HV-a potom se vratio u Englesku, ali nešto ga je, kaže, tjeralo da se vrati.. Vratio se u Vinkovce i tu će ostati, napominje, do kraja života. Nakon oporavka uzima fotoaparat u ruke i bilježi neke od najupečatljivih fotografija prošlog rata, a za vrijeme rada na jednoj reportaži Srbi ga uhićuju zajedno s jednom novinarkom, optužuju ga za špijunažu i zatvaraju. Uz pomoć UN-a spašava glavu.

Je li među dragovoljcima bilo plaćenika? Bilo ih je, ali Hrvatska tada nije imala novca i nije mogla plaćati tisuće maraka psima rata, kažu nam branitelji. „Ne želimo priznanje za plaćenike, oni su dobili novac i otišli, nitko njih ne spominje. Želimo odati počast stotinama stranaca dragovoljaca od kojih velik dio nikada nije držao pušku u ruci, a došli su braniti Hrvatsku. Većina njih bili su časni ljudi, međutim treba i priznati da je bilo sumnjivih likova, čak su se jedno vrime i zapovjednici HV-a čudili tko nam sve to dolazi u postrojbe.

Svojevremno su spominjane istrage protiv nekoliko stranih dragovoljaca zbog sumnje u ratne zločine. No, s druge strane neki časni stranci koji su branili ovu državu su nakon rata tretirani kao smeće, nitko im se s hrvatske nije zahvalio, otpravljeni su doma bez ičega, a u matičnim zemljama su ih nazivali plaćenicima. Bilo je puno nepravde koju sada strani dragovoljci i njihovi hrvatski suborci danas pokušavaju ispraviti” zaključuju hrvatski branitelji.

saša jadrijević tomas

Branitelj Rene

Državljanin Francuske Dominique Rene Marc Gay nalazi se u Registru hrvatskih branitelja, a njegov otac, kažu nam u Ministarstvu branitelja, ima status člana obitelji smrtno stradalog branitelja. Rene je poginuo sa samo 19 godina, a počast su mu suborci priredili na Lovrincu početkom devedesetih, o čemu svjedoči i članak iz “Slobodne”. U članku piše kako je je Dominique poginio na drniškom ratištu, a u ime suboraca od Francuza se oprostio Čedomir Sovulj Kenedi. Lijes tog mladog ratnika je s Lovrinca ispraćen prema Lyonu.

Bar nam spomenik dajte!

Javio nam se Ian Thorburn iz Guildforda u Velikoj Britaniji, koji je u Hrvatsku stigao 1991. godine i borio se nekoliko mjeseci.

- Pitajte vašu hrvatsku Vladu hoće li ikada podići spomenik stranim dragovoljcima Domovinskog rata koji su poginuli za Hrvatsku. Ili biste radije da su poginuli tiho i da su izbrisani sa stranice vaše povijesti? – pita Ian našu Vladu i Ministarstvo branitelja.

Sada je ovo moja zemlja

Dragovoljci stranci napisali su nekoliko knjiga o svojim sjećanjima iz rata. Steve Gaunt napisao je knjigu “Rat i pivo”, a Gaston Besson “Život na meti”. Gaunt opisuje razloge dolaska u Hrvatsku, borbe i ratni put. „Dosadilo mi je stalno odgovarati na pitanja zašto sam se iz mirnog Leedsa došau u Hrvatsku boriti iako nikad nisam bio vojnik. Neka uzmu knjigu i čitaju“, kaže Steve. Besson je pak opisao svoj životni put, dolazak u Hrvatsku, boravak u Zboru narodne garde, zatim u Bojnoj “Frankopan”, ratištima u Hercegovini... Tri puta je ranjen, dobio je hrvatsko državljanstvo i danas ima trogodišnju kćer. Umirovljen je u činu natporučnika. „Hrvatska je moja domovina danas“, rekao nam je kratko Gasson.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last