Dalmacija Split

GORI SVE!

Reporteri 'Slobodne' u lovu na piromana koji je usred Splita u godinu dana podmetnuo čak 64 požara: Ohrabrija se, počeja je palit sve bliže kućama, izgorit će  nam Duilovo!

GORI SVE!
'Normalno da će ovo neko palit, ne morate završit fakultete za povezat. A čuja san da će ode doć ogromna marina baš isprid Duilova, sve do Stobreča', ćakulaju jesenski prolaznici

Da čujemo što narod misli o piromanu gazili smo po blatnjavim lokvama Žnjana, a između spaljene zemlje, nagorjelih kondoma, uličnih mačaka i građevinskog otpada susreli živopisne likove.

Prvog sugovornika, a mahom su svi htjeli ostati anonimni, pronašli smo uz more na zadnjem kamenu. Preskočio ih je desetak da bi tu odmorio i sa strastvenom znatiželjom proučavao nekakav katalog. Pozdravili smo uljudno, pa pitamo, zna li išta o požarima. Gorjelo je na širem području Duilova od nove godine čak 64 puta.

– Normalno da će ovo neko palit, ne morate završit fakultete za povezat. A čuja san da će ode doć ogromna marina baš isprid Duilova, sve do Stobreča.

Probijali smo se dalje, kroz ostatke keramičkih pločica i automobilskih guma. Sunčaju se u prvom redu do mora. Tu smo naišli na zamišljenog mladića. Skupljao je školjke. Ili rakove. Nismo razaznali iz daljine, jer je i on stajao na kamenjima, ali vrećicu i špurtil pošteno je napunio.

Dok smo razgovarali, ni jednom nije digao pogled s procjepa, da plijen ne promakne. Pitamo ga kako komentira požare.
– Ne palin ja! Ništa ja nisan, ništa. Ja ne znan, ne palin ništa!

– Ma nismo ni mislili da jeste – uglas umirujemo.

Pitamo čovjeka je li zna zašto bi netko palio. Gleda i dalje između kamenja, i šuti. Produžili smo, pa čuli neko mrmljanje. Nešto "Hrvatska", nešto "država", pa se nasmijao sam sa sobom.

A onda smo naišli na zimski primjerak kupača. Mlađahni 65-godišnjak predstavio se kao Frane Vrci, a u valovima uživa sa zlatnim satom na ruci. Rekli smo mu da se može za mlađega prodati pa se razveselio.Ž

Nije ga ni to, nažalost, privoljelo da stane pred objektiv, ali pokazuje nam rukom na okolna zemljišta i teoretizira:

– Znan da je vamo tri-četiri, a tamo dva puta gorilo. To neko namjerno loži. Ne virujen da je ovo radi zemlje, jer šta će ovde uz more. Mislin da ne pali piroman. To je vjerojatno neka razlika među ljudima.

– Kako to mislite?

– Ljudi tu šetaju pa in smeta, ima i onih koji dolaze tražit nešto.

– Šta traže? Šta in smeta?

– A neko traži muško, neko žensko... Ćire. Ja se isto kupan ode. Sad san iz mora, oće li me iko gledat – to meni ne smeta, ja dođen radi svoga gušta. A ćiribimbaši dođu pa pale, da vide ove šta se, je li... Ode dođu, pa se... ono.

– Ima smisla... Nego, kakvo je more?

– E, znan da ima. Njima je to u interesu da ih bolje vide. A prilično je ladno. Nisan mislio da će bit. Eto ga, dečki moji!– pozdravi nas srdačno tom neobičnom poštapalicom, znamo, jer ponovio je još koji put dok smo odlazili.

A mi momci nastavili smo dalje, pa nas je prepala mačka iskočivši iz dogorjelih ostataka grma. Lovila je pticu. Umalo je uhvatila, čak smo i navijali. Nekako taj opustjeli Žnjan stvara čudne vibracije.

Gledamo gdje potok izvire, po njemu u zadnji tren ugašene konzerve, pa nas nadleti vrana s glasnim "ga-ga". Sreli smo dvije gospođe u šetnji, kažu da ništa ne znaju, ali da je to sve tužno i jadno. Potom smo, da moramo pogađati, naišli na 90-godišnjaka. Dobri dida, sjedi u tom neredu na kamenu i lovi ribu. Kako ste šjor, šta vi mislite o ovim požarima?

– Mislite da ja palin?! – opet čujemo isto. Pa je li problem u nama? Kažemo da nismo tako mislili.

– Ja san ovde od 1991. godine, svaki dan do nekidan san se kupa, ovde san se rodija, ovde ću i umrit, mislin gori prema Klisu san se rodija, ali ka da je to bilo ovde – pojasni on nama važno, onako, nadvikujući se, kao da smo mi nagluhi. Kažemo, dobro to, ali barba, šta je s požarima?

– Ja kad bi vidio da neko pali! – počne on ozbiljno prijeteći s kažiprstom u zraku, pa dodaje:

– Kad bi ga samo vidija, ja bi mu doša, vako bi sta i vako bi ja njemu, skočija, doša do njega i reka – "ne".

– Znate li zašto bi netko palio?

– Ima tu svašta, mačketina, pasa, baci se tu i krepano. Boje da izgori onda, šta će ovo, nema štete tu. Ovo se mora čistit! A ko je palija do sad, palit će i sad.

– A kako se zovete?

– Ne daji ime i prezime nikome! Mogu van reć, ja san Ante Pavelić, za dom spreman uvik bio, ka i moj ćaća! – i pozdravi nas s rukom visoko u zraku.

Nastavljamo dalje, prema hotelu "Zagreb", gdje je prošli tjedan dobrano gorjelo, tamo prema domu za starije "Afrodita". Naišli smo tu na još jednog Antu, ali Bradarića Šljuju, MOST-ova gradskog vijećnika, dok je šetao psa. Majka ga je nedavno usred predavanja zvala da dođe i pomogne gasiti, a studira, inače, forenziku.

– Došlo je doslovno do zida doma, a unutra 50 starijih ljudi, ima i nepokretnih. Jadni su se skupili uz vrata, mi, desetak susjeda, držali smo vatrogasce da ne padnu niz pokose. To su stvarno heroji, nemaju straha, piče dole, govorimo jednome, "tamo ti je provalija, nemoj", a on kaže "ja moran gasit!". Da je puva vitar 'ko bi dom spasio! – prepričava nam vijećnik.

Oko hotela još je zgarište, spaljene krošnje, nježno smrdi paljevina, tu je strmina, prijete suhi borovi da će pasti dolje na morsku stazicu koja vodi u smjeru Stobreča. Bradarić Šljujo priča nam, dok šetamo po ognjištu, da su susjedi u strahu.
– Ohrabrio se, počeo je palit bliže kućama. I kad je gorjelo kod "Zagreba" gasili su susidi. Neko ciljano non-stop pali. A nema mi smisla izjava policije da požari nisu povezani. Jednon san naiša na mali plamenčić, taman ga je upalio, da san doša minut prije uvatio bi ga... – stišće šake MOST-ovac.

Ima teoriju da piroman uvijek stiže s mora.

– Nekidan je isto od dolje, s mora zapalio. Tuda biži put Stobreča. Da se pali neko zemljište pa bi reka oće investitor, ali ovo... – zgroženo vijećnik odmahuje glavom pa produžuje niz cestu, put mora gdje su naši prijašnji sugovornici.
Gori zemlja, gori kamen – sunce ugljen, nebo plamen...


'Paljevine imaju političku poruku'

Sani Mardešić iz stranke Pametno, predsjednik je Gradskog kotara Žnjan. Kaže da su poslali upit policiji da vide što poduzimaju, pa čekaju odgovor.

– S prozora stalno gledam te požare. O piromanu ne znam ništa osim nekih internih priča.

– A kakve su to priče?

– Pa priča se po kafićima da svi znaju tko to pali – zaključuje Mardešić i analizira od kuda su požari krenuli.

– Nema di nije gorjelo na Žnjanu, prvo je počelo između Pazdigrada i mora. Pari mi se ka iživljavanje, neko se sprda s gradom, ka da se neka malo veća dica igraju. Dio koji je paljen najviše puta je građevinski, a zemlja kod hotela je okviru gradskog projekta i veći dio je oduzet 80-ih godina, sad je prodan nekoj firmi, pa nema logike da se to pali – kaže kvartovski čelnik koji smatra da su to požari s političkom porukom.

– Piroman želi pokazati da je sramota kako u gradu postoji toliko neuređenih površina. Paljeno je i kod škole "Mertojak" i na sjevernom dijelu Žnjana. Paljen je i nasip di se narkomani skupljaju...

 

Naslovnica Split