Novosti Hrvatska

voditelj labOratorija za molekularnu genetiku i redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Torontu

POGLED IZ KANADE Dr. Igor Štagljar: Hrvatski znanstvenici su autisti i ne žele čuti koliko su loši

voditelj labOratorija za molekularnu genetiku i redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Torontu

Zvučat  ću možda malo bezobrazno, ali u Hrvatskoj ima tek 15-20 stvarno vrhunskih znanstvenika. Zato imamo puno ljudi koji se znanstvenim rezultatima ne mogu pohvaliti, pa jedni druge štite i to je jedan zatvoren krug

Hrvatska znanost je autistična i opterećena predrasudama da se dobar znanstvenik postaje u pedesetima - smatra prof. dr. sc. Igor Štagljar (45), voditelj laboratorija za molekularnu genetiku i redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Torontu.

O problemima u tzv. zemlji znanja s uglednim hrvatskim znanstvenikom, najmlađim dobitnikom kanadske nagrade za inovativnost “teške” 650 tisuća dolara, razgovarali smo u Dubrovniku, gdje je sudjelovao na međunarodnom simpoziju u povodu 300. obljetnice rođenja Ruđera Boškovića. 

Iskustva sa Zapada

Zašto stanje u hrvatskoj znanosti dijagnosticirate autističnim?

Bit znanosti je okružiti se ljudima koji ti mogu pomoći, surađivati s kolegama, bez toga ne možeš biti dobar znanstvenik. U Hrvatskoj svaki znanstvenik je stisnut, zatvoren u svoja četiri zida, brani svoje područje ne dopuštajući pristup drugima i nikoga nije briga što mu kolega radi. Znanost se tako radila prije 20-30 godina, danas više tako ne funkcionira. Moderni znanstvenici su puno otvorenije osobe, veleposlanici područja u kojem rade.

Proučavam ulogu 500-tinjak proteina u stanicama i ne mogu si dopustiti zatvaranje u svoj svijet, jer bi mi trebalo 30 godina da sam nešto napravim. Povežem se s najboljim stručnjacima i bit će vjerojatno ponovno dobar rad ili superpatent. Svakom bi hrvatskom znanstveniku trebalo iskustva sa Zapada, da vidi kako se znanost radi, a potom ga vratiti ovdje. Naučili bi se znanstvenoj toleranciji, komunikaciji s kolegama, bili uspješniji i u kraćem vremenu postizali puno bolje rezultate. Ali, u Hrvatskoj toga nema i to je problem.

Jesu li uzroci strah od konkurencije i nesigurnost?

Da, zvučat ću možda malo bezobrazno, ali u Hrvatskoj ima tek 15-20 stvarno vrhunskih znanstvenika. Ostalih je, nažalost, po njihovim rezultatima koji su vrlo mjerljivi u znanosti, jako puno. Ako godišnje imate nekoliko publikacija i međunarodnih znanstvenih projekata, znači da ste kompetitivan i izvrstan znanstvenik kakvih u Hrvatskoj fali.

Zato imamo puno ljudi koji se znanstvenim rezultatima ne mogu pohvaliti, pa jedni druge štite i to je jedan zatvoren krug. Oni kvalitetni koji bi nešto htjeli mijenjati, iza kojih su radovi i projekti, utišani su, a trebalo bi im dati najveće ovlasti, kako bi predvodili znanstveni val u Hrvatskoj.

Da su domaći znanstveni krugovi rigidni, neskloni promjenama, stav je većine naših uspješnih znanstvenika s inozemnom karijerom. Ima li mjesta za imalo optimizma?

Uvijek sam optimist, ali tu ne mogu ništa promijeniti. Vani živim više od 20 godina i cijelo to vrijeme pita me se kako pomoći Hrvatskoj. Razgovarao sam sa sadašnjim ministrom, s prijašnjim također, ponudio neke ideje, ali u zemlji gdje većina znanstvenika nije osobito uspješna, teško ih je bacati u nekakvu anonimnost. Trebalo bi ih angažirati u nekim drugim područjima, ne davati im toliko novca za projekt, ili im uopće ne davati znanstvene projekte na kojima će raditi i usmjeriti ih na drugi posao - predavanja, vježbe i slično.

Je li to priča o profesionalnom vrednovanju, kojemu se protive domaći znanstveno-obrazovni krugovi?

Točno, evo primjera Instituta “Ruđer Bošković”. Ravnateljica Ramljak prije godinu i pol počela je međunarodnu evaluaciju i ne možete ni zamisliti na koliko je otpora naišla, zato što ljudi ne žele čuti koliko su u stvari loši. Postoje, međutim, jasni parametri po kojima se svaki znanstvenik može evaluirati, nema tu varanja. Ovdje čak znanstvenici dobivaju novac bez ikakvog natječaja, čega nema nigdje na svijetu.

Projekti i patenti

Kako se u Kanadi osigurava novac za projekte? Imate li olakšica s obzirom na dosadašnje uspjehe?

Ne, nema privilegija, novac dobivaju samo najbolji, morate se dobro pomučiti. Prije dvije godine cijelo ljeto pisao sam 5 znanstvenih projekata i žrtvovao svoj godišnji odmor, jer sam želio dobiti velike novce za znanost. Dobio sam ih, ali moglo je biti i obrnuto. Ljudi misle da znanstvenik ne treba puno raditi, ali kao i vrhunski nogometaš koji se potvrđuje konstantnim golovima - a nama su to naše publikacije, projekti i patenti - stalno moramo dokazivati svoju vrijednost.

Ako niste par godina zabili gol, nećete dobiti ni novce. I naravno, u svakom momentu morate moći transparentno prikazati gdje su potrošeni, to je jedini način da znanost uspije. Uostalom, Kanada izdvaja 5,7 posto BDP-a za znanost, a Hrvatska samo 0,7 posto. To sve govori.

Ipak, nije sve tako crno. Vrsne stručnjake, među kojima ste i vi, iznjedrio je zagrebački PMF, gdje ste diplomirali 1990. Možete li reći nešto o svom profesionalnom putu preko Züricha do Toronta?

Pošao sam u Švicarsku i doktorirao za četiri godine. Uslijedile su specijalizacije, jedna tamo, druga u Americi. U svakom laboratoriju gdje sam radio imao sam odlične radove i uvijek sam dao svoj maksimum. Bio sam jako zadovoljan tamo, ali u Kanadi su mogućnosti još veće. Na jednom kongresu u Detroitu prezentirao sam svoj rad i slučajno su me čuli sa Sveučilišta u Torontu i pozvali k sebi. Dali su mi ponudu koju nisam mogao odbiti.

Nakon autizma koji ste detektirali u domaćoj znanosti i kanadskih uvjeta, jasno je i zašto kažete da biste odbili povratak u Hrvatsku.

U Hrvatskoj ne bih imao uvjete kao tamo, ali nije sve ni u novcima. I kada bih imao novac za velika istraživanja, ovdje nemam ono što najviše trebam, a to su izvrsni i tolerantni ljudi koji surađuju bez barijera. To mi je nužno kako bih prije došao do cilja - razumijevanja funkcije već spominjanih 500-tinjak proteina, ključnih u bolesti.

piše Jasmina MrvaljeviĆ
Snimio Zoran Kusalo/Cropix

Sami sebi - najveći problem

U SAD-u i Kanadi, vodećim zemljama u znanosti, imaju model lagane hijerarhije, daju šansu mladima i znanstvenik ne mora napuniti 50 godina da bi mu priznali da je dobar. Postoji i germanski model, poput švicarskog, s jačom hijerarhijom. Trebala bi nam neka simbioza, i što je najvažnije - da napokon to počnemo primjenjivati. Hrvatska je nezavisna već 21 godinu, stalno se nešto izvlačimo, sad nam je ovo problem, sad ono... To više stvarno ne mogu slušati, sami smo sebi, najveći problem, a to je najgore.

Na tragu novih biomarkera

Nedavno smo otkrili novu molekulu koja može kočiti rast tumora, što nam je omogućila tehnologija koju je razvio moj znanstveni tim u Torontu, jedina na svijetu za istraživanja o novim molekulama, odnosno proteinima uključenim u nastajanje raka, Parkinsa, Alzheimera... Surađivali smo s prof. I. Đikićem.

 

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last