- Sve se baziralo na turizam, butige idu van grada, otvaraju se restorani i apartmani, ali time će izgubit dušu. Nema one lipote kad moreš kupovat po butigama, pa malo ćakule. Nema malih obrtnika, željezarije - moraš ić deset kilometara od grada za brokve.
- Split je izgubija imidž – poentira Branko Kanajet, uglađeni 60-godišnjak s kojim smo ubili vrijeme dok je ispred trgovine Mass gdje je u tijeku rasprodaja zbog zatvaranja čekao suprugu. Branka kao da nam je sam Merkur, rimski bog trgovine poslao da pričamo o shoppingu. Prodao je on u ona vremena, kad je Peristil bio trgovački centar grada, Zagore i otoka, više pari reba nego li sve prodavačice iz dvadesetak zatvorenih trgovina oko Pjace. I bila je ta roba kod Sfinge, klimat će glavnom mnogi, kud i kamo kvalitetnija. Vrti Branko neku kesu u ruci, pokazuje nam da je u jednom od budućih apartmana kupio cipele.
Sjećanje na Trst
- Ovdje pazarin jer ne mogu odat po centrima, gadi mi se. To san vidija u Italiji kad san iša ka momak, navečer brodon u Anconu i odma nazad. Ili u Trst! Gušt mi je bija onda kupit komad robe, pa prošetat Rivon s onin Brooklyn zelenin žvakama. Sve je u Trst trkalo, a Talijani su to znali pa su sve na granici bazirali. Evo i sad znan izvuć robe iz ormara di piše "Trieste". Lacoste majice, Carrera, Casucci, Wrangler, a di su karte, poluplastika Tristina... Rifle, s džepon ode ka američki stil – nostalgično na desnu nogavicu pokazuje Kanajet, pa širi ruke, gleda oko sebe sve one izloge prekrivene novinama.
Gledamo i mi kako u zaborav odlazi doba kad smo tu kupovali robu, a nismo se, eto, ni pošteno oprostili od vremena kad smo je za osobnu upotrebu uvozili. Ispred Massa tek jedna pudlica nestrpljivo čeka vlasnicu, Mustang je ostao samo toponim, to je jučer bio OS Jeans – tko zna što će biti sutra. Ranije smo vidjeli kako pod ruku ide postariji bračni par, pa čita barba slova s izloga supruzi: "Rasprodaja zbog preseljenja".
Oko štandarca tri zatvorena šetakata, jednom na vratima piše da je "godišnji do 2.12.2017.". Nešto u prsima zaboli kad se Morpurgo spomene, radi na Pjaci tek kiosk, cigare su vječan biznis, do njega tri prodavaonice cipela stavljaju ključ u bravu. Na jednoj A4 papir, rozim markerom "Preselili smo u Zadarsku". Ostali su lokoti, sjaje naljepnice "guraj". S iste strane je novinski papir. Nema ni štekata gradske kavane. Neki lažu da je kod njih uređenje u tijeku.
Ona pudla još pred vratima čeka, saginju se da je pomaze rijetki Talijani s "Ciao bella, come stai?" Vraća nas to opet u sjetnu priču s Brankom.
- A bija san ima tri godine Trstu, nije to ta roba – zaključuje, pa tiše, da oni ako bi i razumjeli ne čuju obavještava - preuzeli su Kinezi. Gleda san film o Trstu nedavno – govori nam. Kažemo da mi iz njega pamtimo scenu gdje žene navlače deset pari reba da ih prošvercaju. Nema to veze s ovim sada. Zatvaraju li trgovine jer se sele u velike centre, ili im ne ide prodaja?
- Ma nije to bila ona kvaliteta, ionako. Skinili su cijene za 80 posto i opet zarade. Bija je jedan šta ga znan u Parizu, kupija je majicu Lacoste, odma mi je u facu udrila. Reka mi je iz prve da je sto dvajeset eura! Znači da je prava – uči nas Kanajet.
Turske 'falšete'
Pričamo dalje kako su pomorci uvijek znali prepoznati original. Njemu je turski pamuk najbolji. Plagijati su im, kaže, bili savršeni. Deset maraka Paul Shark! Vidimo da zna i previše o tekstilu, pa doznajemo da se 30 godina bavio odjećom.
- Ma kako ste na mene naletili! Ja san bija, je li, distributer. Ispeka san zanat s braton, vrtili smo robu na Peristilu, iz Trsta se nosila i prodavala. Dođe čovik, pita iman li Casucci 52, govorin "Iman, sad u portun provaj!" To je bilo ludilo. Obilježila je ono vrime ta roba - prisjeća se.
Legendaran je bio, kaže nam, slavni Fažol, dobri duh grada. Nije bilo poslovnih prostora, svatko je imao svoj komad zida, i ako bi drugome ušao u teritorij tuča je bila sredstvo rješavanja imovinsko-pravnih odnosa. Do 17 sati su se prodavale rebe, poslije karte za kino.
- Pokojni Fažol bi najjeftinije proda, zato i je bija faca, tako je i dobija nadimak jer bi ti da normalnu cijenu, i reka bi da mu daš za fažol. Zva me je Đija Mlađi... - priča nam Branko, eksport-import meštar za anale. Tek što smo upali u priču, izlazi iz trgovine njegova žena, pa shvati i sama o čemu razgovaramo.Žena je inače s Korčule, pa se tu prisjećamo slavnog jeansa s tog otoka, Korkira Indigo Jeans. Triko Blato ga je šio. Ali na Peristilu u ta vremena, kao i sada na Pjaci, nije vladalo bezakonje. Znalo se osnovno pravilo, da se ne kupuje roba od lopova i narkomana jerbo će se to sigurno trgovcu obiti o glavu. Ma da kleče, nema šanse!
I kao sada u shopping centrima, postojali su čuvari. Dvojica bi stajala na izlazima i pazili na inspektore.
Kažemo Branku, da su prodavači iz ovih zatvorenih butiga oko nas imali takvoga mota, 'ko zna što sve još po centru danas radilo. Ali nije isto kad radiš za sebe, i kad radiš za druge. Mahom se to zatvaraju velike brendirane franšize. A i opet, ne valja toliko za njima kukati, bili su tu godinama, ali nisu ušli u splitsku povijest. Jedno je sigurno, trgovaca i trgovina u Splitu uvijek će biti, samo je pitanje kakvih.
Priča o 'kuvanom đinsu'
Ispričao nam je Kanajet svoju čuvenu priču o poslu i snalaženju:
- I tako, bila je 1982. godina, i doleti čovik, neki naš, iz Zagore, govori "pajdo, imaš 52 muči-gazuči?" Nije ni gazuči, nego Casucci. I izvadin mu iz kese, pa "uđi ode u portun provaj". I okrenen leđa na ulaz, on provaje gaće i "vid nu kako stoju", ja se okrenija, govorin "Pajdo naš kako – saliveno...
- Ma koga ti zajebaješ! Sve bi ti kupija al' fali malo gaća! - na to će on meni, a ja gledan, kako ću prodat, odustat će... Govorin, sačekaj,i vidin čovika od nekih 130 kila. Govorin "barba, nemojte se ljuti', bili stali na ove dvi nogavice?". I naleti jedan momak jači, kažen mu – poteži! I ovaj stoji, a mi razvlačimo - jer to je kuvani đins. Donija san mu ih, i lukav je seljak, opet je tija provat, a ne znan, ako su se centimetar produžile. Iste gaće! I kaže on meni, "znaš šta pajdo svaka ti čast, još ću te nagradit..."