Dalmacija Split županija

IMA LI TU MJESTA ZA MENE?

Reporteri Slobodne na tajnom zadatku svjedočili teroru i bezobrazluku koncesionara plaža: Od Splita do Omiša nisu nam se dali okupati!

IMA LI TU MJESTA ZA MENE?

- Sorry, but this beach is only for our guests, you can not put this thing where you want - blagim tonom, gotovo sažalijevajućim, obratio nam se zaštitar na jednoj poznatoj plaži
- Možemo mi i na hrvatskom razgovarati - uzvratili smo zaštitarima, jer sad su već bila dvojica, što je pošteno jer i nas je bilo dvoje...

Za početak jedan grozan vic. Zašto kupači na Jadranu ove sezone masovno nose divovske flamingose na napuhavanje? Zato da ih Horvatinčić vidi.

Ostatak teksta, vjerujte nam, bit će jednako grozan. Grozota je to, istina, kojoj smo i ranijih godina svjedočili, ali ovoljetna količina groze nemjerljiva je s ičim, s naznakom da će biti još groznije, jer kad je već u ovoj kaubojskoj zemlji u praksi dopušteno sve što je u teoriji zabranjeno, onda je grijeh taj teorem do maksimuma ne iskoristiti.

- Sorry, but this beach is only for our guests, you can not put this thing where you want - blagim tonom, gotovo sažalijevajućim, obratio nam se zaštitar na jednoj poznatoj srednjodalmatinskoj plaži.

Možemo mi i na hrvatski...

Vaši reporteri naumili su se, naime, okupati. I osunčati. Gdje god ih bude volja. Ponijeli su ručnike i ležaljku - "this thing", sklopivu, zelenu, malo ruzinavu - i krenuli od plaže do plaže, od Omiša do Splita. I znate što? Nismo se okupali, nigdje, a na plus 40 Celzijevih stupnjeva to je toliko grozno da biste rado nekoga u zatvor smjestili. Ili mu barem oduzeli koncesiju za plažu.

- Možemo mi i na hrvatskom razgovarati - uzvratili smo zaštitarima, jer sad su već bila dvojica, što je pošteno jer i nas je bilo dvoje.
Razgovarali smo tiho, da nas gosti ne čuju. Da im ne pokvarimo mir, jutarnju idilu uz bonacu, žalo i flamingose, da ne pomisle, sačuvajbože, da se svađamo, da nam, recimo, zaštitari brane kupanje i sunčanje na plaži koja je naša jednako kao što je i njihova.

- Žao nam je, ali stvarno ovdje ne smijete s vašim stvarima boraviti, ovdje su naše ležaljke i samo se one smiju koristiti. Morat ćete se, nažalost, prebaciti na drugo mjesto - ljubazno će prvi zaštitar.

- Ali, mi se želimo kupati baš ovdje, a vi, molim lijepo, vaše ležaljke uklonite, odnosno posložite ih sukladno pravilima koncesije. Ovako ste praktično zauzeli cijelu plažu i ponašate se kao da je vaša, privatna, a bolje od nas znadete da nije - jednako ljubazno pariramo, iako dio gostiju očito shvaća da se nešto neubičajeno događa, ne čuju puno, razumiju još manje, ali naša mala ruzinava ležaljka definitivno je znak da se nešto loše sprema, pa su se uzmeškoljili na svojim prostranim i skupo plaćenim ležajevima.

Shvaća to i drugi zaštitar, pa hvata kolegu za nadlakticu.
- Pusti ih, neka stave ležaljku gdje hoće, menadžer će to riješiti - mudro će.

Osjećajući se kao govno među kremastim kolačima i mi se jednako mudro povlačimo. Bilo bi stvarno grozno da nas optuže za podmetanje mina pod najuspješniju turističku sezonu u hrvatskoj tisućljetnoj povijesti.

- Entschuldigung - mrmljamo ispriku, grabimo našu ležaljčicu i vraćamo spokoj plaži koju smo umalo svojom nepoželjnošću kontaminirali.

- Ovako su i moga sina nekidan potjerali - dobacuje u prolazu gospođa u crnini.
Ne obraća se nama, nema ona pojma tko smo, nego sebi. Uhvatila je već neke godine, svašta je proživjela, vidi se to i bez pitanja, ali da će joj ovako grozno na njezinoj - da čija je nego njezina - plaži biti, nije mogla ni zamisliti. Proklet je dinar koji na ovaj način zarađen bude.

U to, evo i njega. Menadžer. Zapravo, da budemo precizni, asistent menadžera, s velikim, do jučer, izgledima da još do kraja ove sezone zaradi toliko željeni "čvarak". Zapuhao se, uhvatio nas je trenutak prije nego što ćemo sjesti u automobil. Nas troje i ležaljka.

- Oprostite, ali tko ste vi, što to izvodite, nekakav performans ili što? - počeo je s pitanjima.

Razgovor je bio predug da ga sada prepričavamo, ali mladi gospodin asistent menadžera, kojemu je oko stalno bježalo na naše malo rasklopivo zeleno ruzinavo nešto, pokušao nas je uvjeriti kako su svi kupači dobrodošli na plažu koju njegov gazda ima pod koncesijom, kako su zaštitari pogriješili što su nam se uopće obratili i kako se gosti koji ne žele koristiti njihove ležaljke i suncobrane mogu smjestiti na zapadnom dijelu plaže.

- Mislite na onaj geto od desetak kvadrata?!

- Nemojte tako, pa tamo ima barem dvadeset metara. Uostalom, nakon četiri sata poslijepodne mi svim gostima dopuštamo da koriste naše ležaljke, a vi ste došli baš u nezgodno vrijeme, kad se naši gosti spuštaju na plažu.

Svi su isti

- Znači, kad se vaši gosti izguštaju, kad se okupaju i osunčaju, na red mogu doći i ostali? Baš velikodušno, a sad oprostite, žurimo na drugu plažu.

 

Primijetili ste da imena i mjesta ne spominjemo. Namjerno. Ne želimo pod a) da itko od slučajno odabranih koncesionara pomisli da smo se njega s nekim posebno zlim ciljem dohvatili i pod b) želimo i da zadnji čitatelj shvati kako su svi koncesionari plaža u Hrvatskoj isti, odnosno kako nitko od njih ne poštuje zakon. Ako postoje iznimke, slobodno nam javite, sa zadovoljstvom ćemo ih izreklamirati.

A taj zakon, među ostalim, kaže da ležaljke i suncobrani ne smiju biti razastrti plažom prije dolaska gostiju, "čuvanje mjesta" je zabranjeno, rezervacija je zabranjena, zauzimanje hladovine je zabranjeno, a dostupnost plaže svim kupačima mora biti podjednaka. Bez obzira kako groznu ležaljku imali.

- Lijepo ste vi, novinari moji, to zamislili. I znate što, u pravu ste, zakon je baš takav, a ja vam kažem da ne valja ništa i da ga treba mijenjati jer kako ću ja vratiti svojih 200.000 kuna koliko dajem za koncesiju ako bi svi sa svojim ležaljkama dolazili na plažu - govori nam jedan od koncesionara.

Na "njegovoj" plaži, velikoj, pješčanoj, neprocjenjivo vrijednoj, ležaljke i suncobrani od ranog jutra čekaju goste. Hladovina koju čine tamarisi zauzeta je, prvi redovi do mora također su zauzeti, a gazda, osebujan lik, uzaludno se trudi uvjeriti vaše reportere kako su sve to unaprijed plaćena mjesta.

- Nemojte da vas tko čuje - smijemo se, dajemo mu do znanja da naša ležaljka možda i jest stara i ruzinava, ali da mi nismo.
- Vi se uvijek uhvatite poštenoga svijeta, nas koji čuvamo plaže, uređujemo ih, čistimo, održavamo, oplemenjujemo, a ove okolo što svašta rade nitko ne spominje - uzvraća gazda.

Istinu pišite, istinu!

- Držite se zakona, pa vam nitko riječ neće reći. Vi se ponašate kao da je ovo vaša privatna plaža, radite na njoj što vas je volja i još tražite da vam mještani i lokalna zajednica budu zahvalni, da vam spomenik sagrade. Nama je to, da oprostite, grozno - zaključujemo, a gazda nas u čudu gleda.

Ne shvaća gdje griješi. Zašto smo tako grozni, prema njemu, tako dobrostivome, pa on bi sve plaže dao u koncesiju jer to je, njegova je logika, jedino ispravno.

- Istinu pišite, istinu! - viče za nama, a jedan od njegovih pobočnika dobacuje da pažnju obratimo na mini šatore koje gosti, veli, bez ikakve zabrane donose na plažu.

- Vidjet ćeš - okreće se gazdi - šatore neće ni spomenuti.

Na sljedećoj plaži odlučili smo promijeniti taktiku. Naravno da je i ova većim dijelom prekrivena praznim ležaljkama, čak i fiksne suncobrane ima, pa smo se pod jedan od većih i mi zavalili. Skrili smo našu sirotu ruzinavku i opružili se na dva kraljevska ležaja.

Uživancija. Čista. Do sutra se ne bismo micali da nas nakon pet minuta nije posjetio čuvar. Prepao se da se ne naviknemo.
- Oprostite, ali ta se mjesta plaćaju - tiho će. (Šta je ovo, postoji li neka škola za čuvare plaža u ljetnom periodu, svi kao da su u isti razred išli!?)

- Koliko? - ajde baš da vidimo.

- Sedamdeset kuna.

- ?!? Jeste li vi normalni?! Sedamdeset kuna za mjesto na plaži koje ste ionako protuzakonito zauzeli.

 

- Nisam ja kriv, ja samo naplaćujem.

Zamalo otkaz

- Može li za dvadeset, vama u džep, kao da će itko znati?

- Nemojte, nekidan smo ja i kolega dobili opomenu pred otkaz jer smo nekim našim ljudima pokušali izaći u susret.

- A ništa, onda ćemo pomaknuti vašu ležaljku i staviti ovdje svoj ručnik.

- Uh, ne možete ni to, ali zato možete ručnik staviti ovdje gore.

- Na sunce? Ni govora, mi hoćemo u hlad.

- Ako ćete platiti, onda može.

Eto, neka ta grozna rečenica bude i kraj ove priče, priče koja je počela kao loš vic.

Naslovnica Split županija