Novosti Hrvatska

HEROJ ILI ZLOČINAC Rade Bulat: Zarobio sam 300 ustaša - svi su poslije pobijeni, ali ja nemam veze s tim

 Oslobođenje zemlje od neprijatelja ne bi se
 uopće moglo zvati zločinom, nego
 patriotskom dužnošću

U procesuiranju partizanskih i komunističkih zločina, uz pritvorenog Josipa Boljkovca, istraga se navodno vodi i protiv Josipa Manolića i generala Rade Bulata, jednog od nekoć najutjecajnijih i najobrazovanijih partizanskih zapovjednika. S generalom Bulatom razgovarali smo više puta ove godine. Iako je u 91. godini života, drži se odlično. Tri-četiri gradske autobusne stanice u stanju je prepješačiti za petnaestak minuta. Rado priča s ljudima, ali intervjue daje rijetko.

Počnimo, gospodine generale, od danas, kada postoji mogućnost da vas se, zajedno s Josipom Boljkovcem i Josipom Manolićem, kazneno goni za ratne zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu...

- Ja sam odavno na zubu. Opet je to djelo snaga koje bi nešto na meni ušićarile. Ja to znam i tako će biti do moje smrti. Međutim, to se ne događa samo meni, nego svima onima koji su pokrenuli narodnooslobodilačku borbu. Da su živi Josip Kraš i Rade Končar, prozivali bi i njih kao što mene danas prozivaju.

No, ovoga puta riječ je o hrvatskoj Vladi, o ministru unutarnjih poslova Tomislavu Karamarku, koji je najavio da će ove godine intenzivirati istraživanje i procesuiranje partizanskih, odnosno komunističkih ratnih zločina. Evo, počelo je s Boljkovcem...

- Od toga me ne boli glava. Uostalom, ja sam prvi za to da se zločin, bilo kakav da je, sankcionira. Zato sam i prošao sve to što sam prošao od svoje najranije mladosti. I, molim vas, nemojte me zvati “gospodine”, recite samo Rade. Gospode, njihovih privilegija i nepravdi bilo mi je dovoljno već u djetinjstvu.

Nije mi bilo lako, kao seljačkom djetetu, biti izoliran i gledati tu razliku koja je postojala među nama djecom i zbog koje sam, najvjerojatnije, 1936. postao članom SKOJ-a, a 1939., kao student u 19. godini, i članom Komunističke partije. Pa kad već spominjete današnje vrijeme, onda bih podsjetio da sam ja danas najstariji član nekadašnje Partije u Hrvatskoj, dakle, krunski svjedok.

Stoga mi je još više žao što ne pričamo o Drugom svjetskom ratu u pozitivnom kontekstu, tako da djeca mogu nešto naučiti. Ali, kad je tako kao što kažete da jest, u redu, neka me hapse, mene - jednog od organizatora ustanka u Hrvatskoj, prvoborca i narodnog heroja! Samo neka prvo dokažu. Ja tvrdim da nikada nisam nikoga osobno ubio ili sudjelovao u nečijoj presudi na smrt.

Zapovijedali ste oslobađanjem Krašića, u kojem je počinjen ratni zločin. Tada ste, kao komandant 13. proleterske udarne brigade “Rade Končar”, napisali u svom izvješću: “Neprijatelj je morao saviti šiju.” Kako biste danas svjedočili?

- Poslije Suhora, gdje smo u studenom 1942., zajedno sa slovenskim jedinicama, do nogu potukli njihovu Belu gardu, Krašić je bio moja druga uspješna bitka. Međutim, obje akcije moraju se vojno-politički, pa i zemljopisno, šire sagledati. Kod Metlike se nalazio centar slovenskog ustašluka, Bijele garde, podčinjene komandi Draže Mihailovića, a u sprezi s talijanskom Dobrovoljačkom antikomunističkom milicijom.

Bilo ih je oko 6000, držali su 164 uporišta, od kojih je Suhor bio izuzetno dobro učvršćen, i neprijateljem i naoružanjem. Akcija je izvedena neposredno nakon četveromjesečne talijanske ofenzive u Sloveniji, imala je veliko vojno-političko značenje, a njezin uspjeh dao je krila širenju narodnooslobodilačke borbe.

Bitka za Krašić

Zbog uspješne bitke na Suhoru, vaša je brigada promaknuta u proletersku i vrlo brzo nakon toga počela je oslobađati Krašić. Strateški, zašto je Krašić bio važan? Navodno, u njemu je tada bilo 40-ak žandara. Što se zapravo dogodilo 1. i 2. siječnja 1943. u Krašiću? Vaša ga je brigada tada po drugi put oslobađala.

- Između prvog i drugog oslobađanja Krašića ustaše su se uspjele dobro organizirati, popuniti s četiri kamiona domobrana iz Karlovca, satnijom iz Jastrebarskog, bojnom iz Željeznog, jednim inženjerijskim ustaškim bataljunom, što je 33. pripremnoj i 35. udarnoj ustaškoj bojni bila i te kakva pomoć. Naša naredba bila je: dotući te snage u Krašiću, koji je bio važan politički centar i uporište HSS-a, čije je izdajničko rukovodstvo uspjelo pridobiti dio mještana na stranu ustaša.

Osim toga, držanjem Krašića, ustaše su držale važne komunikacije između Zagreba i Karlovca, a odatle su mogle vršiti brze napade na oslobođeni Žumberak, tako reći na sama vrata Zagreba. Ta bitka, u kojoj je sudjelovala i 4. udarna kordunaška brigada, trajala je dvije noći i jedan dan i vodila se u vrlo teškim uvjetima: dubokom snijegu, pod maglom na temperaturi od koje se sve ledilo. Ali, potukli smo neprijatelja, zarobili smo nekoliko stotina ustaša i njihovih pristaša, dosta naoružanja…

Koliko je bilo ubijenih, ranjenih, zarobljenih?

- U borbi je poginuo 41 partizan, a ranjeno ih je bilo 60. To je meni, kao komadantu, bila najveća žrtva do tada. Na ustaškoj strani poginulo je 372 ustaša (180 ih je poginulo u borbi, a 192 u osiguranju), zarobljeno je više od 200 ustaša, 87 domobrana i desetak žandara. Dva-tri dana poslije oslobađanja Krašića, Glavni štab Hrvatske, na čelu s Ivanom Rukavinom, napisao je da je 2. operativna zona, pod čijim je zapovijedanjem ratovala 13. narodnooslobodilačka proleterska brigada “Josip Kraš”, najvažniji sektor u cijeloj Hrvatskoj.

U svom izvješću Glavnom štabu Hrvatske, Marko Belinić, kao politički komesar, a u to vrijeme i komandant 2. operativne zone, koji je sa svojim štabom bio na poprištu bitke, zapisao je: “Kad su naše jedinice ušle u Krašić, po Krašiću je u potocima tekla ustaška krv, osam kilometara uz cestu od Krašića do Brlenića ležao je ustaški i domobranski leš do leša…”

- To je istina. Naše poginule borce sahranili smo na groblju u Sošicama.

Belinić na čelu suda

Što je bilo sa zarobljenicima?

- Ja sam izvršio borbeni zadatak, predao neprijatelja nadležnoj komandi 2. operativne zone, odnosno Marku Beliniću i njegovu štabu, i vratio se u svoje jedinice. Nisam sudjelovao ni u ispitivanju ni u suđenju.

Suđenja, navodno, nije ni bilo, nego su zarobljenici “na sveopći zahtjev naroda”, suđeni javno, aklamacijom, i kao “koljači i palikuće pravedno likvidirani”.

- Rekao sam vam, zarobljenike sam predao Marku Beliniću i vidio sam ih tek sutradan, 3. siječnja, u Krašiću, gdje sam otišao i bio možda najviše tri sata na sveopćoj proslavi oslobođenja mjesta. Tamo su bili postrojeni zarobljenici, ali tada još nije bilo nikakve odluke. Suđeno im je, na čelu suda bio je Marko Belinić, a egzekucija je izvršena drugog ili trećeg dana po oslobođenju. A zarobljeni su zato što se nisu htjeli predati, iako sam ih cijelu jednu noć i dan molio da to učine.

Prema svjedočenju preživjelog domobrana Mije Samca, koje je zapisala njegova kćer Ivanka Kuzmanović, odvedeni su goli, bosi i po dvoje zavezanih ruku debelom žicom u Sošice, gdje im je Marko Belinić pročitao presudu: “U ime naroda Žumberka osuđeni ste na smrt svi, bez razlike”, što se i dogodilo, prema svjedočenju Mije Samca, bez zasjedanja “narodnog suda”, utvrđivanja krivice… Poklani su, nad jamom Jazovka, pokraj žumberačkog mjesta Sošice, jer su “partizani čuvali metke”, i bačeni u njezin ponor.

- Slušajte, moj je zadatak bio – osloboditi. U svemu ostalom nisam “ni luk jeo, ni luk mirisao”. Nisam uopće bio prisutan. Deplasirano je što mene uopće upliću u priču o partizanskim zločinima i što me vežu uz Manolića i Boljkovca.

Vama se za Krašić pripisuje zapovjedna odgovornost, a osobna za ubojstvo poštara Dragutina Oslakovića, kojeg ste, kako je istaknuto u kaznenoj prijavi hrvatskih domobrana, zajedno s pokojnom suprugom Milkom Kufrin, također narodnim herojem, zarobili 29. kolovoza 1942. i likvidirali hicem na Okićkoj poljani. Prijava je stara 12, 13 godina. Znate za nju, zar ne?

- Odgovorit ću vam s rečenicom-dvije. U vrijeme kada je taj čovjek ubijen, Milka i ja uopće nismo bili na tom terenu. Milka je bila na Kordunu, a ja sam prvi put došao na Žumberak 15. ili 16. studenog 1942.

Imate li neko objašnjenje za partizanske zločine? Jer, recimo, prema nekim mišljenjima, sada više uopće nije važno hoćete li vi, Manolić i Boljkovac završiti u zatvoru, nego da se vašim primjerima dokaže da je to bila gotovo uobičajena pojava u partizanskim jedinicama, barem isprva.

- Oslobađanje zemlje od neprijatelja ne bi se uopće moglo zvati zločinom, nego patriotskom dužnošću.

Da, ali suđenje ratnim zarobljenicima bez suda, “na licu mjesta”, jest ratni zločin. A toga je bilo toliko da se ljudi ne mogu ni pobrojati. Vidjeli smo to čak i u partizanskim filmovima, snimanima u Titovu režimu: partizan je ubijen za primjer drugim borcima zato što je usput, u tuđem dvorištu, ubrao jabuku ... Pa i konkretno, iz života, hrabri komandant jednog bataljuna brigade “Braće Radić” ubijen je zato što je ubio ustašu koji ga je zatekao sa svojom suprugom u vlastitom krevetu.

- Ne znam za takve primjere, u mojoj brigadi nije bilo toga. Znam samo da bez odluke višeg štaba nije mogao nitko biti likvidiran.

anđelka mustapić
snimio: vjekoslav skledar / cropix

Oslobođenje i raspad Jugoslavije

Vijest o oslobođenju Jugoslavije dočekali ste u SSSR-u, gdje ste se nalazili na školovanju. Kako ste reagirali?

- U SSSR sam stigao 15-ak dana prije oslobađanja Jugoslavije i na tu vijest zaplakao sam od sreće.

Jeste li plakali kada se Jugoslavija raspala?

- Nisam plakao, ali sam bio ogorčen, nisam mogao shvatiti kako je do toga moglo doći, kad su za nju dane tolike žrtve, što znam iz, ako tako mogu reći, prve ruke. Osim toga, iz perspektive SSSR-a i SAD-a, a putovao sam i Europom, meni je Jugoslavija bila mala, a kamoli države koje su nastale iz nje.

Nisam ja poslušni domobran

Imate veliko političko iskustvo, nekoć ste devet godina bili saborski zastupnik, zašto se niste politički angažirali u hrvatskoj državi? Manolić se angažirao, Boljkovac se angažirao, pok. Belinić također. Oni danas imaju svoje ‘branitelje’: bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića i aktualnog Ivu Josipovića, koji ističu da su sva trojica istaknuti antifašisti i ‘važni ljudi u uspostavljanju samostalne i suverene Hrvatske’.

- Ne volim se nikome nametati, nikoga moliti i ne bih se dao upregnuti u svaku dužnost. Ja nisam domobran koji će slušati, udariti petama i klanjati se. Nisam naučio imati dva mišljenja. Osim toga, ne volim nikome soliti pamet, a ne mogu ni šutjeti. Najvažnije mi je bilo biti svoj, a to sam utuvio u glavu i svojim unucima koji su mi najbolji prijatelji. Pitaju me što mi to znači, a ja im tumačim: trebate pobijediti sebe, trebate shvatiti što su vaše vrijednosti i iz svega toga izvući zaključak što želite.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 25FirstPrevious[1]2345678910Last