Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ako je bivša Juga svuda oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija

Postoji li još uvijek Jugoslavija? Ovo pitanje pomalo podsjeća na ono: ima li života poslije smrti? Jer, SFRJ je odavno i neporecivo mrtva. Da se ne radi o pravnoj, nego o fizičkoj osobi, od nje bi do danas preostala tek šaka pepela.

Ona ne postoji ni na jednoj zemljopisnoj karti novijega datuma, ni kompas ni mahovina neće vam biti od pomoći želite li do nje doći, a njezina trobojnica može se zavijoriti samo greškom. Kao, primjerice, nedavno u Zagrebu, kad je neki trgovac namjenskim tekstilom Bandiću podvalio zastave s krivim rasporedom boja.

Jednom davno Jugoslavija je bila ozbiljna geopolitička činjenica, danas je samo emocionalna. Njezin spomen jedne ispunjava jezom, druge zavodljivom nostalgijom, a iz dana u dan sve je više trećih: naime, mladih koji o njoj ne znaju ništa iz prve ruke, jer su rođeni nakon raspada SFRJ i živo ih se friga za upokojenu državu.

'Mrtvija' od košarke

Čemu onda pitanje iz prve rečenice ovoga teksta? Ako je Jugoslavija danas mrtva, „mrtvija“ čak i od hrvatske košarke, kojega vraga tratim vrijeme na suvišnu i sasvim promašenu dvojbu? Neće vjerovati, ali problem doista nije u meni.

Lako bih ja batalio državu Južnih Slavena samo kad mi, iz dana u dan, s mnogih strana ne bi nametljivo sugerirali kako je pokojnica i nadalje živa. Takva uvjeravanja redovito se čuju, a najglasnija su u tužnim prigodama kad valja ožaliti smrt neke osobe koja je bila važna u javnom životu SFRJ. Evo nekidan...

Od Vardara pa do Triglava, dakle, stazom nekadašnjeg integralističkog pače etatističkog hita, pronijela se tužna vijest da je preminuo veliki glumac Ljubiša Samardžić. Na prste jedne ruke mogli bismo nabrojiti tekstove u kojima nije zabilježeno kako je popularni Smoki bio jedna od najvećih zvijezda u „bivšoj Jugoslaviji“.

Bivšoj? Ako se toj riječi nema što prigovoriti, ako je ona napisana s ozbiljnim i važnim razlogom, tada znači da postoji i neka aktualna Jugoslavija. Osim, dakle, one strašne, upravo nepodnošljive SFRJ, koja je, hvala bogu, otišla kvragu, postoji i neka druga – historijski gledano, zapravo treća ili čak četvrta – koja i nadalje egzistira na veselje svojih državljana i užas svojih susjeda. Nije li tako? Naravno da nije jer, već smo zaključili, Jugoslavija je odavno i neporecivo mrtva, ni u kojem agregatnom stanju više ne postoji.

Unatoč tomu, u našoj javnoj i privatnoj komunikaciji, kad god se spomenemo neke osobe koja je profesionalno djelovala i prije devedesetih godina, nju obično legitimiramo opaskom kako je riječ o ex yu glumcu, pjevaču, sportašu, piscu... što li već jest.

Otkud ta potreba da se mrtva država dodatno umrtvi pridjevom koji je situira u neponovljivu prošlost? Kad moja malenkost premine – ili je ipak umjesnije reći: ako umrem... – o meni nitko neće govoriti kao o bivšem Ivici Ivaniševiću.

Da ne bude zabune, sasvim je izvjesno da o meni nitko neće govoriti apsolutno ništa, jer tko je lud tratiti vrijeme na tako zanemarivu pojavnost. Ali ako se kojim uvrnutim slučajem ipak dogodi da me netko posthumno uzme u usta, taj dragi netko neće izabrati formulaciji „ex Ivica“.

Patriotski bonton

Naravno, tu bizarnu navadu da svemu jugoslavenskom prišivamo atribut „bivši“ stvorio je tugaljivi kompleks, a raširio tupavi konformizam.

Od početka devedesetih naovamo u našemu se javnom prostoru govornici utrkuju tko će teškim rječetinama snažnije ošinuti po državi u kojoj smo nekoć živjeli. Mamuzanje geopolitičkog kljuseta jednakim je žarom nastavljeno i po njegovom usmrćenju: patriotski bonton i dandanas nalaže da se svaki spomen mrske SFRJ začini opaskom o njezinoj savršenoj svršenosti.

Da stvar bude još bizarnija, toj modi pokoravaju se i inače bistri ljudi ravnodušni prema bilo kakvim ideološkim diktatima. Danas biste svijećom trebali tražiti čovjeka kojemu se barem jednom nije otela rečenica kako je, primjerice, „Ko to tamo peva“ exjugoslavenski film, a „Bijelo dugme“ najpopularniji bend bivše Jugoslavije.

Bilo bi konačno vrijeme da tu naviku sustigne njezin doslovni usud. Da je, naime, proglasimo bivšom, odnosno exbudalaštinom, a da o SFRJ nastavimo govoriti (ili šutjeti, kako je kome drago) bez oslonca na frazu koja ne samo da promašuje željeni smisao, nego se izvrgava u vlastitu suprotnost.

Jer, i mimo namjere govornika svaki se spomen famozne „bivše Jugoslavije“ u pravilu izvrgava u pokušaj oživljavanja dotične pokojnice, odnosno neku vrtu zazivanja političkih produžetaka. Tko to ne razumije, taj ima problem. Koji će mu to zadugo ostati i neće se tako lako premjestiti u kategoriju bivšeg, odnosno exproblema.

Naslovnica Jučer danas malo sutra