Dalmacija Split

pod vedrin nebon...

OSTAO BEZ OBITELJI I KROVA 'Vraćam tuđi kredit – zato sam beskućnik dvije i pol godine'

pod vedrin nebon...

‘Bija san naivan.  Dvojici prijatelja san posudija 44 iljade kuna i nisu mi vratili. Nekoliko godina posli san za trećega prijatelja diga 60.000 kuna kredita, a ni on dug ne vraća’, kazuje nam Duje. Uslijedili su problemi, s obitelji se razišao, s

Beskucnik u razgovoru s Jelaskom novinarkom
Ante Čizmić / CROPIX
Teška je predrasuda kako u prihvatilištima za beskućnike žive neobrazovani luzeri, neradnici i ljudi koji su zapravo vlastitim izborom došli u takvu tešku situaciju. To naprosto nije točno, govore u udruzi “MoSt”, koja je u posljednjih desetak godina na dvjema adresama pružila krov nad glavom stotinama ljudi koji su se našli na ulici.

Jedan od njih, šezdesetogodišnji Splićanin kojemu ćemo zatajiti identitet, možda je ipak najdrastičniji primjer čovjeka koji je još do prije koju godinu imao stan, obitelj, pristojnu mirovinu, a onda se teško razbolio i, spletom nesretnih okolnosti i vlastite naivnosti i pogrešaka, izgubio sve što je imao. Za potrebe ove priče zvat ćemo ga Duje.

 - Kroz Prihvat je prošla gomila ljudi, ali Duje je ipak posebna priča. Kod nas je već dvije i pol godine i, usprkos teškoj bolesti i svemu što mu se dogodilo, nikada se ni na što nije požalio i sa svim ostalim korisnicima ima odličan odnos.

Ono što me osobno ljuti jest činjenica da mi se čini da ga je u beskućništvo “povuklo” to što je dobronamjeran čovjek, koji bez pogovora prihvaća sve što mu se događa,  govori Fabjan Jelaska, voditelj Prihvatilišta za beskućnike, uz opasku kako u današnjoj Hrvatskoj, nažalost, vrijedi pravilo “što si negativniji, više dobiješ”.

A Duje, kaže Fabjan, nije takav i za to ga šiba sa svih strana. Razgovarajući s tim čovjekom na šentadi ispred Prihvata na Zlodrinoj poljani, stekli smo dojam da razgovaramo s rijetko, paradoksalno zvuči, ali zadovoljnim čovjekom.

Skupo me koštalo

 - Vjera u meni bliske ljude, nekadašnje prijatelje koji mi se više i ne javljaju, skupo me koštala. Priznajem da sam dosta i sam kriv za svoju situaciju, ali i sretan što su mi nepoznati ljudi i udruga “MoSt” pomogli kad mi je bilo najteže.

Međutim, ja svima sve opraštam, samo mi je želja da ozdravim i da se konačno riješim plaćanja tuđeg kredita. Neka njima Bog da zdravlje i sriću, a neka se sjeti i mene, kazuje Duje.

Ovaj čovjek je rođen ranih pedesetih godina prošlog stoljeća, odrastao je u Varošu, završio srednju strukovnu školu, zaposlio se u jednoj velikoj splitskoj tvrtki, oženio, dobio djecu i živio najnormalnijim građanskim životom sve do Domovinskog rata.

 - Imao sam dobar posao, dobru plaću i nikada nisam bio na bolovanju. Međutim, početkom rata priključio sam se jednoj inženjerijskoj postrojbi i u ratu proveo punih pet godina. Bio sam na svim ratištima, a razvojačen sam 1996. godine. Nakon toga sam obolio i više nisam bio sposoban za rad.

Bio sam na skrbi MORH-a do 2000. godine, a potom sam kao invalid (30 posto) otišao u mirovinu, kaže Duje.

Otprilike u to doba, zbog niza okolnosti o kojima ne želi javno govoriti, razilazi se s obitelji i odlazi u podstanarstvo. S ušteđevinom i mirovinom od 2700 kuna mogao je relativno pristojno živjeti.

 - A onda sam jednom prijatelju 2002. godine posudio 20.000 kuna, pa godinu dana kasnije drugome 24.000 kune, da bi za trećeg prijatelja 2005. godine podigao kredit u iznosu od 60.000 kuna.

Sva trojica su mi ostala dužni, a ovaj zadnji mi je vratio samo deset tisuća kuna, nakon čega je isključio mobitel, naučio djecu da lažu i odselio se na nepoznatu adresu. A meni svaki mjesec na naplatu dolazi 1700 kuna rate kredita i tako će to biti još tri godine, govori Duje, te dodaje kako je njegovim dužnicima poznato u kakvoj se situaciji on sada našao, ali nisu pokazali da ih se sve to uopće tiče.

 - Bio sam naivan, pošten, vjerovao sam svakome na riječ, a nemam nikakvih dokaza da sam im davao te pozajmice, tako da ih danas ne mogu ni tužiti. Moja riječ protiv njihove i nikome ništa. Zato savjetujem ljudima da budu pažljiviji kad posuđuju novac, pomirljivo će naš sugovornik, koji je, kaže, zbog takvih “prijatelja” prije dvije i pol godine, u nemogućnosti da sebi plaća podstanarstvo, pokucao na vrata udruge “MoSt”.

 - Oni su me spasili. Osim njih, veliku zahvalu dugujem i fra Jozi Čirku iz Svetog Dominika koji mi puno pomaže, mesaru Anti Antičeviću, jer mi uvijek pokloni komad mesa, gospođi Leni s Pazara koja mi da verdure, pa onda Gradu Splitu koji financira ovo Prihvatilište...

Svi oni su mi vratili vjeru u ljude, kazuje ovaj neobični beskućnik, koji se nada da će se s prestankom plaćanja toga nesretnog kredita opet moći brinuti sam za sebe. Još da ga, kaže, zdravlje posluži, di bi mu bio kraj.

diana barbarić

Časna Rebeka: Svi smo ranjivi

Istraživanje časne sestre Rebeke Anić iz Instituta za društvena istraživanja “Ivo Pilar”, provedeno među korisnicima hrvatskih prihvatilišta za beskućnike, pokazalo je da beskućnikom može postati bilo tko.

 - Svi smo ranjivi. Čak 95 posto beskućnika je radilo prije nego je završilo na ulici, a da su prethodno imali više od deset godina radnoga staža, kazala je č.s. Rebeka, te dodala kako se većina beskućnika i najsiromašnijih građana, kojima to zdravstveno stanje dopušta, snalazi zarađujući koju kunu u sivoj ekonomiju. Muškarci uglavnom skupljaju boce i rade na građevini, a žene rade kao njegovateljice i razne pomoćne poslove.


Fabjan: Ljude moramo odbijati

Prihvatilište za beskućnike je prepuno i ne možemo nikoga više primiti, a zima dolazi. I to više nije iznimka, ta situacija traje već mjesecima. Smjestili smo 16 ljudi, više ne može stati nitko, a od ljeta smo ih barem 15 morali odbiti. Definitivno nam treba veći prostor, govori nam Fabjan Jelaska, voditelj splitskog Prihvata.

 

Borba s karcinomom i otpuštanje iz bolnice u Zagrebu

Beskućnik iz naše priče, kojega smo nazvali Duje i koji vraća tuđe dugove, a završio je i u prihvatilištu za ljude bez krova nad glavom, posljednjih godina borio se s karcinomom, a 2003. godine operirao je i kralježnicu.

− Boli me i sada kičma, ne mogu hodati, imam vrtoglavice, prsti mi se koče. Bio sam ljetos na pregledu u jednoj zagrebačkoj bolnici jer sam želio da me ponovno operira isti kirurg koji me je i ranije operirao. Međutim, on je otišao u mirovinu pa me je drugi doktor naručio za operaciju početkom ovoga mjeseca. Udruga “MoSt” platila mi je taj put, a fra Jozo Čirko dao mi je 300 kuna za putne troškove − kaže nam naš sugovornik Duje.

Međutim, priča se nije razvijala kako bi čovjek pretpostavljao.

− Nakon prijema su me bez obrazloženja i operacije otpustili iz bolnice. Ne bi htio griješiti dušu, ali mislim da je netko kupio moje mjesto kako bi preko reda upao. Moja izabrana liječnica u Splitu nije mogla vjerovati da su me samo tako špedili doma. A sad sam se naručio u splitsku bolnicu i tamo bi trebao biti operiran koncem prosinca − kaže Duje, a Fabjan Jelaska, voditelj Prihvatilišta za beskućnike, potvrđuje da su korisnici njihovih usluga često izloženi nehumanom odnosu pojedinih zdravstvenih djelatnika, što liječnicima ili drugom medicinskom osoblju ne služi na čast.

D. Barbarić

Naslovnica Split
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last