Mogu s punom ravnodušnošću kazati kako sam doista stari ultraš, barem što se splitskog partyja tiče.
Čovjek kao ja na prvi, drugi i treći pogled nema što raditi na Poljudu za vrijeme masovnog elektroničkog partyja; ne zanima ga ovakva muzika, neugodno mu je u moru omladinaca kojima bi mogao biti ćaća, nema prigodnu odjeću (majica na špaline i plastične hlačice), nema ultraški izgled (nauljeni mišići, frizura koja prkosi zakonima gravitacije), ne guca aditive koji potiču višesatni rad nogu i ruku, ima osjetno manje sredstava u žepu nego ova skakutava djeca.
Pa ipak, takav bi čovjek pukao da se onu prvu godinu nije pojavio na Poljudu. Pa opet drugu, a onda i treću, kako bi vidio napredak. I vjerojatno nikad više. Svakog gosta tri godine dosta, ako ga se pita.
Naravno,...