Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Trakavica o 'Agrokoru' trebala bi zanimati našu djecu ili čak unuke, a ne nas

Mudrost je, vele, privilegij zrelih godina. Tko se nije rodio baš izrazito glup, vremenom će, htio-ne htio, izoštriti svoj duh i oplemeniti ga patinom iskustva. Stvarno? Ma hoće vraga! Kako godine prolaze, moja malenkost nije ništa mudrija, samo je zbunjenija. Kao da sam glavu posudio s odjela dječje konfekcije, više ništa u nju ne ulazi.

Hoćete li najsvježiji primjer? Koje god novine uzeli u ruke uvaljat ćete se u plahte tekstova koji se bave repovima istrage slučaja "Agrokor", barem polovica minuta televizijskih dnevnika posvećena je toj temi, a informativni portali svako malo razbijaju rutinu izvanrednim objavama koje se tiču posrnulog koncerna i njegova odbjegloga gazde. Mediji tek pokušavaju namiriti znatiželju javnosti, mogao bi netko reći, ali ja nisam baš siguran.

Ma baš me briga

Meni se široke narodne mase čine kudikamo manje zainteresiranima za frku oko "Agrokora" od mojih kolega koji se i dalje grozničavo utrkuju tko će prije saznati neku pikantnu pojedinost i potom je ponosno objaviti pred nosom konkurencije. A opet, tko će ga znati, možda i griješim, jer vlastitu ravnodušnost projiciram na stotine tisuća ljudi.

No, kako objasniti činjenicu da sam mrtav-hladan prema manje-više svim nijansama slučaja koji je već tjednima tako vruća nacionalna tema?

Naprosto, moju znatiželju prvo su raspršile, a onda i dotukle brojke. Nitko nas do danas nije službeno izvijestio koliko je zamašan spis ovog slučaja (koji je, kažimo i to, trenutačno u embrionalnoj fazi, pa pitaj Boga koliko će narasti do pravosudnog raspleta).

Dok neki suzdržano procjenjuju da se radi o 50.000 stranica, drugi ovu cifru množe s dva. Kako god okrenuli, radi se o paletama kartušine. Tko to brdo dokumenata poželi fotokopirati, mora računati s time da će potrošiti cijelu cisternu tonera, što nas vodi zaključku da je hrvatsko pravosuđe globalna ekološka prijetnja koja proizvodi fatalna onečišćenja u zapanjujućim razmjerima.

Nitko živ nije kadar s pouzdanjem nam reći koliko je vremena potrebno da bi se tolika građa valjano pretresla. Dok optimisti procjenjuju da bi se proces do izricanja pravomoćne presude mogao protegnuti na petnaest godina, realisti drže kako je taj rok uputnije proširiti na puna dva desetljeća. Pesimisti za sada šute, što i nije tako loše, jer bi nas njihove procjene mogle samo dodatno deprimirati.

Ne želim biti zloguki prorok, ali moram podvući očigledno: obistine li se naznačene prognoze o rokovima, lijep broj odvjetnika koji su ovih dana potpisali punomoć za zastupanje osumnjičenih prije će se razdužiti od života negoli od slučaja.

Dapače, lijepi su izgledi da će ovaj milenijski proces, umjesto odvjetnika koji danas uživaju u statusima medijskih zvijezda, do samoga konca dovesti nama za sada nepoznate dame i gospoda. A zašto su nam dotični nepoznati, mogao bi se netko upitati. Naprosto zato što su još uvijek djeca, pohađaju osnovnu školu, curice se igraju na laštik, a dječaci na balun i nemaju pojma da će jednoga dana upisati pravo, pa postati branitelji u slučaju "Agrokor".

I zašto bismo, poslije svega, ja ili bilo tko drugi svakoga jutra iznova podgrijavali znatiželju kombinirajući u glavi sve moguće i nemoguće varijante raspleta kad će se on dogoditi u dalekoj, za nas možda i predalekoj budućnosti?

Ne znam kako vi gledate na taj problem, ali mene zaista nije briga kako će svijet izgledati poslije moje smrti: tko će pjevati najveći hit toga toploga ljeta, hoće li "Hajduk" konačno osvojiti prvenstvo, kakvi će mobiteli biti šik roba tih dana? Meni je svejedno, jer ću biti spriječen radosno pjevušiti, gledati trijumfalni derbi ili drljati po zaslonu smartphonea.

Taj film ne bum gledal

A u istome paketu s pjesmom sezone, šampionskim pokalom ili pomodnim gadgetom ići će i protagonisti priče o "Agrokoru", barem oni koji živi dočekaju pravosudni epilog.

Rasplet priče o najvećem hrvatskom koncernu trebao bi zapravo intrigirati našu djecu ili čak unuke, a ne nas. Stvar je naprosto u tome da je ovdašnji represivno-pravosudni aparat krivo shvatio temeljne zakone dramaturgije. Najnapetije dionice nekog slučaja kod nas se događaju na samome početku, serijom spektakularnih noćnih uhićenja, a ne kao što je to i red, na kraju, izricanjem dugih zatvorskih kazni.

Kraj se ovdje obično označi u trenutku kad su svi zaboravili na početak, pa više nikoga nije briga što se na koncu dogodilo s likovima umiješanima u priču.

A film, ma koliko obećavajući on bio, čiji će mi svršetak zbog ovog ili onog razloga ostati izvan domašaja, ne želim ni započeti gledati. Upravo zato neka se trakavicom o "Agrokoru" zabavljaju drugi. Na mene ne računajte.

Naslovnica Jučer danas malo sutra