Miškovićev ‘Treći put’ je pravi put

stdClass Object ( [id] => 521898 [title] => Miškovićev ‘Treći put’ je pravi put [alias] => miskovicev-treci-put-je-pravi-put [catid] => 258 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Davor Šuker, aktualni predsjednik HNS-a, prema nalazima Izborne komisije jedini je kandidat za novi mandat, on je kandidiran od svoje baze, to jest Zagrebačkog nogometnog saveza, uz podršku još 17 županijskih saveza. Prema tome, sve je jasno, kako se pretpostavljalo pa i znalo Dario Šimić nije uspio narušiti betoniranu jezgru vladara HNS-a.

Postalo je bjelodano da Šimić i drugovi, bez obzira na njihove zahtjeve i silnu medijsku kampanju, nisu ni mogli ugroziti Šukerov položaj. Jasno je da su nastupali naivno, nepripremljeno, može se kazati poneseni idealističkim ambicijama, ipak krajnje populistički, što se ipak ne može protumačiti isključivo kao poraz Šimića i tri njegova kompanja Stipe Pletikose, Marija Stanića i Gorana Vlaovića, već je to debakl onih koji su ih pratili, podržavali, pa i gurali u projekt unaprijed osuđen na žalostan kraj.

Režiserima antišukerovske kampanje nisu pomogli ni razni pritisci, kao ni plasmani nekih agencija za ispitivanje javnog mnijenja.

Jest, istina je još od vremena predsjednika Vlatka Markovića na snazi je bio takav izborni inženjering da ga nisu mogli maknuti, dok nisu shvatili kako je „Zmaja od Bosne Srebrne“ načela bolest.

Onda je u shemu uletio Davor Šuker i kad sad vrtim tekstove iz tog vremena vidim kako su predstavnici medija bili oduševljeni. U međuvremenu su se odnosi u nogometnoj organizaciji zaoštrili, krenula je, objektivno, opravdana kampanja protiv načina izbora. I došlo je do promjena, baš onakvih kakve su zamislili na Poljudu, a to je da se skrešu prava županijskim središtima, odnosno da imaju po jednog predstavnika u skupštini, znači 20 plus delegat Zagrebačkog saveza.

Prvoligaški i drugi klubovi su opravdano dobili većinu, tako da su – kad bi bili složni – mogli izglasati novog predsjednika. I sad dolazimo do glavne kvake: Dinamo, u stvari Zdravko Mamić, sad u ulozi savjetnika, ranije kao izvršni predsjednik „modrih“, uspostavio je tako prijateljske, prisne odnose s drugim klubovima da slijede njegove projekte.

Kad bi uspoređivali Davora Šukera kao legitimnog kandidata i Darija Šimića kao navodno poželjnog pretendenta valjda je jasno, sada po posvemašnjoj podršci aktualnom predsjedniku kako Šimić nije mogao preuzeti njegovu fotelju.

Šuker ima svojih mana, ali u nogometnom svijetu predstavlja karizmatsku osobu zbog svojih golova i veličanstvene igračke karijere, pa se uz to ne može osporiti da je hrvatska reprezentacija, pod Šukerovim mandatom treći put uzastopno, uglavnom s problemima, kroz play off na mišiće, izborila plasman na završnim turnira.

Pokušaji Šimića i drugova da preuzmu vlast izazvali su potrese u strukturi HNS-a, uzrokovali su zaokrete u shvaćanju da su nacionalni timovi ekskluzivni dio odgovornosti nogometne vlade, tako da se već naziru, pa i očituju projekti za drugačije, zdravije odnose. I tu je veliki doprinos Šimića&comp.

Šimić je, sa svojim kolegama, sanjao kako će mu podrška javnosti, fabricirana istupima i obilnim plasmanima u medijima, osigurati potrebnu kritičnu masu za smjenu Šukera. Vrlo vjerojatno će se promjene, čak korjenite događati u narednom mandatu Izvršnog odbora HNS-a, pa se može dogoditi i da Šuker pod određenim uvjetima demisionira, ali to nikako ne znači da bi ga trebao, pa ni mogao naslijediti Šimić.

Orlando Rivetti, iskusni kolega, klasik od komentatora Novog lista (ranije Jutarnjeg) izvanredno je detektirao prigodom najave „trećeg puta“ Damira Miškovića kad mu je postavio pitanje „je li to predsjednik Rijeke ističe moguću kandidaturu za predsjednika“, dobio je odgovor:
- Ne, za sada.

Mišković je izazvao ispraznu nadu kod Šimića i pojedinih novinara, koji su svim silama upirali promociju šefa sindikata nogometnih profesionalaca, da će im se predsjednik Rijeke sa svojom bazom, prikloniti. I kad se to nije dogodilo naredali su se komentari s porukama tipa „Srami se Miškoviću“, odnosno posprdno „Vozi Miško“, pa su mu zamjerili „paktove i kompromise koje je uspostavio s apsolutističkim gospodarima kaosa hrvatskog nogometa“.

Njegov „treći put“, kojeg je ponudio dočekan je kao „šuplja priča“, odnosno proglašen je kao „prodavanje magle“. Sad se neki pitaju „gdje si bio Miškoviću prošle četiri godine“ premda je lako shvatiti da je u proteklom vremenu predsjednik Rijeke izveo najbolji klupski projekt otkako je Hrvatske.

Naime, Miškoviću nije trebala podrška politike, foruma ili navijača, pa ni opskurnih snaga, da od Rijeke, koja se borila za opstanak u HNL-u i jedva preživljavala stvori respektabilni klub ne samo kod nas.

Razočarani autori mrzovoljnih i optužujućih reakcija možda bi mogli shvatiti da nas ima kojima smo za promjene i to korjenite na taj treći način. Tako se slažem s glodurom Sportskih novosti Mariom Zorkom: „Ako uistinu želimo bolji nogomet i sport trebamo krenuti od Miškovićevih prijedloga“.

Ali tu dolazimo do nove kvake, a to su stajališta Hajduka. Predsjednik „bijelih“ Ivan Kos odbio je sastanak o bilo kojem programu s aktualnom vladom HNS-a po sugestiji poteštata Andre Krstulovića Opare, ali je isto tako odrebatio Miškovićev poziv za raspravu na temu „Model financiranja hrvatskog sporta“.

Ispada tako da se nastavlja trend borbe „protiv svih zastava“, to jest da Hajduk u vrtlogu događanja ostaje sve usamljeniji, u stvari se ustrajno pozicionira u izolaciju.

Tko zna moguće je čak da predsjednik Splitsko-dalmatinske županije Marko Erceg odbije u znak prosvjeda izbor u nogometnu vladu.