Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Bez roka trajanja

librofilija

Claudio Magris veliki je pisac, jedan od najutjecajnijih intelektualaca našega vremena, Tršćanin trajno zaokupljen pitanjima granice, identiteta i prožimanja različitosti. Zbog svoje usredotočenosti na nama blisko podneblje i povijest koja, barem dijelom, jest i naša, odavno je zaokupio pažnju domaćih izdavača, pa se doista ne bismo smjeli požaliti u kolikoj je mjeri njegov svestrani – književni, kritičarski, historičarski, publicistički... – rad poznat i u Hrvatskoj.
"Al' povijesti nije kraj" (u prijevodu Ljiljane Avirović) svojevrsna je kompilacija tekstova izvorno publiciranih u tri knjige mahom novinskih eseja pisanih za ugledni milanski dnevnik "Corriere della sera".

Tko pročita ovu zbirku, gorko će zažaliti što smo dobili samo jedan "zipovani" libar, umjesto tri cjelovita sveska, ali u ovim vremenima, kad nam se izdavaštvo nalazi na koljenima, bilo bi zaista razmaženo prigovarati zbog takve odluke nakladnika. Magris je sve samo ne tipičan kolumnist.

Većina novinskih komentatora – a o tome govorim bez mrvice zlobe, jer i sam pripadam tome društvu – nalik su izgladnjelim seoskim psima koji se povazdan nervozno češu, čekajući da im neko dobaci kakvu kost. Naši su maniri, doduše, ponešto finiji, pa se češanje manifestira kao potreba da opsesivno listamo novine, surfamo po portalima i prebacujemo se s jednog na drugi news-kanal, čekajući "kost" u obliku događaja koji će nas potaknuti na pisanje. Magris, međutim, igra u nekoj drugoj ligi, koja je, naravno, prva da prvija ne može biti. On se ne utrkuje s događajima, nego slijedi svoju osobnu agendu, interese i pitanja koja ga zaokupljaju. U vibrantnoj svakodnevici nalazi tek poticaje da ih dodatno pretrese i produbi. Zato, premda nominalno piše samo za Talijane, doslovce svakim tekstom dopire do svih Europljana, a iako mu članci izlaze u novinama čiji je usud da već sutradan završe u smeću, njegovi eseji nemaju roka trajanja. Jednako zainteresiran za "niske" i "visoke" teme – u rasponu od sportskih ili televizijskih fenomena, pa do teških i konačnih pitanja morala, etike, estetike ili povijesti – Magris svakim svojim tekstom kao da nudi neku vrstu intelektualnog kompasa bez kojeg bismo kudikamo teže razumijevali svijet oko sebe.


Lijep broj publiciranih eseja bit će blizak hrvatskome čitatelju kao da ih je autor ciljano pisao baš za naše prilike i publiku. Primjerice, već mjesecima, ako ne i dulje, slušamo mantre kako bi državom trebalo upravljati kao kompanijom. Zato smo u osobi premijera i dobili čovjeka bez ikakvog političkog iskustva, ali s uzornim referencijama u međunarodnome biznisu. Svim zagovornicima te teze Magris dojmljivo i bez kolebanja uzvraća: "Domovina nije poduzeće. Baš kao s obitelji, domovinom se mora upravljati pažljivo i na dobro svih, ali njezin smisao i razlozi nisu isti kao oni kojima se upravlja poduzećem. Reći 'Poduzeće Italija' jednako je kao da kažemo da je ljubav splet gimnastičkih vježbi." Jednako tako, važno je čuti što Magris ima reći o još jednom pitanju koje nas se itekako tiče – o navijačkim divljanjima: "Pravedno je i potrebno kazniti nasilje pljačkaša i terorista, ali je potrebno još strože kazniti onoga koji čini zlodjela uime svoga nogometnog kluba, s otežavajućim okolnostima jer je to počinjeno zbog ništavnih i odvratnih razloga, jer je priklati nekoga uime Juventusa ili Triestine još odvratnije nego da se to učini uime bilo kakve političke ideologije."


Konačno, u eseju koji se, uz ostalo, bavi odnosom crkve prema političkim kontroverzama, Magris evocira jednu talijansku epizodu vrlo hrvatskoga štiha: "Prije mnogo se godina jedan bivši terorist, onaj koji je ubio novinara 'Corriere della sera' Waltera Tobagija, nakon što je odslužio kaznu, oženio crkvenim obredom, a na njegovu je vjenčanju bilo i šest svećenika koji su koncelebrirali. Kad sam se ženio ja, bio je samo jedan svećenik. Vjerujem da bi i njemu bio dovoljan samo jedan; činjenica da je nekog ubio nije trebala biti doživljena kao kazna u tom smislu riječi, ali zasigurno ni kao svečanost šest puta važnija od moje." Zamijenite li riječ "terorist" sintagmom "ratni zločinac", steći ćete dojam kako Magris zapravo piše o Hrvatima. S tako superiornim autorom nenadmašne erudicije, izbrušena stila i nepotkupljiva integriteta ne morate se uvijek slagati. Potpisniku ovih redaka, primjerice, nikako nije sjeo esej u kojemu autor polemizira s odlukom Suda za ljudska prava, koji je naložio da se iz učionica u državnim školama uklone raspela. O toj su temi koješta napisali deseci komentatora u svijetu i kod nas, dijeleći Magrisovo uvjerenje kako je odluka pogrešna i štetna. No, svi ti polemički zapisi dijelili su jedno izrazito neugodno svojstvo: braneći pravo na slobodno ispovijedanje vjere, zapravo su vlastiti svjetonazor agresivno nametali svima. Magrisov tekst iz te se gomile invazivnih pamfleta izdvaja svojim duhom. Gdje drugi izabiru obračun i dogmu, on se utječe autentičnim evanđeoskim vrijednostima, tjerajući tako i svoje neistomišljenike, poput pisca ovih redaka, da se duboko zamisle nad vlastitim izborom.

 

Odlikovani pisac

Claudio Magris rođen je 1939. godine u Trstu, obrazovanjem je germanist, a uživa u reputaciji jednog od najvećih stručnjaka za povijest i kulturu Srednje Europe. Autor je tridesetak žanrovski raznovrsnih knjiga, dobitnik dvadesetak prestižnih nagrada te šest odlikovanja kojima su ga počastile četiri države (Italija, Austrija, Francuska i Španjolska). Član je nekoliko europskih akademija, a od 1994. od 1996. bio je senator.


Budućnost Europe

– Mislim da budućnost Europe ovisi o postojanju ili nepostojanju sposobnosti da i sama postane istinska i prava Država – decentralizirana, federalna, ali uistinu Država, Država koja ima svoju vladu i parlament sposoban objavljivati zakone obvezne za sve. Danas problemi nisu više nacionalni, već europski, pa stoga imamo i potrebu da postoji Država Europa. Ako tako ne bude, Europe neće biti – kazao je Magris u jednom intervjuu.

 

Naslovnica Librofilija