Ljudski mozak postavljen je tako da se njegovi neuroni aktiviraju kada se susretne sa zanimljivom pričom. Iza ove biološke datosti krije se činjenica da ljudi već nekoliko desetaka tisuća godina jedni drugima pričaju priče. Iako te priče često služe za razonodu, pripovjedači oblikuju našu prošlost, našu sadašnjost i našu budućnost.
Jedan od takvih pripovjedača je splitski pisac Nikola Aleksić, koji je u posljednjih godinu dana "proizveo" dva vrhunski znanstvenofantastična romana: "Djeca Utemeljitelja" i "Legionari". U ovom trenutku piše i svoj treći roman nadahnut baštinom staroslavenske mitologije, te knjigu o fašističkim i nacističkim logorima u Drugom svjetskom ratu.
Otkud vam toliko nadahnuće i pripovjedačko umijeće? Je li posrijedi obiteljsko nasljeđe, obrazovanje ili nešto treće?
– Moram priznati da sam od malih nogu bio zaljubljen u povijest, koja mi je bila nevjerojatno vrelo zanimljivih podataka koje sam želio otkriti. U djetinjstvu sam često oca uvijek nešto pitao o prošlosti, nešto me zanimalo u vezi s povijesti pa bih ga, moglo bi se reći, gnjavio u vezi s nekim činjenicama što većinu djece apsolutno ne zanima. Kao iskusni turistički radnik, bio je prilično dobar poznavatelj povijesti. Nadalje, moj djed je profesor povijesti i kad bih došao kod bake u Šibenik na praznike, znao sam čitati njegove povijesne knjige.
Vaš najnoviji roman "Djeca Utemeljitelja" sadrži vrlo opširnu priču utemeljenu na staroslavenskoj mitologiji. Jeste li prije pisanja romana proveli historiografsku istragu?
– Nakon što sam završio svoj prvi roman "Legionari", nisam imao namjeru pisati dalje. No onda sam doživio nešto kao prosvjetljenje. Mojim bližnjima nije baš bilo jasno odakle sad ovaj poriv, ali izgleda da se u meni nakupilo mnoštvo ideja koje sam želio podijeliti s drugima ljudima. Ono što me nagnalo da pišem roman temeljen na slavenskoj mitologiji bila je frustracija da sam kroz obrazovanje i popularne medije jako puno naučio o nordijskoj, keltskoj, germanskoj, rimskoj i grčkoj mitologiji, a da jako malo znam o vlastitoj slavenskoj mitologiji, koja je hrvatska nematerijalna baština. Onda sam krenuo u proučavanje i zaprepastio se koliko malo dostupnih izvora ima i koliko malo ljudi znaju o tome. Također, onaj koji mi je otvorio oči je poljski pisac Andrzej Sapkowski, koji je kroz svoju seriju knjiga "Vještac", poznatijih pod engleskim nazivom "The Witcher", jako vješto stvorio fantasy svijest temeljen na srednjovjekovnoj Poljskoj. A opet ne bih nikad počeo čitati te knjige da nije bilo jedne od najboljih RPG videoigara poljskog CD Project Reda, "The Witcher 3: Wild Hunt", koji je iskoristio svijet Sapkowskog i stvorio remek-djelo od igre na svom narativu koji se odvija u tom svijetu, ali nakon kraja zadnje knjige. Jednom kada sam krenuo ovim putem, priče su iz mene počele izlaziti same.
Vaš roman "Djeca Utemeljitelja" neodoljivo podsjeća na hrvatsku varijantu legendarnog romana "Gospodar prstenova", britanskoga pisca J. R. R. Tolkiena. Je li Tolkien utjecao na vas?
– Naravno da sam pročitao "Gospodara prstenova" i naravno da sam gledao filmove. Sigurno je da je imao dio utjecaja na mene. Ali želio bih istaknuti da, kao zaljubljenik u svoj grad i u hrvatsku kulturnu i povijesnu baštinu, najviše nadahnuća nalazim u našoj vlastitoj povijesti. Kroz svoj novi roman "Djeca Utemeljitelja" stvorio sam nešto novo, novi fantasy svijet, a opet kroz njega dajem "hommage" svome rodnom gradu, njegovoj povijesti, povezujem ga sa slavenskom mitologijom i elementima svjetske povijesti i, nadam se, stvaram nešto novo, nešto svježe što će zainteresirati ljude da pročitaju moju knjigu.
Vaš roman "Legionari" donosi viziju velike Hrvatske, koja još uvijek živi u svijesti mnogih hrvatskih građana. Odakle vam jedna takva vrlo politička ideja?
– Jedna od ideja kod pisanja "Legionara" bila je: idemo razmišljati izvan okvira. Odlučio sam napisati nešto što nikome do sada nije palo na pamet. Nisam razmišljao o standardnim velikohrvatskim okvirima, nego idemo od Hrvatske napraviti globalnu velesilu. Dosezi Zemun, Drina, Boka kotorska, Trst, Hrvatsku u mom romanu ne zanimaju. Tu se vode borbe za vjekovne granice u Indokini, Africi i tako dalje. Hrvatska je u 22. stoljeću globalna supersila. A opet kroz roman se igram s mnogim pojmovima oko kojih se u našem društvu još uvijek lome koplja i sam roman je donekle i politička satira.
Iako pišete znanstvenu fantastiku, vaši su romani puni povijesnih aluzija. Jeste li ikad razmišljali o tome da se bavite povjesničarskim poslom?
– Povijest je moja ljubav. Iako nemam formalno povjesničarsko obrazovanje, činjenica da sam turistički vodič u Splitu i predavač na Sveučilištu Aspira jako me veže uz povijest i kulturnu baštinu. Ljubav prema povijesti nagnala me je da počnem pisati knjigu o životu svoga djeda, koji je u Drugom svjetskom ratu prošao kroz fašističke zatvoreničke logore i kroz nacističke logore smrti Dachau i Buchenwald. Knjiga je osobno svjedočanstvo njegova logoraškog puta i svjedočanstvo ludila koje je obuzelo čovječanstvo tijekom Drugog svjetskog rata. Za potrebe knjige dao sam se u povijesno istraživanje njegova zatvoreničkog puta i iz Njemačke dobio precizne podatke o njemu kao zatvoreniku skupa s njegovim originalnim dokumentima iz Dachaua i Buchenwalda. Njegovo svjedočanstvo i dobiveni dokumenti temelj su čitave priče. Nadam se da će mi spisateljsko iskustvo i spisateljska strast pomoći da fascinantnu životnu priču svoga djeda prenesem široj publici na lako čitljiv i komercijalan način.
U vašim romanima glavni junaci su pojedinci koji su sudbinski predodređeni za ispunjenje važnih ciljeva. Odakle vam nadahnuće za takvu viziju uloge pojedinaca u društvu?
– Mislim da nema dobrog romana bez zanimljivog glavnog junaka, nekog čiju sudbinu pratite i ne znate što ga čeka. Posebno me privlači ta predodređenost glavnog junaka za velika djela, za koja nisu ni sanjali da će ih čekati. Zamišljeni Charles Bukowski u "Legionarima" na početku je samo obični hrvatski vojnik koji se zbog smrti svog suborca i rezigniranosti prijavljuje u elitnu hrvatsku postrojbu ATVP-a i odlazi u najteže borbe na hrvatsko-kineskoj granici i ne znajući kakva ga sudbina čeka. Rugovit od Volosa u "Djeci Utemeljitelja" obični je vojnik iz pograničnih postrojbi sa sjevera carstva, koji stjecajem okolnosti dolazi u carevu palaču, upada u probleme i car ga spašava od vješala jer za njega ima posebne planove o kojima Rugovit nije mogao ni sanjati. A nadahnuće sam očigledno našao u pravim ljudima koji su iz skromnih početaka dosegnuli neslućene visine i pokazali da se svojom sposobnošću, vizijom i hrabrošću može postići puno više od onoga što se startnim pozicijama u životu pretpostavlja da će postići.
Zašto su vaši romani puni ratničkog duha? Ima li tu utjecaja čitanja povijesti?
– Da, mislim da je u mojim romanima naglašena ta ratnička strana povijesti, koja je puna rata, nasilja i krvi. U svojim opisima borbe ne bježim od krvavih opisa s, moglo bi se reći, naturalističkim karakteristikama jer želim dočarati krvavu realnost borbi u ratovima, koja dolazi kao otrežnjenje nakon svih blještavih oklopa, zastava i marširanja. Koji put kao i kontrast nekoj blagoj radnji da šokiram čitatelja. Romani su puni precizne vojne terminologije, činova, postrojbi, zapovijedi i rekonstrukcije načina ratovanja. Sve skupa moglo bi se reći da su moji romani puni ratničkog realizma.
S obzirom da pišete vrlo brzo i lako, možemo li od vas očekivati da ćete u skoroj budućnosti postati splitski spisateljski fenomen lako čitljive znanstvene fantastike.
– U mojim planovima "Djeca Utemeljitelja" su prvi dio trilogije i nedavno sam počeo pisati nastavak pod imenom "Djeca carstva". Zaplet drugog dijela već sam postavio, a donekle imam ideju radnje treće knjige. Napravio sam pauzu od fantasyja dok sam pisao knjigu o djedu, ali, evo, taman je gotov prvi rukopis i djed je potvrdio činjenice. Da, živ je i ima 97 godina. Posebno mi je na srcu napisati jedan roman čija bi se radnja događala u modernom Splitu, koji je pun fascinantnih priča. Prijatelji me pitaju otkud mi vremena za pisanje. A ja kažem, kad postoji volja, postoji i način kako naći vremena. Uz suprugu i djecu, koji su mi podrška i koji imaju razumijevanja za moje pisanje, nadam se da će moj spisateljski žar iznjedriti još puno knjiga. Nadam se da ćemo se vidjeti na predstavljaju knjige "Djeca Utemeljitelja" u središnjoj knjižnici Gradske knjižnice "Marko Marulić" 5. srpnja 2023., u 19 sati.