Dodjela koncesije za jednu od najljepših hrvatskih plaža, zlatni rat na Braču. već danima je tema koja zaokuplja javnost, a danas se povodom ove afere priopćenjem oglasio i kandidat za splitsko-dalmatinskog župana Miro Bulj.
Priopćenje u nastavku prenosimo u cijelosti:
Odluka Skupštine Splitsko-dalmatinske županije o davanju u koncesiju plaže Zlatni rat u Bolu na Braču jedna je u nizu mnogih štetnih odluka te institucije i pogrešnog upravljanja najvažnijim resursom obalnih mjesta pomorskim dobrom koje uživa status općeg dobra od posebnog interesa za RH.
Već duže vrijeme SDŽ daje naše obalne resurse za sitan novac raznim privatnim poduzetnicima ne uvažavajući zahtjeve gradova i općina da se njima kao najneposrednijoj razini vlasti prepusti upravljanje ovim područjem. Jedinice lokalne samouprave imaju obvezu održavanja pomorskog dobra na cijelom svom području što podrazumijeva skupljanje i odvoz otpada, održavanje zelenih površina, popravke i potrošnju vode na tuševima, sanaciju šetnica i sl. iz čega prozilazi da je najnormalnije da oni upravljaju i „visokoprofitabilnim" plažama radi pokrivanja navedenih troškova.
S jedne strane županija se stalno poziva na potrebu decentralizacije funkcija i sredstava od strane države ali ne primjenjuju to prema jedinicama lokalne samouprave. Koncept zajedničkog upravljanja pomorskim dobrom u županiji su shvatili na osebujan način pa daju koncesije za „razvojne projekte" iznajmljivanja ležaljki i suncobrana čime dovode do preklapanja nadležnosti sa gradovima i općinama koje iste takve sadržaje odobravaju koncesijskim odobrenjima te se postavlja pitanje kada će takve sadržaje odobravati županija a kada gradovi/općine. Inače takvo postupanje de facto dovodi do „privatizacije" plaža jer koncesionar postavljanjem takvih sadržaja na plažama malog kapaciteta onemogućava pristup drugim kupačima, a gradskim komunalnim redarima tvrdi da je on pod upravom županije kao Pajdo kada je bježeći pred Policijom skočio u more i rekao sad mi ne možete ništa jer sam pod upravom lučke kapetanije. Koncesije bi se trebale izdavati samo za gradnju objekata za koje je potrebno ishoditi građevinsku dozvolu te za potrebe poboljšanja kvalitete ponude hotela i većih kampova a sve ostalo pokrivati koncesijskim odobrenjima gradova i općina za pojedine mikrolokacije.
Nadalje u SDŽ se pozivaju na zakonske odredbe koje im ne nalažu traženje suglasnosti grada/općine za provođenje postupka koncesije (propust zakonodavca) ali im odredbe ne priječe prethodnu koordinaciju i dogovore. Pa županija bi prema svojim gradovima i općinama trebala imati majčinski odnos a ne maćehinski. Interesantno je da se neki zahtjevi za pokretanje postupka koncesije odbijaju ukoliko ne postoje urbanistički planovi uređenja (detaljni) a vidimo po primjeru Bola da se uvijek i ne traže iako su propisima predviđeni. Javnosti nije obznanjeno na što se odnose predviđena milijunska ulaganja „koncesionara" jer ako nema urbanističkog plana uređenja onda ne može biti niakakve gradnje niti objekata.
U pogledu smiješne izjave župana Zlatka Ževrnje da bi on osobno dodijelio na upravljanje lokalnim zajednicama plaže kao što je Zlatni rat, ali tomu najprije treba "prilagoditi hrvatske zakone" (Jutarnji, 20.04.) uputiti ću ga da po važećim zakonskim odredbama Županijska skupština može na prijedlog župana ovlasti za dodjelu koncesija povjeriti gradu/općini.
Takodje njegov suradnik privremeni pročelnik Ureda za turizam i pomorstvo gosp. Stipe Čogelja izjavio je da će se dodjeljivanjem koncesije omogućiti transparentnije i bolje upravljanje plažom Zlatni rat jer Županija tada ima instrumente za kontroliranje koncesionara (Slobodna, 01.03.). Koji su to instrumenti i kakve su rezultate do sada postigli krajnje je nejasno jer Županija nema nadzornu službu, nema komunalne redare. Najveći problemi na terenu se događaju na svim područjima na kojima županijske institucije trebaju obavljati nadzor ali o tome drugi put. Ovdje se moram osvrnuti na resorno Ministarstvo koje se pod vladom SDP-a kilavilo u donošenju novog Zakona o pomorskom dobru što i sada ne ide puno brže, koji mora nadzor i zaštitu pomorskog dobra povjeriti gradskim/općinskim komunalnim redarima jer jedino oni koji su svakodnevno na samom mjestu događaja mogu biti garancija poštivanja pravila i zaštite interesa lokalne zajednice.
Napomenuti ću i problem utvrđivanja granice pomorskog dobra za koju iz županije često idu prijedlozi da se utvrdi na zakonskom minimumu (6m) jer to odgovara pojedincima , ne vodeći računa o prostorno planskoj dokumentaciji odnosno namjeni prostora čime se nanosi šteta javnom interesu jer se gradovi/općine dovode u situaciju da npr. dužobalnu šetnicu (lungo mare) mogu raditi jedino nasipanjem mora.
Stoga ću, nakon što postanem župan razvijati suradnju sa jednicima lokalne samouprave i najveći dio poslova oko upravljanja pomorskim dobrom a time i financijskih sredstava od naknada prepustiti gradovima i općinama, jer tko može bolje upravljati plažama od onog tko na njima i od njih živi.