Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Kako je u Hrvatskoj počela Oktobarska revolucija

Prije točno stotinu godina počela je Oktobarska revolucija. Dobro, nemojte me odmah hvatati za riječ. Listopadski prevrat zbio se zapravo u studenom, ali se u to doba u Rusiji vrijeme mjerilo po julijanskom kalendaru, pa otuda zbunjujuće ime velikog, pače milenijskog meteža. Kako bilo da bilo, samo nas dani dijele od sedmoga studenog, kad su pucnji s krstarice Aurora u petrogradskoj luci označili početak kraja vlade Aleksandra Fjodoroviča Kerenskog.

Ne znam kako stvari stoje na drugim geografskim dužinama i širinama, no Hrvati su, očito je, požurili dostojno obilježiti veliki jubilej. Naime, od vremena u kojemu su udareni temelji komunističkog poretka pa sve do nekidan, nije više moćnih kapitalista jednim potezom pera pospremljeno iza brave kao što se to dogodilo u Zagrebu u okviru istražnih radnji vezanih uz aferu Agrokor.

Da mogu znati kakvu su im to počast iskazali zahvalni Hrvati, ganuti Lenjin, Trocki, Rikov, Kamenjev, Zinovjev i ostali revolucionarni čelnici od veselja bi činili tombule na onome svijetu. Jer, ni Enver Hoxha, ni Fidel Castro, ni Mao Ce-tung, ni Pol Pot, ma ni sâm Bog Jokin nije učinio više za zaleđivanje globalne poduzetničke klime od naših pravosudno-represivnih čelnika.

Noć dugih lisičina

Vlažni erotski san svih prezrenih na svijetu - da će pasti noć u kojoj će zavijati sirene kampanjola, a marice biti prekrcane gospodom koja su do toga trenutka vjerovala kako im samo kolesterol može doći glave - konačno je postao java. Dugih 45 godina socijalizma bilo je, izgleda, prekratko razdoblje da bi se mogao osmisliti, režirati i izvesti takav pothvat.

Manje od tri desetljeća demokracije bilo je pak potpunoma dostatno da se dogodi noć dugih lisičina, u kojoj slobode neće biti lišen nitko bez milijunske ušteđevine i regala punog kristalnih priznanja za poslovnog lidera/icu godine ili desetljeća.

Mogao bih se kladiti da se Vlado Bakarić sada ždere od muke, jer su ga aktualni vlastodršci s lakoćom prešišali. U njegovo doba direktorska fauna uredno se napasala iz javnih korita ne snoseći nikakve konzekvencije za zloporabu društvenih para. A sve to događalo se u vremenu kad su još bila živa sjećanja na revolucionarni moral koji je krađu čak i jedne jabuke držao dovoljnim razlogom za pravedničku egzekuciju.

Ovi što danas sjede u Bakarićevu stolcu ni pod prijetnjom smrti, sve i kada bi im palio tabane, ne bi priznali da su komunisti, a opet ureduju među tustom kapitalističkom kastom s oštrinom koja bi posramila i, povijesno, gledano, najsurovije „crvene mundire“. Dok su proleteri ušuškani u svoje tople krevete blaženo ćorili, po vilama u boljim zagrebačkim četvrtima vladala je nesvakidašnja živost: očevi obitelji odvajani su od svojih uplakanih supruga i djece.

Sve se dogodilo tako brzo da nitko nije stigao obuti mokasine, nego su svi redom lakomisleno izabrali cipele sa žnirancima koje su im (špigete, a ne postole) oduzeli čim su prekoračili prag pritvora. Srećom se tamo nisu dugo zadržali, nego su ekspresno vraćeni na slobodu da mozgaju kad će im opet policija pozvoniti na vrata.

Doktorat iz Remetinca

Kakvu poruku hrvatska oktobarska revolucija šalje mladima? Nemam pojma, jer već neko vrijeme ne pripadam toj kategoriji građanstva. No kao roditelj mogu reći tek to da sam sretan kao malo dijete što mi kćer nije izabrala ekonomiju.

U Engleskoj, primjerice, tko upiše taj fakultet ima sve razloge ovoga svijeta zamišljati svoju budućnost u nekom od staklenih tornjeva Cityja. Naši pak kandidati imaju sasvim male šanse domoći se jednoga dana sobe s tako lijepim pogledom. Sva je prilika da će ih na koncu dopasti vlažna prostorija s majušnim prozorom na kojemu su rešetke.

I džaba toj djeci svi libri i sva znanja o, recimo, roll-upu ili standstillu kad će završiti u nekoj od ustanova u koju je zabranjeno unošenje knjiga u tvrdome uvezu, da oštre punte svezaka ne bi bile upotrijebljene kao hladno oružje.

Kad vidim zgradu bilo kojeg našeg ekonomskog fakulteta, refleksno pomislim na Remetinec. Jednom davno to je bio zatvor otvorenog tipa kamo su uhićenici dospijevali bez obzira na svoje temeljno građansko zanimanje i naobrazbu.

Danas se pak doima kao kampus za udomljavanje doktoranata iz ekonomske branše, u znanstvenom pogledu najviša adresa do koje bilo koji naš ambiciozni stručnjak za gospodarska pitanja može stići. Ne postoji ništa više od Remetinca.

Možda samo Nobelova nagrada. Tek je priznanje Kraljevske švedske akademije za mrvicu veće i važnije od počasti koja se iskazuje uzniku kada ga u gluho doba noći sprovedu do apsane na kraju grada. A sve to izravna je posljedica oktobarske revolucije kojoj zadnjih dana svjedočimo.

Naslovnica Jučer danas malo sutra