Novosti Hrvatska

VLAŠKA POSLA Ante Tomić: Dirnuti Crkvi u pare ozbiljna je hereza

Kolik Papa Benedikt Šesnaesti smijenio je porečkog biskupa da bi mu uzeo zemlju. Imenovao je nakratko nekakvog off shore svećenika u Rimu da vlada porečkom biskupijom samo da bi ovaj potpisao prijenos vlasništva nad nekretninom. Dakle, to ja zovem korporacijski katolicizam. Biskupe se samo izuzetno smjenjuje zbog pedofilskih skandala, vrh Crkve na zamjera im ako surađuju sa zločinačkim diktatorima, dobrohotno će zažmiriti ako su rasisti ili šovinisti, ali u pare se, braco, ne diraj. Dirnuti u pare danas je jedina ozbiljna hereza zbog koje padaju glave.

Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi izgledala crkvena povijest da su ovakve vrijednosti oduvijek vladale. Vratimo se načas u daleku prošlost. Godina je 1517.. Klop-klop!... Klop-klop!... Klop-klop!... Divlje šibajući vranca po ledenoj novembarskoj kiši glasnik kao bez duše ujaše u dvorište rezidencije, nehajno baci uzde konjušaru i zatrči se uz stubište.

“Sveti Oče”, počne on minutu kasnije, ponizno se spuštajući na koljena pred papinim prijestoljem i skidajući mokru kukuljicu s glave, “Martin Luter je prije dva dana na vrata crkve u Wittenbergu objesio devedeset pet teza o oprostu u kojima se odlučno protivi vašoj odluci...”

“Traži pare?” prekine ga Papa.
“Molim?!” začudi se teklić.
“Pare? Pitam je li traži lovu?”
“Ne.”
“Ah, onda ništa”, odmahne bezbrižno Lav Deseti.
“A nećete dati spaliti njegove knjige, a njega izopćiti iz Crkve i osuditi na vječno prokletstvo?”
“Koga?” začudi se sada Sveti Otac.
“Pa Martina Lutera.”
“Ne, pošaljite mu bombonijeru”, zaključi Papa.

Zaista, toliko se toga promijenilo u svetoj, katoličkoj i apostolskoj crkvi da mnogi od čuda sebi ne mogu doći. Tko je mogao i pomisliti da bi se samostan i preko četiri stotine hektara zemlje u Istri vatikanski poglavar, potpisom jednog privremenog biskupa, usudio darovati talijanskim benediktincima?

Ošinulo nas je kao grom iz vedra neba kad smo to čuli. Vjernici u Hrvatskoj iznenada su se našli pred mučnom dvojbom, izabrati između Pape i nacionalnih interesa. Izbor je užasan. Lakše bi čovjek prelomio hoće li sebi odsjeći lijevu ili desnu ruku. Jer, vidite, još do jučer to dvoje činilo se potpuno sukladno i nerazdruživo, kao jedno. Sveti Otac i Hrvati stajali su, što se kaže, “u jedinstvu Duha Svetoga”. Ta molili su zajedno prije manje od dva mjeseca.

U dramatičnim, mističnim trenucima odjekivale su čudesne minute tišine prilikom klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu na Trgu Bana Jelačića... I onda – ćorak! Papa nam uzme svetu hrvatsku zemlju da je pokloni Talijanima. Komu ovdje biti lojalan? Idemo brzo, imate pet sekundi, hoćete li izdati vjeru ili domovinu? Pet... četiri... tri... dva...

Ako mene pitate, sasvim je svejedno. Nekretnina oko koje su se posljednjih dana zategnuli službeni odnosi Hrvatske i Vatikana ionako je nekakav mućak. Samostan i nepregledni hektari vinograda i šuma, za početak, čini se, nisu ni trebali biti u crkvenom posjedu, jer je Crkva za njih još davno, temeljem Osimskih i Rimskih sporazuma, dobila odštetu. Denacionalizacijom im je udijeljeno nešto za što su prethodno dobili pare. Prepredeno su zatajili da su uzeli novac, nepošteno se uknjižili i krenuli prodavati.

No, to čak i nije ono što, barem mene, u ovome slučaju najviše izbezumljuje, nego činjenica da je crkveno zemljište dalje utrženo za nekakav fensi-šmensi golfski teren s apartmanima za bogataše. Za golf ste, naravno, čuli. Dosta je uobičajen među svećenstvom. Tradicionalna pastoralna djelatnost u Hrvatskoj.

I onda, nakon svega, iz Vatikana dođe depeša da i golf i apartmani mogu lagano odjebati u skokovima jer zemlja nije naša nego talijanska. U čitavom ovom slučaju nanizala se takva nevjerojatna hrpa mutnih poslova da upravo ne možeš vjerovati da su mu protagonisti časni prelati, a najbolje nas, čini se, još tek očekuje.

Unatoč početnom protivljenju, hrvatska Crkva zacijelo će se ipak pokoriti volji Svetog Oca. Ćaću valja slušati, kako bi i moglo drukčije. Međutim, kako nam je jučer u razgovoru za “Jutarnji” otkrio kancelar Porečko-pulske biskupije, problem je da Crkva novac koji je dobila prodajom zemlje za golfske terene više nema i najradije bi cijelu stvar vratila državi, da se ona raskusura s Papom i talijanskim benediktincima.

Dakle, to je predivno. Država bi trebala, a poznajući prilike vjerojatno i hoće, iz proračuna isplatiti crkveni dug od para koje su svećenici stekli prodajom zemlje koja zapravo nije bila njihova. Nema zaista biznisa do korporativnog katolicizma.

ANTe TOMIĆ

Naslovnica Hrvatska