Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko GALL

Smijemo li išta kazati i mi iz 'neborbenog sektora'?

Sanjali smo Lijepu našu, a izborili smo Lijepu njihovu – napisao je ovih dana čelnik jedne od brojnih udruga dragovoljaca Domovinskog rata. Ova verbalna doskočica – baš kao i srodna joj mantra "jesmo li se za to borili" – gotovo da je obilježila dva desetljeća hrvatskog "poraća".

Najčešće povezana uz negodovanje ratnih veterana koje je kulminiralo gotovo dvogodišnjim šatoraškim prosvjedom u Savskoj; burnim iskazom frustracija zbog maćehinskog "odnosa društva prema hrvatskim braniteljima, prema hrvatskim ratnim vojnim invalidima i prema Domovinskom ratu općenito", kako je to ovih dana kazao aktualni ministar branitelja Tomo Medved.

"Money make the world go round", veli uglazbljena pouka iz "Cabareta", no nisu samo novčeki i privilegiji koji su se tražili, status svetih krava, ali i opravdani zahtjevi branitelja sa dna kace, dizali krvni tlak bukačima iz veteranskih udruga.

Kad su šatoraška družba i interesni krugovi koji su ih podržavali u pitanju, ništa manje "frustracije" nije izazivala ni tadašnja vlast s mrskim agnostikom Josipovićem na Pantovčaku i ništa manje omraženim Milanovićem u Banskim dvorima.

Baš kao i pederi koji marširaju gradskim ulicama u Zagrebu i Splitu, nevladine udruge koje stalno nešto čačkaju po mračnoj strani Domovinskog rata, domaći Srbi koji bi leba svrh pogače, jugonostalgičari, filmaši okupljeni oko Hribarova HAVC-a, "frljićevci" i bivši "feralovci" strateški raspoređeni na bitnim medijskim kotama...

Sanader nije dao mrdati

Bila je to zapravo svojevrsna repriza početka dvijetisućitih koje su, nakon promjene vlasti te ustoličenja "Stipana i Ivice", brzo dovele do otvorenog pisma skupine generala, "berača kestena" ispred doma Janka Bobetka, do naglog uspona marginalnog estradnog antijunaka Thompsona na pijedestal nacionalnog gurua, do protestnog mitinga kodnog imena "Svi smo mi Mirko Norac" te dizanja glave i onih koji su dok je Tuđman bio živ, pučki bi se reklo, "bili kuco".

Kao što su bili dok je državom i HDZ-om vladao Ivo Sanader držeći u jednoj ruci bejzbol-palicu od tvrde bukovine, a u drugoj slasnu koruptivnu mrkvu.

Branitelj s početka ovog teksta u svojem otvorenom pismo objavljenom u ovim novinama, ne krijući razočaranje zbog "mita, korupcije, ratnih profitera, nekompetentnosti i nekvalificiranosti" te "velike kaljuže" u koju smo dospjeli zahvaljujući političkim elitama (posebice HDZ-u i SDP-u), veli da sve to boli "istinskog dragovoljca".

Zanimljiva teza koju bi zacijelo potpisali i mnogi izvan veteranskih krugova i dragovoljačkih udruga, ali zacijelo ne i Tomo Medved i razvikani predvodnici šatoraške bune: duo Glogoški – Klemm. Jer, u sezoni jesen-zima 2017., dok se pred očima javnosti urušava Todorićev imperij otkrivajući sve mane sustava koji ga je proizveo, galamdžije i bukači iz šatora ni da zucnu.

Zašto? Jer imaju prečeg posla. Ili oko svojih koncesija ili nekog drugog oblika naplate šatoraškog staža i usluga koje su napravili HDZ-ovskoj ekipi za promjenu na Pantovčaku i Banskim dvorima. Odnosno ispunjenje danih obećanja o ulasku branitelja u Ustav (naravno, riječ je o ustavnom zakonu o hrvatskim braniteljima) kao sankrosanktnih, naški rečeno nedodirljivih, papkara pred kojima – pa ma kakvi oni bili – valja padati ničice.

Pitanje je logično: ako spomenutu družbu ne brine ni Agrokorov sunovrat čiji ćemo ceh svi platiti, ni tragikomično hrvatsko pravosuđe, smijurije od DORH-ovih optužnica, sprdačina od suđenja Sanaderu (i HDZ-u u slučaju "Fimi Medije"), ali ni rovanje po kontejnerima svih onih silnih civilnih žrtava rata, pretvorbe i poraća..., jesu li onda oni "istinski dragovoljci" o kojima govori splitski branitelj? Ili su naprosto anakronizam, atavizam jednog "jednoumnog" sustava i najobičniji subnorovski replikanti.

Mirovina sa šanka

Odgovor na to pitanje prepuštam vama samima, a posebice "istinskim dragovoljcima" u čije se ime javnosti obratio čelnik splitske udruge "Boško Bobanović". Jer i ja bih, kao i on, volio vjerovati da ih je daleko više negoli onih koji su mirovinu zaradili ratujući pri šanku, a invalidnost u prometnim nesrećama uvjetovanim maliganima.

Volio bih vjerovati da su "bučna manjina", a ne mainstream; da su rubne pojave koje će s margine u zaborav smjestiti sami "istinski dragovoljci".

I za kraj samo još nešto: smijemo li išta o tome kazati i mi iz "neborbenog sektora"? Smijemo li i mi kao i "pošteni dragovoljci" zavapiti "sanjali smo Lijepu našu, a dobili Lijepu njihovu?". Jer tko smo uopće "mi"? Kukavice, jugonostalgičari, pritajeni komunjare ili "samo" oni koji na pitanje "a gdje ste bili 1991.?" odgovaramo: tamo gdje i danas.

Radeći (ako smo imali sreće) u Hrvatskoj, plaćajući poreze i prireze, otkupljujući svoje već plaćene stanove od čije je prodaje – kao i od naših poreza i prireza te plodova minulog rada – kupovana municija, maskirne uniforme, tenkovske granate, isplaćivane ratne dnevnice, a danas sve te brojne veteranske penzije, beneficije, nove limuzine, silne naknade... I pri tome vječno biti "kuco".

Naslovnica Zona sumraka