Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Na Poljudu mogu raditi i igrati samo oni koji imaju 'cojones'

kolumna zdravka reića

Hajduk je, na žalost svojih brojnih navijača, još jednom posrnuo u trci za naslovom prvaka za kojom “bijeli” žude već trinaestu sezonu. Ma je li moguće da su ta dva poraza Hajduka za redom, poslije onog u Gradskom vrtu protiv Osijeka, sad i ovog na Poljudu protiv Rijeke, definitivno kompromitirali mogućnosti povratka u ravnopravnu borbu sa Dinamom i Rijekom?

U normalnim okolnostima, kad do kraja prvenstva ima još 27 kola, dakle kad je na raspolaganju golemi fond od 81 boda, bilo bi šansi za nadoknadu minusa od devet bodova u odnosu na Dinamo i pet prema Rijeci.

Kad kažem u normalnim okolnostima mnogi će pomisliti kako se referiram na notornu naklonost sudaca prema Dinamu, pa i Rijeci, ali ne radi se o toj shemi i to bez obzira na vjerojatnost takvih utjecaja. Naime, Hajduk u dosadašnjem tijeku prvenstva ima korektno suđenje, kao uostalom i prošlih nekoliko sezona.

Ono što budi sumnju u sposobnost “bijelih” da su u stanju nadoknaditi veliku razliku u odnosu na vodeće to je igrački kadar i stručno vodstvo. Odmah molim vas, budimo na čistu, uopće ne plediram za smjene trenera, odnosno sportskog direktora, jer će možda, po meni nekom čudesnom kemijom ipak uspjeti izvesti neki hokus-pokus kojim će se momčad Hajduka razgoropaditi, zaigrati pobjednički, bez zadrške.

Rimska paralela

Dugo vremena razmišljam, pa diskutiram, ali i objavljujem svoja stajališta o tome koji bi trebao biti jedini način igre Hajduka.

Partner u tim debatama mi je jedan fanatični zaljubljenik Hajduka, inače nogometni znalac, koji eto nije bio igrač osim na klapskoj razini na male branke, a koji nije ni ispitani trener, ali koji se iz hobija bavi zakonitostima sporta premda  mu je brandiranje prava profesija. To je Toni Adamić, koji sizifovski pokušava izvesti svojevrsni preokret u poimanju značaja sporta u Splitu, kao najvažnijeg resursa grada. 

Eto, Toni mi je poslao mail sa svojim razmišljanjima poslije nego je u Rimu (tamo radi) odgledao utakmicu Lige prvaka Roma – Atletico, pa nije mogao odoljeti da ne spomene kako “čim uđen na Olimpico uvik prvo pogledan koliko je gostujućih navijača na Curva Nord”, jer ga ispunjava guštom spoznaja da “kad zbroji aficionadose Barce, Reala i Atletica koji su stigli u Rim pratiti svoju momčad onda ih sve skupa ima otprilike 25 posto koliko je bilo nas 6. studenoga 2003. kad se igralo protiv Rome”.

Toni je brzo zaključio da su “igrači Rome kvalitetni, ali se neće naigrati protiv Atletica”, zatim kako mu Roma izgleda ka makinja na prednji pogon, dok Atletico ima pogon na sva četiri kola, zatim da su Španjolci imali šest mrtvih šansi, ali je vratar Rome Brazilac Alisson čuda radio... Na kraju su po uvjerenju Adamića tifosi Rome otišli doma zadovoljni s 0:0, shvatili su da je razlika u klasi, jer su mogli popit po duzine, pa su i zapjevali “Grazie Alisson”.

- Moj je dojam da je Roma bila ravnopravnija protiv Reala i Barcelone, dok je protiv Atletica izgledala beznadno. Jer Atletico je pokazao tko je tu alfa mužjak, Diego Cholo Simeone zavladao je Olimpicom, kao da je teren u katastru upisan u njegovo ime. On je pokazao karakter, složio je stroj za mrvljenje trokuta i četverokuta koja je osmislio trener Rome Eusebio Di Francesco.

Cholo je sa svojim igračima ušao u utakmicu s onom najbitnijom kvalitetom za sport, naročito nogomet, a to je sposobnost za sukob... Neki tip je na internetu napisao da bi Hajduk u svojoj momčad morao imati bar pet igrača s mudima, a ja poručujem, da ih s mudima treba biti ne pet nego 25 i juniori i tići i portiri i čistačice i vozač autobusa i predsjednik, svi moraju imati “cojones”.

Krivi su Carillo i Branco

Po Adamiću formula za Hajduka je jasna: na Poljudu mogu raditi i braniti bijele boje samo oni koji imaju “cojones”, onako kako to izvodi Diego Simeone. A da ih igrači baš i nemaju pokazali su na utakmicama protiv Osijeka i Rijeke.

No, to je jedna strana medalje, druga je kompozicija momčadi Hajduka. I dok trener Joan Carrillo snosi odgovornost u odnosu na činjenicu da ide u pokušaj nadigravanja s jednom tako uvježbanom, organiziranom, skladnom Rijekom (umjesto na bazi nadjačavanja) dotle svoj dio krivnje, u odnosu na osigurani roster ima sportski direktor Mario Branco.

Istina je da se sastav Hajduka s početka sezone i ovaj protiv Rijeke bitno razlikuje i to u četiri bitna elementa: Zoran Nižić, Nikola Vlašić, Ante Erceg i Marko Futacs, ali i s tom četvoricom “bijeli” nemaju tu jurišnu, izravnu igru. Dva su načina “a la Carrillo”, preskakanjem linija, dugim balunima (onda na Futcsa, sad valjda na Huga Almeidu) ili kroz posjed i tu nastaje problem, jer u veznoj liniji su tri igrača s defanzivnim karakteristikama.

Obzirom na nedostatak kreativnosti u manevru, posebno obzirom na nedovoljnu probojnost bekova, istureni igrači ostaju bez pravog dotura. Portugalac je izviždan (trener ga nije trebao mijenjati u 80. minuti), kasnije su se na njega sorile najveće kritike, možda i nezasluženo. Zaključak: nisu krivi igrači, nego oni koji su ih odgajali/selektirali.

Naslovnica Glava u balunu