Dalmacija Split županija

reportaža s peruće

Posjetili smo jezero oko kojega nema mira i doznali zašto je lokalno stanovništvo protiv energetskog megaprojekta: 'Prije 60 godina strahovali smo od komunista, a sad nas koji smo ostali treba potrovati?!'

reportaža s peruće

Nikad nismo vidjeli tako goropadnu Martinu Dalić. Potpredsjednica Vlade derala se na Mira Bulja: "Kako vas nije sram, moja je djedovina ispod jezera! Može vas biti sram što stopirate razvoj toga kraja!"; a show koji je, inače mirna, krotka Dalić priredila u Saboru, završio je riječima da su "komunističke vlasti iseljavale hrvatski narod".

Uglavnom, mostovac Bulj uspio je u naumu da pod parolom "Ne daj se, Cetino" isprovocira ministricu zbog navodnog sukoba interesa jer, tvrdi, iza gradnje termoelektrane koja bi ugrozila izvore pitke vode stoji njezin suprug – a ona je politikantski vratila priču u kasne pedesete prošlog stoljeća. Tada je Partija, u ime akumulacijskog jezera, naredila potapanje sela Koljane i njiva koje će se silnoj vodi iz koje će se izroditi struja – naći na putu.

Mi smo zato potegli na put u Koljane – cestom preko Sinja do Vrlike, pa desno za Ježević i dalje makadamom do manastira Dragović, koji je 1958. nestao pod jezerom. Od kamena koji je prenesen na par stotina metara višu kvotu napravljena je nova crkva i dio samostana, pravog dragulja kulturne baštine

Djevičanska priroda

– Moje je lično mišljenje da je to namjerno urađeno da bi se raselio srpski narod – kaže nam jedan od dvojice igumana koji je zamolio da mu ne spominjemo ime i da ga ne fotografiramo, plašeći se da će im naši kolege nakon njegove izjave narušiti mir što ga uživaju u idili manastira koji okružuje krajolik bogomdan za hollywoodske blockbustere.

Nestvarno plavo jezero i pitomi, zeleni okoliš odaju dojam da osim samostana u toj djevičanskoj prirodi nikada ničega nije bilo. No, ispod jezera kriju se tragovi "podavljenih" Koljana, uz Otišić nekoć najvećeg sela u tom kraju.



– Zbog brane je dvije i pol hiljade Srba otišlo odavde, a moje je mišljenje da se u smislu povećanja kapaciteta za proizvodnju električne energije nije dobilo toliko da bi to bio razlog da se potopi najljepše polje Cetinske krajine. Kad vodostaj padne, a on varira i do trideset metara – tu izroni cijelo jedno mjesto: vidite točno njegove konture, organizaciju života. Tu ima pod vodom i velikih kuća na kat, pa cijeli jedan most preko Cetine koji je spajao velike Koljane dok ti ljudi nisu prisilno raseljeni po Slavoniji i Vojvodini. Tek nakon toga čina, protiv kojeg nitko nije smio dići glas u strahu od vodećih komunista iz ovoga kraja, a koji su bile srpske nacionalnosti, Vrlika postaje centar – veli iguman, rodom iz Raškovića kod Knina.

Po njemu se, dakle, zbog gradnje brane najviše stradali Srbi, po Martini Dalić – Hrvati. Tko je u pravu?

– Otišli su, naravno, i rimokatolici, ali, velim, u postotku je najviše bilo Srba. I ponavljam, moje je mišljenje da je to napravljeno namjerno – podvlači iguman, kao i to da su partijci iz ovoga kraja koji su donijeli odluku o potapanju Koljana, kao i brojnih oranica – bili Srbi, što znači da ih u tome nije vodio nacionalizam.

Da budemo posve precizni – potopljene su Koljane Donje, od kojih je danas ostalo tek par kuća s južne strane jezera, a Koljane Gornje su preživjele jer su se stanovnici povukli u brda, na više kvote, gdje se dio njih nastavio baviti stočarstvom.

Vukovića stanje

U susjedstvu manastira živi Vlade Perković. Prvi se vratio u Koljane iz progonstva u Sinju, gdje je bio do "Oluje".

– Jezero je razdvojilo selo. Vidiš, tamo doli ti je kuća one poznate glumice Stane Katić. Ona je sad to sve super napravila. Njeni susjedi žive gori po Vojvodini pokazuje Vlade, i potvrđuje da je njegovo selo prije izgradnje brane bilo veliko i bogato.

– Tu su ti bile oštarije, pa pogoni za farbanje robe, a sve uz kameni Vukovića most, di je bilo najuže za prić priko Cetine. Ovo ti je bijo glavni prometni pravac za Split – naglasit će važnost svoga kraja prije nego što je nekome na um palo graditi HE "Peruća".



– To je bio most šta ga je Austrija radila. Ka i onaj doli na Panju, kameni; i doli na Zadvarju isto – veli mu prijatelj Ivan Markulin iz Rumina.

– Vukovića most su naši ljudi odavde pravili. Moji Perkovići nazad sto i dvadeset godina – potvrđuje Vlade, Hrvat što živi u selu s malobrojnim susjedima Srbima koji su tu ostali nakon oslobođenja.

– Srićom, ovdje žrtava nakon "Oluje" nije bilo. Ali da je narod otiša – otiša je. Je, neki su kuće i obnovili. Tu su ti, rećimo, blizu: Bodrožići, Marčetići, Miljkovići i Vučenovići, al to dolaze samo vikendaši – tumači nam Vlade.

– Moj je otac od Vukovića, Hrvata, kupijo šezdesete godine Vukovića stanje. Oni su ošli jer im je glavnica imanja ostala pod jezerom. I moji Perkovići su se raselili, ali, zbilja, većinom su Srbi odselili – potvrđuje Perković ono što nam je iguman prije rekao, no i on i Markulin vele da je narod, bez obzira na to koje nacionalnosti i vjere bio – raseljen isključivo zato što se bilo čvrsto naumilo podići branu.

– Na vukovarskom groblju je danas devedeset posto prezimena iz ovoga kraja. Imaš Bilandžića, Majića – Markulin će.

– I sa Satrića, i iz Vrlike, Ježevića, Matkovina, Plazonića... – dodaje Perković.

– Iselilo Švabe od gori i podilili ovin našin Dalmatincin zemlju, tako je to bilo. Pa kad su oni s ovog kamena osjetili šta to znači duboko oranje, nijedan nije šezdeset doživijo – smiju se Ivan i Vlade, stari prijatelji iz garde.

Centrala za lisice

– Tuci, rode, protiv te centrale. Svi smo do jednoga protiv nje! Znaš šta ti je: puno plina ne sagorijeva, iđe u zrak. Vidiš sad Biokovo, jel da da je lipo? – gledamo daleko "prida se" horizont koji je bura raščarala, pa njime dominiraju nebo plavo i vrhovi planina.

– E, sad, da nije onog oblaka, vidio bi se i repetitor na Svetom Juri. Mislin da ima priko sto kilometara do doli, a opet vidiš sve, a je li tako? A kad bi se to napravilo, jedna bi bila na plin, druga na mazut, i to su ti dva fumara po deset metara, pa se ti misli kakva bi onda ovde arija bila! Tu bi se spaljivalo škovace iz Lećevice, i ono što se spaljiva u "Dalmacijacementu" – dobro je upoznat Markulin s planovima Vlade koji bi mogli potaknuti novo iseljavanje i ovo čeljadi što je ostalo.

– Kad smo ih pitali zašto se to ne radi gori u Zagrebu, jer tamo ima instalirano njih par od po pedeset megavata, odgovoreno nam je, zamisli, da je gori više svita!? A ovdi bi bila jedna od 550 megavata, a to ti je ka jedanaest tih zagrebačkih na jednom mistu! Znači, nas je manje, i zato nas triba potrovat!? – strašno je ljut Markulin.

Veli mi da mogu preokrenuti cijeli cetinski kraj, ali da nijednoga pobornika izgradnje termoelektrane neću naći. Zato je peticiju protiv njezina podizanja potpisalo čak 17 tisuća ljudi.

– Sedamsto megavata od Peruće nizbrdo mi imamo. Šta će nam više? – pita Vlade odgovorne.



– Da nisu upropastili "Zakučac", bilo bi i više, a od industrije ostala samo javna rasvjeta! Ha, ha... To im je najveći potrošač. Napravi trotuar i navrni rasvjetu da svitli lisicon – zajebava se Ivan Markulin.

– Mi smo svi protiv toga! Jedino kogod ko ima neki interes, al se ni on ne misli izjasnit. To bi, kažen ti, bila katastrofa za ovi zrak. Ja iman petero dice i da ja zbog toga vraga triban selit; ma ne dolazi u obzir – izgovara Ivan ono što puk ovog kraja – i Hrvati i Srbi – nije smio javno reći prije skoro punih šezdeset godina, kad se po direktivi moćnu rijeku pretočilo u jezero oko kojega ni dandanas nema mira.

'Ljudi se nisu bunili jer ih je bilo strah'

U izvrsnoj knjizi "Srbi u Cetinskoj krajini", autora Božidara Simića i Filipa Škiljana, koja je netom izašla iz tiska, stanovnik Koljana Nikola Katić, svjedok vremena, govori o iseljavanju ljudi u vrijeme gradnje HE "Peruća" i potvrđuje da ono nije bilo dobrovoljno.

"Neki su se stanovnici povukli u brda iznad nekadašnjeg sela, neki su se ponovo vratili nakon nekoliko mjeseci ili godina ne mogavši se priviknuti na novu sredinu, a pojedinci su se često vraćali u svoj stari kraj i s obale gledali obrise kuća nekadašnjeg sela na dnu jezera. Naročito je često bilo obilaženje kuća za vrijeme niskog vodostaja, odnosno kad bi bila ispuštena voda iz jezera radi kontroliranja brane ili uređaja. Odlazeći iz Garjaka jedan je dio ljudi sa sobom ponio narodne nošnje, ali ne zato da bi ih nosio, nego da ih čuva u škrinjama", kao jedino autentično sjećanje na nekadašnji život u Garjaku ispričao je autorima knjige Nikola Katić iz Koljana koji se i sam s obitelji preselio u Vojvodinu nakon izgradnje hidroelektrane: "U tom trenutku (1958., op.a.) u Koljanima je živjelo preko tisuću stanovnika stanovnika.

Većina obitelji iz Koljana uzela je novac koji je država ponudila i odselila se na područje Vojvodine započinjući tim novcem tamo novi život. Jedan manji dio članova iz brojnijih obitelji ostao je u Bračevu docu i Koljanima, na ono malo zemlje koja je ostala izvan Perućkog jezera. Ljudi su s tugom i gorčinom prihvaćali činjenicu da se moraju odseliti sa svojih ognjišta, ali nisu se bunili jer u to je vrijeme strah od države bio tako velik da se nitko nije osudio suprotstaviti. Pored toga, i politika je odigrala svoju ulogu, 'jer je to bilo od višeg interesa', kako su govorili političari.

Prije iseljavanja iz Koljana ljudi su rasprodali stoku, a ono malo pokućstva što su imali – dali su onima koji su ostali u starom zavičaju. Nekoliko obitelji kolonizirano je u Vojvodinu i ranije. Tri obitelji vratile su se iz Stanišića jer se nisu uspjele adaptirati i naviknuti na novu sredinu. Kada su ljudi polazili u kolonizaciju, sjećam se da bi pripremali oproštajni ručak za rodbinu i komšije koji ostaju, pekli bi se janjci, a bilo je i suza, jer znali su da se rastaju od svega što su dotad imali i voljeli."

Naslovnica Split županija