Šaltanje TV kanala iz otvaranja "Pleasantvilea" (1998.) u savršenoj je simetriji sa zatvaranjem "Trumanova showa". "Pleasantville" počinje gdje "The Truman Show" završava, što ima smisla s obzirom na to da je stigao u kina četiri i pol mjeseca poslije njega. "Što još ima na programu?", pitali su se zaštitari vrteći kanale kad je završio "The Truman Show" jer šou ide dalje i bitno je da se nešto gleda.
Lako je zamisliti da su zaštitari nakon odjavne špice prebacili i na TV Time, jedini kanal koji prikazuje stare crno-bijele sitcom serije i sapunice poput "Pleasantvillea", a reklamira se krilaticom "Posve ste u njemu" i voli ga gledati povučeni tinejdžer devedesetih David (Tobey Maguire). TV Time najavljuje "zabavu za cijelu obitelj" uz "Pleasantville" maraton, "24 sata prepuna pravih obiteljskih vrijednosti" (zdrava prehrana, siguran seks) i "povratak u ljepša vremena".
"Dušo, doma sam", pozdravlja George (William H. Macy) svoju ženicu Betty (Joan Allen) koja ga dočeka s "Dragi, kako ti je prošao dan?" i mesnom štrucom u pećnici. To je okosnica svojevrsnog "Gradića Peyton" – sve je idilično i ugodno ("pleasant"), čista utopija kao na televiziji pedesetih ili u megahitu "Barbie", nemalo inspiriranom "Pleasantvilleom", jednim od najoriginalnijih filmova devedesetih.
Vrijeme je uvijek toplo i nikad ne pada kiša, ljudi su obzirni jedni prema drugima, sretni i zadovoljni, vatrogasci spašavaju samo mačke sa stabala, nitko ne psuje, niti postavlja pitanja što ima izvan gradića Pleasantvillea gdje žive, a u kojem ceste idu u krug, simblizirajući "Honey, I‘m home" rutinu likova. Ako treba jedan prizor da svede nepogrešivost ovog svijeta, to je prizor kad svi košarkaši na treningu pogode koš i njihove lopte u razmaku od nekoliko sekundi prolete kroz obruč.
Klikom na čarobni daljinski upravljač, poklon servisera TV-a u tumačenju zvijezde sapunica pedesetih Dona Knottsa ("treba vam nešto dobro da vas ubaci"), u savršeni televizijski svijet bit će transportirani nerdovski David i njegova buntovna sestra Jennifer (Reese Witherspoon), i to kao Bud i Mary Sue, sin i kći perfektnih roditelja Georgea i Betty.
Za Davida je, kao fana, ulazak u c/b svijet "Pleasantvillea" san snova, za Jennifer, pak, noćna mora; on je ionako planirao gledati maraton, a ona se trebala naći sa zgodnim dečkom prije nego što su dobili novi daljinski koji preuzima ulogu magične ulaznice iz "Last Action Hero" gdje je u akcijski film ravno iz kinodvorane uletio mali filmofil.
"Gle, nemam boje", usklikne Jennifer kad vidi da je crno-bijela, nesretna što su "zapeli u Nerdvilleu". "Trebali bismo biti doma, u boji", govori Jennifer u filmu redatelja Garyja Rossa, scenarista hita "Veliki" s fantazijskom premisom o klincu zapelom u tijelu odraslog muškarca.
Ipak, David je uvjeri da moraju igrati svoje uloge, postati likovi sapunice, nekakva inverzija Trumana, jednako kao što je film obratna "Purpurna ruža Kaira" u kojoj je filmski lik Jeffa Danielsa sišao s kinoekrana u stvarni svijet; angažman ovoga glumca u ulozi mr. Johnsona u "Pleasantvilleu" nije slučajan.
S akterima koji ne postoje (likovi u sapunici), "Pleasantville" je "trumanovski" propitivao odnos stvarnog i nestvarnog, "(iz)režiranog", naslanjajući se na "Potpuno sjećanje", "Igru" i "Grad tame" s "meta" konceptom sapunice unutar filma kao zamjene za sapuničasti reality show i potencirajući premisu šest godina starije SF komedije "Stay Tuned" o likovima "usisanim" u TV.
Dok Truman nije znao da glumi u vlastitom reality showu i živi svoj život u/na televiziji, David i Jennifer svjesno igraju uloge u sapunici. No, ono što im je zajedničko (filmovima također) jest borba za slobodu i inidividualnost protiv interne i eksterne represije, premda se ta borba u "Trumanovu showu" posljedično više ogledala izvan protagonistova realityja, u stvarnosti, a u "Pleasantvilleu" se ogleda unutar sapunice, tj. televizijskog svijeta.
Stvari se u počinju mijenjati kad Jennifer zavede Skipa (Paul Walker) i poseksa se s njime, pokrećući buntovnu (seksualnu) revoluciju šezdesetih i trasirajući "Pleasantville" prema crno-bijelo-u-boji spoju "Posljednje kino predstave" i "Američkih grafita" kao filmova pozicioniranih nadomak novih epoha.
Najednom Skip promaši koš na treningu, kao nagovještaj poljuljane perfekcije i rutine Pleasantvillea i njegovih stanovnika. "Ne dirajte loptu", kaže trener ostalim košarkašima kao da je neko ukleto strano tijelo. Malo po malo, jarki technicolor prošara sterilni monokromatski svijet. Najprije procvjeta crvena ruža, zatim crno-bijelu sliku svojstvenu noiru (nedvojbena inspiracija za "Sin City 1&2") oboji napuhani balon žvakaće gume, potom stražnji pokazivač smjera na automobilu, lizalica...
Sve dok i sami stanovnici Pleasantvillea polako ne dobiju boju, cvjetajući iznutra prema vani, kao Betty u trenutku seksualnog buđenja, kad stablo ispred njezine kuće plane u žutom koloru, što je prvi požar u Pleasantvilleu s kojim se vatrogasci ne znaju nositi i kreću u akciju tek kad Bud uzvikne "mačka!", a nedugo poslije past će i pr(a)va kiša.
Postupna kolorizacija je ostvarena vizualno metaforički iznimno, s efektima u službi alegorične priče koju ilustrira na revolucionaran način. Proboj boje u c/b sliku prethodno se nakratko dogodio u "Posljednjem akcijskom junaku" i "Schindlerovoj listi", ali Ross ide korak dalje i postiže efekt bojanja slikovnice tako da se i prazne knjige (o umjetnosti) iz knjižnice Pleasantvillea popunjavaju slikama u boji.
Boja potiče nove emocije kad je likovi prvi put vide svojim monokromatskim očima i otkrivaju dotad neotkrivene ljepote svijeta, ali i dovodi do segregacije između "obojenih" i "normalnih", tj. represije, diskriminacije i netolerancije, s gradonačelnikom (J.T. Walsh) sve sličnijim diktatoru i prizorima koji evociraju nacizam (spaljivanje knjiga) i rasizam ("dopuštena je samo crna, bijela ili siva"). Postavljen na raskrižju prošlosti i sadašnjosti, između televizije i zbilje, (tele)vizionarski "Pleasantville" danas je još relevantniji kad svijet polako gubi boju i postaje sve više crno-bijeli.